fbpx

Nazvati dženazu u Srebrenici festivalom može samo čovjek koji nema nikakvog osjećaja za žrtve i njihove porodice. Očekivati od njega da je posjetio Srebrenicu bilo bi nerazumno, jer je broj Srba koji su posjetili Memorijalni centar u Srebrenici tako mali da je među njima teško naći osobe tipa Malagurskog

Ako se na popisu 2013. godine kao vjernici izjasnilo 96,64% stanovništva Bosne i Hercegovine (50,7% muslimana, 15,19% katolika i 30,75% pravoslavaca), zar oni ne zaslužuju da se pitanje evolucije, koja je nesporno ateističko dogmatsko uporište, barem razmotri, realno sagleda i definira način njenog izučavanja? Zar nije normalno da se uvaži 3.412.512 vjernika u odnosu na 27.853 ateista i 10.816 agnostika u BiH

Za to što je Cazin prvi bosanskohercegovački grad u kojem se odnedavno može probati originalni turski sladoled, poznatiji kao dondurma, nije zaslužan poznati turski proizvođač sladoleda “Mado”, već univerzitetski profesor u penziji Osman Nalbant, koji se zaljubio u ovaj grad i odlučio ga na poseban način povezati s rodnim Kahramanmaraşom, centrom proizvodnje sladoleda u Turskoj

: “U selu Kukavice naišli smo na jednu porodicu, dedu i nanu od nekih osamdesetak godina. Nana je u toku agresiju na Bosnu i Hercegovinu ranjena u glavu i ta rana nikada nije zacijelila. Doveli smo doktora da napravi dijagnozu kako bismo preko naše organizacije, ukoliko je to moguće, organizirali da se nana operira. Doktor je konstatirao da se ta rana vremenom transformirala u neizlječivi karcinom i da u tim godinama nije preporučljiva operacija. Nakon toga smo uradili sve što je bilo u našoj moći, kupili smo i lijekove i dostavili ih našoj nani kako bismo joj, ako ništa, olakšali bolove i duboku starost”

Došao je do prozora, spustio pripremljene ljestve, popeo se i zatim gurnuo glavu u unutrašnjost kupatila, provukao se kroz prozor, izašao iz kupatila i potom polahko ušao u dnevni boravak. Počeo je roviti, razbacivati, podizati ćilime, odmicati namještaj. Nastavio je preturati po kuhinji, pa po spavaćoj sobi. Ondje je našao dvadesetak novčanica s brojem 100. To ga je obradovalo, pomislio je kako mu je sreća konačno krenula u susret, osmjehnula se

Snimka Srebreničana koje ubijaju “Škorpioni” može poslužiti kao paradigma današnjeg ubijanja: nema rituala, riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost, ta jedina strast našeg vremena. Snimak ruši i drugi stereotip: četnici s bradom. Nema brada. (Jer četnici našeg doba posebna su patologija koju treba sagledati iz perspektive našeg doba.) Kod nas se o genocidu piše u jedanaestercu. Kojem se stoljeću i kojoj generaciji takvi pjesnici obraćaju

Što se Srba u Republici Srpskoj, pa i u samoj Srbiji tiče, van je svake sumnje da je svakim danom sve manje onih koji Radovana Karadžića i Ratka Mladića doživljavaju kao heroje. To što, međutim, takva vrsta intimnog doživljaja još uvijek nema snažniju javnu prođu jeste problem politike koja se još uvijek nije oslobodila ambicija koje su devedesetih pokrenule ratnu mašineriju na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik je u tom smislu najilustrativniji primjer

Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu

Tako i mnoga prijateljstva iščezavaju. Ljudi se jednostavno više ne prepoznaju. Gledaš lice starog prijatelja, ali vidiš neko nepoznato. Ne prepoznaješ ni pogled kojim te gleda. Ondje gdje je nekad bilo razumijevanje vidiš sad znak pitanja i nerazumijevajuću oznaku zabrane

Podržite nas na Facebooku!