“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost s namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta, i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod. Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu odbrane od agresije i na čelu Armije RBiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu SDA ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju dviju vrlo agresivnih nacionalnih politika s onom bošnjačkom.

Mještani iz oblasti Vranjska, kojoj pripada i Todorovo, organizirali su protestno okupljanje tvrdeći da ih migranti koji prolaze njihovim selima teroriziraju. Da upadaju u dvorišta, kuće, štale, obijaju vikendice. S druge strane, u samoj Bileći mnogi ne vjeruju u ono što je trenutno zvanična verzija incidenta. Sumnjaju u nju i predstavnici Bošnjaka. A između svega toga našla se jedna žena, u središtu emocija koje izazivaju migranti na tom dijelu istoka Hercegovine

Čini se da je zakon prihvatljiv i koristan za poslodavce i radnike, a državi ne nanosi štetu. Međutim, ako sjednete i razgovarate o tome s nekim ko se bavi računovodstvom, ko ima veliko iskustvo u tome, i kada razgovarate o praktičnoj primjeni predloženih propisa, stvari onda ne izgledaju toliko ružičasto. Uglavnom se sve svodi na zaključak da se ništa bitno neće promijeniti nabolje, a bilo bi dobro da se ne pogorša

U jednom selu, blizu mog, bio je nastavnik koji je redovno obarao, ponekad i na godinu, svoje đake, mahom komšije. Ne bi tu bilo ništa neobično da je predavao neki bitan predmet. Predavao je fizičko. Stvarno, pasti na godinu iz fizičkog!? Nikada se nijedan roditelj nije odvažio da mu ode do vrata i protestira. Niko ga nije volio, ali je i on bio “Vi”

Kontradikcija je reći da uvažavate Handkeovo književno djelo dok spornim smatrate njegovu podršku agresorskom režimu, te slabašno negodujete zbog dodjele Nobela ne navodeći ni ko je agresor ni ko je žrtva. Niko ko je polazio osnovnu školu više nikada ne bi smio imati dvojbe da je Handke u svojoj književnosti negirao genocid nad Bošnjacima. I ne samo to, negirao je i Bošnjake.

Poslijeratna historija nevladinog sektora Bosne i Hercegovine naprosto vrvi od izdašno sponzoriranih akcija, aktivnosti, protesta, performansa i projekata koji su trebali promovirati određenu ideju, ali bi je svojom lošom osmišljenošću, katastrofalnom izvedbom i pogrešnim usmjerenjem vrlo često potpuno kompromitirali.

Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”

Podržite nas na Facebooku!