Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

Velikosrbizam nikada ne umire, on se, u po njega nepovoljnim geopolitičkim okolnostima, samo primiruje, a često i maskira kao bezopasno anahron, koristeći kao vektore osobe s naučnih, kulturnih ili političkih margina, da bi u pravom trenutku prešao s njih na svog jedinog domaćina, srpske narodne mase

“Moramo uzeti u obzir globalni kontekst u kojem djelujemo sa svim globalnim trendovima koji su dominantni u javnom prostoru, koji nikako ne idu naruku odgoju utemeljenom na jasnim tradicionalnim vrijednostima. Trebamo se pozabaviti adekvatnim odgovorom na ove trendove pa onda na jasnim strategijama graditi i odgojno-obrazovni sistem kakav želimo. Ovo je veliki izazov, nije lahko tražiti kvalitet u savremenom kontekstu, ali nemamo alternativu”

Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Do džamije se od visoke trave, guste šikare, neprohodnih žbunova i korova, te ostalog rastinja kojem se ni imena ne zna, skoro i ne može doći. Usred mesdžida nikla je povisoka smokva, a miris nane, ćubre i drugog ljekovitog bilja budi čudna osjećanja i nostalgiju za nekim neproživljenim životima i vremenima. Za to je vjerovatno kriv i kameni mihrab koji se ne može ne primijetiti čim se uđe u prostor za klanjanje. Grandiozan i gord, odolijevao je stoljećima, pa poručuje da su u njemu ratove i borbe vodile stotine imama (mihrab – ar. mjesto gdje se vodi borba, rat), te da je, uprkos današnjem izgledu, iz svake izašao ipak kao pobjednik. Ali, ono što nisu uspjeli vrijeme i ljudi možda će učiniti puzavica koja je preplavila zidove ove hercegovačke krasotice, pa džamija više ne ostavlja dojam molitvenog prostora već neke evropske srednjovjekovne skrivene citadele

S pravom se može ustvrditi da je Hasan Duraković pripadao onom tipu ljudi koje krasi nevjerovatna energija i entuzijazam, iz čega je proisticao veliki aktivizam na vojnom, političkom, ali i općenito društvenom planu. On je bio čovjek kojem ništa nije bilo teško uraditi, od organizacijskih i tehničkih poslova do rizičnih i smionih poteza koji su imali sudbonosan značaj za početno vojno organiziranje odbrane bužimskog i bosanskokrupskog kraja. Za nepune četiri decenije svog dunjalučkog života, a posebno kratkog ratnog puta, Hasan je u pozitivnom smislu odradio puno posla i ostavio neizbrisiv trag

Muslimanska milicija organizirana je s ciljem odbrane svojih sela i domova, jedna vrsta samoodbrambenih jedinica. One su imale vojno obilježje samo po tome što su bile naoružane i što su imale svoje komandire. U svemu drugom ni po čemu se nisu razlikovale od ostalog seoskog stanovništva, živjeli su u svojim kućama, hranili se u svojim porodicama, kretali se u seoskim odijelima i bili naoružani najčešće vlastitim oružjem

Podržite nas na Facebooku!