“Čak i pod pretpostavkom da u nekoj sredini, odnosno državi, regiji, opštini itd., postoji sva dobra volja da se osiguraju odgovarajući uvjeti za punu slobodu pripadnika nekog naroda, u konkretnom slučaju, nas brojčano manjinskih Bošnjaka, teško da je dobru volju moguće i realizovati bez nas samih, odnosno naše volje, intelektualne i, nadasve, organizacione spremnosti”

Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha

Udruženje je imalo neki ugovor s načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem o izgradnji doma za nezbrinutu djecu u Srebrenici, tako da su volonteri od građana novac tražili upravo za taj dom, koji nikada nije ni započet niti je bilo šta o njemu u medijima. “Takav papir, odnosno ugovor, zaista je postojao. Ali mi nikada nismo čuli, vidjeli ili na bilo koji način svjedočili bilo čemu što je ukazivalo da zaista postoji namjera izgradnje jednog takvog doma. Od prikupljenih para se najmanje doniralo, tu su se kupovali skupocjeni automobili, hvalili su se večerama, putovanjima i slično”, priča Enisa

Bez obzira na to što su se brčanski Bošnjaci vratili u Brčko, nastavili živjeti svoje živote uprkos zločincima, nastavili boriti se za svoje mjesto pod posavskim suncem, sjene zločina i dalje su tu, jer su i zločinci dalje u gradu. Ako se uzmu u obzir razmjere i brutalnost zločina, još je mnogo onih koji tek trebaju izaći pred lice pravde, a mnogo je i onih koje je pravda samo “okrznula”

Da ne spominjemo koliko je licemjerno da iz stranke vladajuće koalicije saopćenjima prozivaju “odgovorne” na TVSA kada su ih upravo oni postavili na te “najodgovornije funkcije”, pogotovo jer ih, ako su iskreni u svojoj zgroženosti, bez po muke mogu smijeniti.

Ako bi se realizirala inicijativa Skupštine Kantona Sarajevo da kladionice moraju biti udaljene najmanje 1.000 metara od vjerskih objekata i škola, s obzirom na negativne kockarske navike velikog broja stanovnika ovog kantona, nenaseljeni dijelovi oko Sarajeva doživjeli bi procvat, jer u glavnom gradu Bosne i Hercegovine kladionicu više ne bi bilo moguće postaviti.

Nakon svega, može se zaključiti da su srebrenička svjedočanstva laž samo zato jer optuženi kaže da jesu, a da je bio u pravu, dokazuje upravo slučaj mladića Mire. Ime Krstić u ovom slučaju jasno služi kao dodatna i neraskidiva veza između stvarnosti i fikcije, s kojom se ne samo relativizira srebrenički genocid nego i historija vraća na početak, do čovjeka s kojim je genocid dobio svoje službeno priznanje

Podržite nas na Facebooku!