Prozor je mala sredina u kojoj se malo šta znatnije mijenja. Možda to ponajbolje ilustrira jedna ovdašnja pošalica, odnosno uobičajeni odgovor na pitanje “šta ima u Prozoru?”. Na postavljeno pitanje obično ide kontrapitanje: “Jesi li gledao Bitku na Neretvi?” Budući da su rijetki oni koji nisu odgledali ovaj film i budući da je odgovor skoro uvijek potvrdan, uslijedi i konačni odgovor: “Eto, sve je isto kao i onda”

Predavači su skrenuli pažnju Islamskoj zajednici da neki od puritanskih daija imaju više pratilaca na društvenim mrežama od svih medija Islamske zajednice, što govori o njihovoj popularnosti, ali i o činjenici da do sada Islamska zajednica BiH nije prepoznala značaj društvenih medija i njihov utjecaj na oblikovanje društvenih silnica

Prošlo je tačno dvadeset godina od glasovitog govora predsjednika Alije Izetbegovića održanog na Samitu Organizacije islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997. godine, kojim je tih dana izazvao veliku euforiju u Iranu, ali i u cijelom islamskom svijetu. Bošnjaci koji žive ili su živjeli u Iranu tvrde da se Iranci dobro sjećaju ovog govora i da ga nerijetko citiraju kritizirajući slabosti muslimana i današnjeg islamskog svijeta. Citira ga se i na Zapadu, u američkim, ali i brojnim drugim akademskim i političkim krugovima. U njemu se govori i o pozitivnim aspektima zapadnog svijeta, o brojnim problemima koji i danas, i nakon dvadeset godina, muče islamski svijet, ali i upozorava na opasnosti i zablude u kojima se ovaj svijet i dalje nalazi. Govor predsjednika Alije Izetbegovića prenosimo u cijelosti

Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

Stolac je, zapravo, najbolji primjer kakve je posljedice ostavio udruženi zločinački poduhvat za koji je 29. novembra 2017. osuđena hercegovačka šestorka u Hagu, podržana ratnim rukovodstvom Hrvatske s Franjom Tuđmanom na čelu. Stolac je primjer kako su vođe tzv. Herceg-Bosne ostvarivale ciljeve, kako to Dragan Čović objašnjava, “zaštite svoga teritorija”. Zaštita se svodila na etničko čišćenje, ubijanje, protjerivanje i zatvaranje svih koji nisu Hrvati, te rušenje svega što bi podsjećalo na to da su tu nekada živjeli Bošnjaci

“Moj efendija, davno bih ja dig'o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik ̶ koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega – hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale”

Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede

Podržite nas na Facebooku!