27 godina od pogibije Hajrudina Mešića: Heroj je poštedio čovjeka koji ga je pokušao ubiti

Do 1991. godine porodica Mešić živjela je u Karlovcu, no kada je vidio kakva zla JNA čini u Hrvatskoj, Hajrudin je odlučio napustiti JNA i vratiti se u svoju domovinu

 

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Proteklo je 27 godina od pogibije heroja oslobodilačkog rata Hajrudina Mešića, poznatijeg kao Kapetan Hajro, a ova je tužna godišnjica obilježena nizom prigodnih aktivnosti na području općina Teočak i Sapna, gdje je ovaj komandant sa svojim saborcima omogućio opstanak bošnjačkih civila.

Neustrašivi i pravedni borac, kojeg su se, svjesne njegovih sposobnosti, neprijateljske snage itekako plašile, izgubio je život 30. oktobra 1992. godine u Nezuku, pokušavajući probiti koridor prema Kamenici. Prije početka smrtonosnog napada Kapetan Hajro skinuo je svoj pancirni prsluk i dao ga jednom od saboraca, a podlegao je uslijed ranjavanja gelerom granate. Nakon njegove pogibije, akcija je obustavljena, a koridor spasa prema Kamenici i Srebrenici nikada nije napravljen.

IZLAZAK IZ JNA

Hajrudin Mešić rodio se 1. januara 1959. godine u Srednjoj Trnovi kod Ugljevika, a u Sarajevu je završio srednju podoficirsku školu Jugoslavenske narodne armije (JNA), dok je tokom službe u JNA s najvišim ocjenama vanredno u Beogradu završio Vojnu akademiju i dobio čin kapetana. Bio je uspješan i nagrađivan sportista. Imao je crni pojas i u JNA je bio instruktor džuda. Također, bio je i prvak bivše države u ovom sportu.

Vojnu službu vršio je u Karlovcu, a upravo iz tog perioda sežu prva sjećanja njegovog sina Zlatka Mešića, koji je imao sedam godina kada je ostao bez oca. O periodu odrastanja i težini života bez oca, kao i o sjećanjima na njega, na njegove postupke i ratne dane razgovarali smo s Mešićem, danas uspješnim mladićem, budućim magistrom ekonomskih nauka i kinološkim sudijom koji je sudio širom svijeta.

Do 1991. godine porodica Mešić živjela je u Karlovcu, gdje je i supruga Kapetana Hajre Razija Radenka radila pri JNA kao civilno lice. Sin Zlatko tada još uvijek nije krenuo u školu, a kćerka Lejla je bila u trećem razredu. Kada je vidio kakva zla JNA čini u Hrvatskoj, Hajrudin je odlučio napustiti JNA i vratiti se u svoju domovinu. Tada se s porodicom vratio u Ugljevik, gdje je postao komandir policijske stanice, a kada je vidio da će se zvjerski zločini dešavati i u Bosni i Hercegovini, posvetio se organiziranju odbrane.

Njegov sin Zlatko navodi da se jasno sjeća oca Hajrudina i brojnih situacija u kojima su se zajedno našli.

“Imam zaista lijepih sjećanja, ali najviše i najjasnije sjećam se ratnih dešavanja i svega što smo proživjeli, a to je ujedno bila i trauma. Kada je počeo rat, stanovali smo u Ugljeviku, gdje je otac bio komandir u policijskoj stanici. Jednog dana došao je kući u uniformi i rekao majci da spakuje najosnovnije stvari, da će doći po nas za pola sata. On je išao prvi, u službenom vozilu, a mi smo bili u autu iza. Krenuli smo prema Snježnici i Teočaku. Nakon petnaestak minuta vožnje, zaustavljeni smo na prvoj barikadi. Pretresli su cijelo auto. Mnogo sam se uplašio i umokrio sam se od straha. U našem autu nalazio se ruksak u koji je majka spakovala nekoliko očevih bombi i suzavaca, dok je u gepeku bila njegova puška koju je zamotala u deku. Oni su našli tu pušku i pitali su: ‘Šta je ovo?’ Tada je otac, koji nije bio naročito visok čovjek, sa svojih 176 centimetara visine, izašao pred grupu tih bradatih, ogromnih ljudi i rekao: ‘To je moja puška koju sam zadužio.’ Oni su pitali zbog čega je tako upakovana, a on im je odgovorio: ‘Pusti žene, daj mi ovamo moju pušku. Ja sam je zadužio kao službeno lice’, i uzeo je pušku, krenuvši u svoje vozilo. Pitali su ga: ‘Komandire, hoćete li se vratiti’, a on im je odgovorio: ‘Hoću, vratit ću se.’ Tu je znao samo jednog čovjeka koji je bio iz Ugljevika, a stajao je sa strane i komunicirao s njim. Otac je održao riječ i vratio se”, započinje Mešić, navodeći da su majka, sestra i on bili kod očeve sestre u Subotici, dok je on u Teočaku nastojao okupiti vojnike.

PROLAZAK KROZ BIJELJINU

“Kada je otac otišao u šumu, bilo ih je ukupno sedmerica. Sjećam se da je uz oca bio i moj amidža Bakir, dok ne znam ko su bili ostali ljudi, a mi idemo u Suboticu. Bili smo u Subotici nekoliko dana kod tetke. Rođaci su se spremali da idu u Njemačku pa je otac majci poručio da i ona ide s nama, no ona je to odbila. Uspjela ga je nekako dobiti telefonom i sjećam se da mu je kazala: ‘Slušaj, ja se tebi vraćam. Ne zanimaju me ni četnici ni barikade. Kada bismo odmah izginuli i djeca i ja, vraćamo se. Gdje ideš ti, idem i ja i, ako ti gineš, ginem i ja.’ April je 1992. godine. U Bijeljini su već pale prve žrtve, a morali smo proći kroz to mjesto. Oca i nas su već tražili. U to vrijeme nisam shvatao težinu majčinih riječi, ali danas, kao odrasla osoba, drugačije gledam na njen postupak jer znam da je mnogo žena u ratu otišlo s djecom i nikad se nisu vratile svojim muževima. Kada razmišljam o težini odluke koju je majka donijela, rizikujući svoj i naše živote da bi bila s mužem, shvatam kolika je bila njihova ljubav. Narednog jutra poslije njihovog razgovora autobusom smo krenuli nazad. Na Rači je bila četnička barikada. To je strašno izgledalo. Zaustavljali su autobuse i izvodili muškarce. Jedan je ušao i krenuo pravo prema nama, a majka je prošaputala: ‘Gotovi smo.’ Ako bi nas legitimisao, znao bi ko smo.

Iza nas je sjedio čovjek s nekim ožiljkom i pravo su išli na njega. Izveli su ga iz autobusa, a nas nisu ni pogledali. Prošli smo tu barikadu, a u Bijeljini su nas dočekali očevi prijatelji Senad zvani Ćelo i još jedan čovjek, mislim da se zvao Avdo. S njima smo došli u Đuliće, ali kratko smo se zadržali jer su ta sela odlučila da se predaju. Nama predaja nije bila opcija. Krenuli smo da se izvlačimo, bili smo mi i četrdesetak ljudi, među kojima i vojnici. Otac je predvodio grupu. Bila je noć kada smo se provlačili. Džemo Đulić imao je bebu i molio je mog oca da ponesu i bebu, ali otac je rekao da ćemo svi izginuti ako beba zaplače. Džemo je sav u očaju zavapio: ‘Povedite mi dijete. Nek je vojnik nosi i, ako bude potrebe, nek joj stavi ruku na usta.’ Nevjerovatno, ali beba cijelu noć nije zaplakala. Prošla je s nama pored svih barikada, a neprijatelji su nam bili toliko blizu da smo mogli čuti o čemu razgovaraju. Ja sam bio mali i kroz rijeku su me nosili vojnici. Prošli smo kroz sva sela i otac je pitao ljude da li će nam se priključiti, ali oni su odlučili da se predaju. Imali smo i ranjenike koje smo nosili na nosilima, a porazno je da ranjenicima niko iz tih sela nije htio dati ni vode.”

Grupa koja se uspjela provući pored barikada stacionirala se u Vitinici. Supruga Kapetana Hajre dobila je upalu pluća i odlučeno je da s djecom ide u Tuzlu, a da se ne bi znalo o kome je riječ, trebali su ići pod lažnim imenima.

MAJKA-HEROJ

“Vojnik koji je bio zadužen za nas rekao je majci: ‘Ti ćeš biti Razija’, dao joj je ime po nekoj svojoj tetki. Taj vojnik koji joj je dao ime Razija je poginuo, a ona je kasnije to ime prihvatila i dan-danas ga nosi. Tokom rata je s pravoslavlja prešla na islam i, kada je otac poginuo, ona mu je pripremala tevhide. Dok je majka bila bolesna, bili smo u Tuzli, gdje još nije bio rat. Krili smo se u kući rahmetli gospođe Ulvije, a 15. maja, kada se desila Brčanska Malta u Tuzli, bili smo u podrumu i gledali smo sve to putem televizije. Poslije smo se vratili u Vitinicu. Bili smo u kući na spratu, a ispod je bio magacin s oružjem. Ubrzo je odlučeno da idemo u drugu kuću jer bi ovu mogli granatirati. Od te kuće do prve linije, do Zečije Kose, bilo je između 500 metara do kilometra. Sve vrijeme smo tu bili i to što je otac svoju porodicu držao uz sebe mislim da je zadržalo druge borce. Niko nije bježao jer su ljudi imali povjerenje u njega. Otac je bio pravedan i pošten čovjek. Izdvojio bih primjer iz Vitinice. Stalno sam išao u vojnu kuhinju i tražio da mi daju one upakovane voćne salate. Svaki bih dan pojeo po jednu-dvije voćne salate, a oni u kuhinji me nisu smjeli odbiti i ja sam to koristio. Otac je to saznao kada je pravio novu porudžbinu. Pitao je ko je pojeo salatu, a oni su mu rekli: ‘Tvoj sin.’ Zabranio mi je da uzimam salatu i njima je zabranio da mi bilo šta daju. Rekao je: ‘Moje dijete mora jesti ono što jedu i djeca drugih vojnika. Ne smije biti izuzetaka i ne smijete mu više ništa dati.’ Bio je takav. I on je jeo sa svojim saborcima. Nikada se nije izdvajao ili sakrivao pa da možda jede neku kvalitetniju hranu. Ne. Svi su jeli zajedno.”

Kapetan Hajro namjeravao se sa svojom jedinicom od 36 naoružanih mladića probiti do Kula‑Grada u Zvorniku, kako bi pomogao vojnicima pod vodstvom Samira Ništovića, no taj je pokušaj bio bezuspješan.

Tokom nekoliko mjeseci u Vitinici Mešić se sjeća da su stalno bile neke akcije, a Razija Radenka, koja je po zanimanju farmaceutski tehničar, organizirala se s ostalim ženama u namjeri da daju svoj doprinos i pomognu vojnicima i ranjenicima.

“Svakih nekoliko dana bila je akcija. Kada bi ulicom zatutnjale vojničke čizme, znao sam da nose ranjenike. Plašio sam se i nisam to smio gledati. Ležao sam nisko, ispod prozora, a i kako me ne bi zakačio geler ili metak. Oni su samo donosili u dekama ranjenike i trčali dalje, a žene su ih primale i ukazivale su im prvu pomoć onako i onoliko koliko su mogle”, sjeća se Mešić.

NEMA OSVETE

Kapetan Hajro ranjavan je nekoliko puta. Prvi je put ranjen tokom trajanja akcije, no u njega nije pucao neprijateljski vojnik. Naime, dok je trajala akcija, Kapetan Hajro vidio je neke muškarce kako sjede i piju alkohol ispred lokalne prodavnice u Vitinici. Upozorio ih je da idu ili u podrum ili na liniju i da se bore za svoje mjesto i svoje porodice.

“Rekao im je: ‘Nemojte tu sjediti. Pogodit će vas geler ili metak i onda ću morati odvajati lijekove od vojske da vas liječim.’ Jedan od njih je zapucao na oca i pogodio ga u kuk. Morao je hitno na operaciju u Tuzlu i neko je vrijeme bio nepokretan. Kada je polazio u Tuzlu, naredio je da tom čovjeku koji je pucao na njega ne smije nedostajati ni dlaka s glave. Vojnici su negodovali i htjeli su da ga odmah smaknu, ali nisu smjeli prekršiti naredbu. Kada su otišli da ga obiđu u Tuzli, on je odmah pitao za tog čovjeka, a kada se vratio, pustio ga je. Supruga tog čovjeka svaki dan nam je donosila trešnje i jagode u znak zahvalnosti što ga je otac pustio. Inače, otac je zabranio da se tokom akcija i okupacija sela i naselja napadaju civili. Sačekao bi prvo da civili izađu pa bi onda počeo pucati. Iz njegove priče sjećam se da je nanišanio neprijatelja, ali je vidio da dolazi dijete i donosi hranu pa je sačekao da dijete ode kući, a onda je zapucao. Taj se neprijatelj sam spasio. Otac je humano postupao u akcijama, po čemu se mnogo razlikovao od neprijatelja. Uvijek je govorio da se mi borimo na pravedan način i da vodimo pravedan rat, u skladu sa Ženevskim konvencijama. Poštovao je pravila ratovanja, bez ubijanja civila, bez logora, bez iživljavanja nad zarobljenim neprijateljima. Svaki je zatvorenik imao sva prava, hranu i liječenje i on je vodio brigu o njima.”

Mešić navodi da su očevi saborci bili izuzetno prijateljski prema njemu, tada nemirnom osmogodišnjaku kojem se nije sviđalo što po cijeli dan mora biti u kući ili u podrumu.

“Između ostalih, tu su bili vojnici Gega i Zekerijah, a zvali su ga Burduš. Burduš se tri puta posjekao na isto mjesto praveći meni drveni pištolj. Sjećam se još Saida i Asime Jakubović. To su izuzetni ljudi. Asima me jednom čuvala u podrumu kada je granata pala na kuću u kojoj smo bili. Ona me zagrlila, a ja sam je od straha ugrizao za ruku i ona i dan-danas ima ožiljak.”

U tom je periodu Teočak bio u okruženju, a kada je uspjela akcija Kapetana Hajre za spajanje Vitinice s ovim mjestom, porodica je došla za njim. Inače, ovaj je neustrašivi borac uvijek bio rame uz rame sa svojim vojnicima i prijateljima. Prilikom pripreme i realizacije akcija nije se odvajao od vojnika niti je komandirao s neke druge pozicije. Njegovim dolaskom u Teočak prekinuta je važna neprijateljska komunikacija Bijeljina – Priboj i ova je brigada neprijateljima uvijek bila trn u oku. Kapetan Hajro postao je komandant Prve teočanske brigade formirane 16. septembra 1992. godine s 1.294 borca. Naziv za momke iz brigade bio je “Lavovi iz Teočaka”, jer su, uprkos činjenici da su bili u okruženju, pružali oštar otpor. Kroz brigadu je prošlo 3.100 boraca, a njih dvadeset su za svoje zasluge dobili odlikovanje “Zlatni ljiljan”. Nakon smrti heroja, u znak sjećanja na svog komandanta, prilikom reorganizacije Drugog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, brigada je preimenovana u 255. slavnu brdsku brigadu “Hajrudin Mešić”.

LIJEČE LI SE VOJNICI NA AHIRETU

“Upečatljiv je dan kada je otac poginuo. Toga se vrlo dobro sjećam. Poslije podne je došao najstariji amidža, Hamdija. Zagrlio je sestru i mene, poljubio nas u čela i otišao. Nama je to bilo čudno i neobično, jer zamislite da u tim svim dešavanjima, kada meci i geleri lete na sve strane, on dođe iz jednog dijela sela u toku akcije i samo nas poljubi. Mati je već bila sumnjičava i bojala se da ocu nije šta bilo. Navečer su došla ambulantna kola. Svi su plakali, a ja sam pitao šta je bilo, gdje mi je otac. Jedan mi je vojnik rekao: ‘Otac ti je otišao na ahiret.’ Tada nisam znao šta je ahiret, mislio sam da je to neko mjesto gdje se liječe vojnici, jer sam znao da su vodili ranjenike na liječenje u Njemačku ili Švicarsku i mislio sam da je sigurno i on otišao tamo i da će se vratiti kada se oporavi. Idući dan, kada sam ga vidio u tabutu, shvatio sam da mi je otac poginuo. Poslije smo došli u Tuzlu i ovdje živimo od 1993. godine.”

Hajrudin Mešić poginuo je u 33. godini. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan” Hajri Kapetanu dodijeljeno je posthumno 7. novembra 1992. godine, a 14. aprila 1994. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine odlikovalo ga je Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Dobitnik je i Policijske značke za hrabrost i imenovan je u čin brigadnog generala.

Godinama poslije, rodbina, saborci i prijatelji obilježavaju svaku godišnjicu pogibije Kapetana Hajre. Porodica je zadovoljna i zahvalna načinom na koji se iskazuje poštovanje prema njegovom liku i djelima.

“Pozitivno sam iznenađen kako to rade u Teočaku. Nakon 27 godina, oni prave tevhid i obilježavanja, a djeca u školi imaju literarna, poetska i slikarska takmičenja o ratu i mom ocu. Prenosi se uspomena na mog oca, što je važno za društvo i za nas, porodicu. Mislim da to što Teočak radi, da nigdje nema ljepše priredbe gdje se uče ilahije, gdje efendije uče Jasin i tevhid. Nisam bio prisutan na ljepšoj ceremoniji koja traje nekoliko dana. I u Sarajevu se nalazi spomenik i muzej i mislim da se dobro vodi računa o tome da se moj otac i svi ostali heroji ne zaborave. Jedan dio društva to prepoznaje i suosjeća s nama, jedan dio ljudi ne suosjeća. Jedan dio ljudi ne prihvata i ne priznaje tu istinu o mom ocu, dok je većinski dio svjestan njegove veličine i meni je važno da većina ima osjećaj za to i ima stvarnu sliku o tim dešavanjima. Izuzetno sam zahvalan ljudima iz SDA koji su pomogli i sestri i meni: od rahmetli Sulejmana Tihića, sadašnjeg ministra Salke Bukvarevića, koji se uvijek brinuo o nama, pa do Bakira Izetbegovića. Moglo je to i bolje i više, ali realno, u ovakvoj neriješenoj državi i prilikama kakve jesu izuzetno je teško nekome pomoći. Oni su dali maksimum, a boreći se protiv sadašnjih neprijatelja, bilo bi nepravedno reći da sam ja mogao i trebao dobiti više pažnje kao sin heroja Hajrudina Mešića.”

Nije bilo lahko odrastati bez oca

Dok je na ratištu prvi hrabro istrčavao, kod kuće je Hajro Kapetan bio nježan čovjek, kojem je porodica bila na prvom mjestu.

“Bio je oštar i strog, ali nas je volio. Volio je kuhati. Kada bi majci bio rođendan, on bi sve skuhao i pripremio. Uvijek bi dobila poklon i cvijeće. Bio je pravi džentlmen prema majci, a ona nas je othranila možda bolje nego što bi se othranilo dijete u kompletnoj porodici, s oba roditelja. Živjela je za nas. Pored oca heroja, mislim da imam i majku heroja. Otac mi je najviše nedostajao dok sam bio mlađi, jer sva djeca na igralištu, ako se s nekim posvađaju, kažu da će dovesti oca. I ja sam nekoliko puta krenuo da kažem da ću dovesti oca pa se sjetim da ga nema i onda zovnem majku. Ali, vidio sam da stariji dječaci, srednjoškolci, nisu imali poštovanja prema njoj, čak su i nju provocirali pa me upisala na kick-boks da se mogu sam braniti ako me napadnu. Ono što mi je najvažnije poslije svih ovih godina jeste da oca ni sestra, ni majka, ni ja nikada nismo obrukali”, zaključuje Zlatko Mešić.

“Lavovi iz Teočaka”

O Kapetanu Hajri i njegovoj hrabrosti nastale su brojne patriotske pjesme, a najpoznatija je Lavovi iz Teočaka. Autor je teksta Zlatan Bektić, a muzike i aranžmana Maid Porobić, dok je pjesmu izvodio Faruk Nadžaković. Tekst pjesme je sljedeći:

 

Sa prkosne Majevice, legenda se Bosnom širi

Teočanska prva gazi, na slobodu zemlja miri

Sa Majevice, širom Bosne vjetrovi mu ime zbore

Gdje njegova noga kroči, slobodarske sviću zore

 

Refren: To kapetan Hajro ide, sa brigadom div junaka

Srca vel’ka kao Bosna, lavovi iz Teočaka.

 

Pamti nam ga, zemljo Bosno, pamti Hajru Kapetana

Čuvaj nam ga, zemljo Bosno, od izroda i dušmana!

 

PROČITAJTE I...

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

Zanimljivo je da ga je, kako kaže, rahmetli Safet Isović nagovorio da počne svirati i pjevati uz gusle. On ga je poslušao i osamdesetih je godina bio jedan od najboljih guslara u Bosni i Hercegovini. Čak je s Mujom Novalićem bio jedini Bošnjak na guslarskom festivalu u Tršiću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!