Grbavica; 2006. godina; drama; trajanje: 90 minuta; režija: Jasmila Žbanić; scenarij: Jasmila Žbanić, Barbara Albert; muzika: Enes Zlatar; direktor fotografije: Christine A. Maier; montaža: Niki Mossböck; igraju: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Kenan Čatić, Jasna Ornela Berry, Dejan Aćimović, Bogdan Diklić, Emir Hadžihafizbegović...

Muzej je zvanično i otvoren 21. oktobra 2019. godine u prisustvu Mehrudinovih saboraca, predstavnika kantonalne vlasti i gostiju koji su došli iz udaljenih gradova i dijaspore da posvjedoče ovom značajnom činu. Ono što za duže od dvije decenije nisu uspjele institucije uspio je čovjek koji je živio za Bosnu i Hercegovinu, za svoj 5. korpus

Mještani ovog sela rasuti su diljem svijeta, vratila se nekolicina, ali nisu svoj Klotjevac zaboravili; vlastitim sredstvima grade džamiju na istom mjestu gdje je bila prije rušenja 1995. godine

Na kahvu je odavno prestao izlaziti, a cimerima se izvlačio kako se želi posvetiti gradivu i učenju. Kutiju “Drine” uglavnom je viđao u izlozima. Kada bi se zavrnulo da ima hljeba i šećera, niko od njega ne bi bio sretniji. Možda su roditelji u pravu!? Možda i jeste najbolje završiti ovu agoniju od studiranja i vratiti se kući

Na koncu, i političko-društvene okolnosti unekoliko podsjećaju na 1992. godinu. Među Bošnjacima najmanje je deset političkih struja, blokade su konstituiranja vlasti, otvoreno se poziva na secesiju i raspad države, mladi lideri uzgajaju radikalizam iz kojeg će se izvoditi muslimanska prijetnja, susjedi se naoružavaju, prijeti se formiranjem parapolicijskih formacija... Stoga, Bošnjaci, ruku pod ruku i oprez za zube.

Prvi skok izveo 1951. godine na tuzlanskom Mejdanu. “Poslije prvog skoka, sve je išlo lakše, ali moram istaknuti da nisam prvi koji je skakao u Tuzli. Bilo je padobranaca i prije mene, ali su brzo odustajali. Samo sam ja ostao u ovom sportu 68 godina i nisam imao problema”

Kulić je bio bijesan jer je Stav objavio zvanične dokumente iz te ustanove, odnosno originale internih odluka koje je upravo Kulić potpisivao, što ga je natjeralo da počne sumnjati na sve uposlenike oko sebe.

Najbitnija razlika u percepciji dviju podjednako brutalnih terorističkih organizacija jeste ta da se PKK percipira kao “sekularna”, a Bagdadi i kompanija kao “islamska”. Da terorizam nema religiju, pa ni ideologiju, promiče zapadnim obožavateljima PKK-a, a o islamofobiji i orijentalizmu ne vrijedi ni govoriti

Podržite nas na Facebooku!