Dok stotine hiljada ljudi širom svijeta potpisuje peticiju za ponovnim snimanjem posljednje, osme sezone, kritičari je pokušavaju spasiti od konačnog pokopa. Istovremeno, ova sezona Igre prijestolja poslije koje televizijski program više nikada neće biti isti promijenila je zauvijek i gledaoce, probudivši ono najgore u njima, učinivši da priželjkuju bol i patnju, kao i njihovi omiljeni junaci

Tokom dva zastrašujuća dana početkom septembra 1941. godine živote blizu dvije hiljade muškaraca, žena i djece muslimanske vjeroispovijesti divljački su oduzele njihove komšije u Kulen-Vakufu. To bezumlje u kojem su žrtve kasapljene poljoprivrednim alatkama, utapane u rijeci i bacane u duboke okomite jame bilo je vrhunac lanca lokalnih pokolja koji su započeli ranije tog ljeta, objavio je Bergholz

A opet, možda je sve to samo dobro dogovoreni igrokaz u kojem Dodik i Radončić, po prinicpu “ja tebi serdaru, ti meni vojvodo”, jedan drugome osvježavaju narušeni imidž legitimnih političkih predstavnika naroda iz kojih dolaze.

Strache je svoj posljednji sastanak u ulozi austrijskog dopremijera imao 13. maja u Beču, kada je u posjetu primio Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Njih dvojicu već dugo vežu zajednički desničarski interesi i kontakti.

U utorak navečer, dok je okupljena publika gledala otvaranje “Eurosonga” na velikim ekranima u Tel Avivu, lokalni i međunarodni aktivisti blokirali su ulice u drugim dijelovima ekonomskog i kulturnog središta zemlje.

„Nema li kulture sjećanja – postoji nekultura zaborava koja vodi u katastrofu ponavljanja zločina i patnje. Upravo je nekultura izostanka sjećanja na bošnjačke žrtve i heroje u prethodnim ratovima (dakle i Prvom svjetskom ratu i prije) omogućila nove zločine, odnosno ostavila ljude potpuno psihološki nepripremljenim za genocid“

Ocvali, zanemoćali Lagumdžija (samo fizički, još uvijek je intelektualno nadmoćniji od sve te halaše koja ga ovih dana udara po cjevanicama) nije ništa ni bolji ni lošiji od Zlatka Lagumdžije kakvog znamo posljednjih dvadeset godina, a tek je sada postao predmetom njihovog zanimanja.

U organizaciji “Burma Task Force” tvrde kako je približno 52 procenta Rohinja žena i djevojaka silovano u koncentracionim kampovima, gdje je inače otjerano skoro 130.000 Rohinja. Navode da je srušeno 72.500 kuća, da ih je 75.584 spaljeno, da su uništene mnoge medrese, a spaljeno 906 mesdžida i džamija, te da je registrirano više od milion izbjeglica

Čudno je što iskusni Raif Dizdarević ne odvraća lidera SDP-a Nikšića od glupavih političkih poteza putem kojih u ideološkom smislu skreće od najvažnijih pozitivnih strana komunističkog, odnosno socijaldemokratskog pokreta. Isto tako, treba postaviti pitanje: Zašto akademska zajednica u kojoj se nalaze brojni profesori, poznavatelji Titovog koncepta formiranja vlasti u formi NOO i ZAVNOBiH, ne ukažu lideru SDP-a Nikšiću i drugima da njihovo odbacivanje saradnje sa SDA znači odbacivanje onih vrijednosti kojima se SDP treba ponositi u vezi s vodećim utjecajem komunista s ciljem da lokalni i viši organi vlasti u toku Drugog svjetskog rata budu na patriotskoj antifašističkoj osnovi sačinjeni od predstavnika raznih ideoloških, političkih, vjerskih i socijalnih slojeva

Podržite nas na Facebooku!