120 godina od prvog izdanja Antuna Hangija: Prvi portret kolektivne čehre Bošnjaka

Ove se godine navršava 120 godina od prvog izdanja knjige Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini Antuna Hangija. Riječ je o prvom pokušaju sintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka. Vlastita istraživanja života i običaja ovog etnosa i sakupljanja bošnjačke usmene tradicije Hangi je 1900. godine sabrao u knjigu od prvorazrednog etnografskog i kulturno-historijskog značaja za razumijevanje Bošnjaka kao zasebne vjerske i kulturne zajednice na tlu Balkana, njihovog složenog identiteta oblikovanog simbiozom orijentalno islamskih i slavenskih elemenata. Hangijevo djelo, promatrano na dijahronoj ravni historije, predstavlja prvu “studiju” u kojoj se zrcale kolektivni lik Bošnjaka, njihova kultura, tradicija i običaji

Piše: Hamza RIDŽAL

Historijska pozadina sveukupnih prilika u Bosni i Hercegovini na razmeđu 19. i 20. stoljeća umnogome je obilježena radom na prosvjetnom i kulturnom razvoju bošnjačkog stanovništva. Između vrijednih pregalaca u tom pravcu (Osman Nuri Hadžić, Ivan Aziz Miličević, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Hamid Šahinović Ekrem, veliki reformator Džemaludin Čaušević…), kako primjećuje Ramiza Smajić u predgovoru Hangijevom djelu u izdanju “Dobre knjige”, pojavljuje se niz autora čija je produkcija nekad rezultat poticaja zvanične kulturne politike, nekad pojedinačnog uklona, interesa i entuzijazma, a nekad svega toga zajedno. Djelo Antuna Hangija, prosvjetnog radnika, sakupljača bošnjačkih narodnih pjesama i istraživača života i običaja ovog etnosa, Smajić svrstava upravo u ovu treću grupu. Ove godine navršava se 120 godina otkako je ovaj autor otjelovio svoj doprinos poznavanju i promociji etnografske i kulturne historije Bosne i Hercegovine.

Njegova knjiga Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini prvi je pokušaj sintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka. Vlastita istraživanja života i običaja ovog etnosa i sakupljanja bošnjačke usmene tradicije Hangi je 1900. godine sabrao u knjigu od prvorazrednog etnografskog i kulturno-historijskog značaja za razumijevanje Bošnjaka kao zasebne vjerske i kulturne zajednice na tlu Balkana, njihovog složenog identiteta oblikovanog simbiozom orijentalno-islamskih i slavenskih elemenata. Hangijevo djelo, promatrano na dijahronoj ravni historije, predstavlja prvu “studiju” u kojoj se zrcali kolektivni lik Bošnjaka, njihova kultura, tradicija i običaji.

“Kada sam pred deset godina došao kao učitelj u ubavi Maglaj na Bosni, došao sam u novi meni nepoznati svijet. Ja, koji do onda muslimana, tako rekuć, ni vidio nijesam, imao sam odsele da među njima živim i da obučavam njihovu omladinu. Hvala prijaznom dočeku tamošnjih vrlo uglednih begova Uzeirbegovića, ja sam se za kratko vrijeme na taj novi svijet priučio, te sam tamošnje muslimane radi njihovog trijeznog života i radi njihove iskrenosti i poštenja zavolio kao da sam među njima nikao. Iz Maglaja premješten u Livno, pa u Bihać i Banjaluku, našao sam da su naši muslimani svuda jednaki; jednako pošteni i karakterni. Družeći se s njima i zalazeći u kuće njihove, sve sam ih bolje upoznavao, da barem u glavnim crtama opišem njihov život i običaje i da tu knjigu posvetim njima i mojim zemljacima u Hrvatskoj”, piše Hangi u Predgovoru prvom izdanju svoje knjige, tada oslovljene Život i običaji muhamedanaca u Bosni i Hercegovini.

Kako objašnjava Smajić, u skladu s aktivnim prerastanjem nacionalnog situiranja i određivanja bošnjačkog naroda kao muhamedanaca u Bosni i Hercegovini, već naredno, znatno prošireno izdanje ove knjige imalo je izmijenjen naslov – Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini – dok će se 3. izdanje pojaviti tek 1990. godine, unoseći veliko “M” u riječi “Musliman” u naslovu.

Posebno je indikativan vremenski kontekst u kojem Hangi pristaje na mijenjanje naslova svog djela. Bosanskohercegovačko i južnoslavensko kulturno stvaralaštvo 20. stoljeća u širem smislu karakterizira usitnjenost tema, manjak sintetičkih studija, uzdržanost u tretiranju “tabu” tema – čak i onda kada se radilo o etnološkim “studijama”… “Sve to stvara sliku određene ograničenosti većeg dijela bosanskohercegovačkih autora u praćenju općih procesa. To nije slučaj s autorom kao što je Antun Hangi, koji čak u godinama živih društvenopolitičkih, ekonomskih i kulturnih previranja vodi računa o zahtjevima bošnjačkih intelektualaca tog vremena i uvažava potrebu za pravilnijom nominacijom naroda, mijenjajući ‘Muhamedance’ iz naslova svog djela u za to vrijeme prihvatljivije ‘muslimane’”, piše Smajić.

Službovanje koje je učitelja Antuna Hangija povezalo s Maglajem, Livnom, Bihaćem, Banjom Lukom i Sarajevom ograničilo je domet autorovih saznanja na lokalne ili, u najboljem slučaju, regionalne koordinate. Nije rijedak slučaj da se lokalni tradicijski fenomeni u ovoj knjizi tretiraju kao standardi za cjelokupan bosanskohercegovački prostor, na šta su kasnije ukazali pojedini etnolozi. Brojne bi se primjedbe mogle spočitati Hangijevom djelu – poput fokusiranja isključivo na gradsku kulturu življenja, tretiranja islamskog bračnog ugovora kao “kupovine žene”, izjednačavanja pojma “kumstva” kod Bošnjaka, Srba i Hrvata – ali ni najoštriji kritičari nisu pokušali osporiti Hangijevu nesumnjivu fasciniranost bošnjačkom kulturom i iskrenu želju da se Bošnjaci upoznaju iznutra i, kao organska cjelina, predstave drugima.

“Kod sastavljanja ovoga djela bila mi je na umu jedino ta želja, da braću preko Save, Dinare i Biokova upoznam s našim muslimanima i njihovim običajima. Ovo je upoznavanje tim nužnije, što u našim književnim proizvodima, pa i u dnevnoj štampi, još uvijek izbijaju znakovi nepoznavanja u tom području. Samo onda, ako se budemo poznavali, moći ćemo utrti puteve našem međusobnom pouzdanju i prijateljskom susretanju, a to je ono za čim sam uvijek težio. Ako, dakle, ova radnja doprinese i najmanje tome da se upoznamo i da se međusobno poštujemo, biću sretan i nikada neću požaliti truda što sam ga uložio pišući ovo djelo. Što sam napisao, napisao sam na temelju vlastitih opažanja, a donekle, osobito kod sibjan mekteba i ruždija, poslužio sam se nekim stvarima štampanim već u Školskom vjesniku, a dobro su mi došli i neki izvaci iz Behara. Ovo sam učinio zato da radnja bude potpunija i jasnija, a prema tome čitalačkoj publici milija”, piše Hangi.

U svom etnološko-folklorističkom radu Hangi nije zazirao pisati o svakodnevnom životu, običnim ljudima koji u punini svog bića žive bošnjačku kulturnu tradiciju, što je dimenzija koja nerijetko nedostaje savremenim naučnim studijama. Možda je i zbog toga djelo Antuna Hangija opstalo 120 godina i od najšireg sloja bošnjačkog i bosanskog stanovništva prepoznato kao reprezentativni i neizrecivo značajan prikaz bošnjačke kulture.

Razmatrajući krupna pitanja identiteta Bošnjaka, Hangi posebno ističe njihovu neodvojivosti od islama, ističući da je malo koji narod toliko vezan za svoju vjeru kao Bošnjaci za islam: “Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što ju ljubi bosanski musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikoga Allaha, pa ako ustreba, on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje. On je odan vjeri i tvrdo vjeruje da je sve što se u svijetu događa od Boga suđeno, pa dogodilo se što mu drago; bilo to dobro ili zlo, on to ravnodušno podnosi jer zna da mu je to dragi Bog za njegovo dobro već unaprijed odredio. Bosanski je musliman vrlo ponosan, jer je uvjeren da je stvoren da zapovijeda, a ostali da ga slušaju. Prema tomu on se i vlada, pa je baš zato skoro uvijek tih i sabran, govori malo, a kad govori pazi da ne rekne što nevaljana ili odlična čovjeka nedostojna”, primjećuje Hangi.

Opisujući psihofizički profil Bošnjaka, Hangi veli: “Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo. Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Pošten je i pouzdan, a gostoljubiv i susretljiv kao i svi Slaveni uopće. Je li stekao iskrena prijatelja, na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do pošljednjega daha. Neprijatelja mrzi i teško oprašta nanesenu mu uvredu. On se drži arapske poslovice koja kaže: ‘Ispružena strjelica više se ne vraća’”, piše Hangi.

Antun Hangi piše i o lovu kao neizostavnoj praksi muškog stanovništva među muslimanima Bosne, te sokolarstvu, vještini koja je na kraju 19. stoljeća bila dijelom žive tradicije življenja: “Naši su muslimani veliki prijatelji lova i junačkih igara. Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u Evropi u kojoj se je sve do danas održao lov sa sokolovima, premda i to malo pomalo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Smailbegovića u Tešnju. Izvrstne sokolove za lov hvataju u Ozren planini, pa kada su ih izvježbali, idu šnjima u lov. Soko sjedi lovcu na ruci, a na glavi mu je crvena kapica. Kad lovac opazi kakvu pticu, skine mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom brzinom za njom, uhvati je i donese svome gospodaru. Osim manjih ptica, hvata soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada udariće i na mnogo veću pticu od sebe. Začudo je kako brzo soko upozna svoga gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide on šnjim u lov i neće da ga ostavi. Osim sa sokolovima love neki, osobito manje vrste ptica, i sa akmadžama, kopcima. Soko je muslimanu vrlo draga ptica. On je znak srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u običnom govoru, uspoređuje sa hrabrosti sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva koja treba da rijese valjana junaka. Hoće li naš musliman da označi brzinu, veli on: ‘Brz je kao soko.’ Junak je ne samo hrabar kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prijatelj zove prijatelja, a junak junaka svojim sokolom. I otac i majka vele sinu svomu: ‘Sokoliću moj’”, zabilježio je Hangi.

Poseban je značaj ovog djela u tome što Hangi prepoznaje i bilježi živu usmenu narodnu tradiciju. On posebno ističe muslimanske elemente u usmenom naslijeđu, te takve pjesme pripisuje muslimanskog pjesničkom geniju. Na taj način Hangi štiti bošnjačku usmenu književnost, koja je, baš u godinama dok je nastajalo Hangijevo djelo, sistematično otuđivana i pripisivana bošnjačkim zapadnih susjedima i istočnim komšijama.

Hangi o ašikovanju

– Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnećenja i u svatovima. Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež kao mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesmu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva neka se vidi da i oni znaju pjevati. Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se nijedna neće kroz cijelu večer usuditi da momka u oči pogleda, a kamoli da se s njim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati pa ga iskomuša, zna se da se i njoj momak sviđa i da može s njom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je da domaćina dobro pazi da među mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti.

– Kada momci vide da je jedan momak “curu” zavolio i s njom ašikovati počeo, pa da i ona njega voli, rijetko će joj drugi na ašikovanje doći, a da i dođe bilo bi mu uzalud. Dok ne dođe pravi, djevojka se neće pokazati niti će mu na vrata izaći. Ako je on slučajno na vratima zateče, ona će se, kako vidjesmo, izgovoriti sa nenom ili dedom ili kako drukčije, samo da ne mora s njime ašikovati. Ima i takovih djevojaka koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im već koji na ašikovanje dođe. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je da će se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, neće ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava. Momci nose svojim djevojkama, a osobito ako su s njima dulje vremena ašikovali, razne darove kao smokve, partokole, naranče, limunove, rezaćije, grožđice i drugo koješta. Djevojke opet daju momcima kite cvijeća, gurabije, ječerme, čevrme i jabuke. Darove daju jedan drugomu ili iz ruke u ruku, ili ih šalju po kakovom djetetu ili staroj neni, koja će kraj dara i kakovu poruku donijeti. Čim djevojka s momkom dulje ašikuje, tim je slobodnija, pa ne samo da mu daje darove, nego ga, ako prolazi pokraj njezine kuće i sama na ašikovanje zove. Riječima ga zovnuti ne može i ne smije, nego se hita na njega cvijećem i jabukama.

Šta je ćeif

Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je takozvani ćeif. Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćeif. Ali kolike li razlike između ćeifa i esprita?! I dok se pod espritom razumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćeif da se je čovjek smirio, da se je smirilo ne samo tijelo, nego i duh njegov. Ćeif je “kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duhana.” Elem nešta slična onoj talijanskoj: “Dolce far niente.” Ćeif opet u širem smislu jest ono što bismo mi rekli: “hoće mi se” ili “drago mi je”. Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: “Tako mi je bilo po ćeifu.” Isto tako upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: “Nije mi bilo po ćeifu” — pa mirna Bosna.

O kulturi stanovanja

Naši muslimani stanuju većinom u drvenim kućama. Tek u novije doba stali su i oni sve to više graditi kuće od kamena ili od opeka. Za turske uprave u ovim zemljama, stanovali su skoro svi u drvenjarama, a samo neki te neki imao je zidanu kuću. Te kuće zvao je narod kulama, a bile su znakom velikoga blagostanja i bogatstva. Kuće su naših muslimana skoro uvijek četverouglate zgrade, te su izvana i iznutra bijelo okrečite i vrlo čiste. Skoro sve muslimanske kuće po gradovima, i po selima su na jedan boj. Donji je boj u mnogo kuća od kamena, dočim je gornji skoro uvijek od drveta, a zidovi od ćerpića (Riegclwand). Starinske su bosanske, a napose muslimanske kuće ozdola nešto manje, a gore i šire i dulje nego u prizemlju. U donjem boju koji je, kako vidimo, čvršće i solidnije građen, stanuje naš musliman zimi, a u gornjem ljeti. U donjem je boju malo zraka, a još manje svjetla jer ima malo prozora. Tim više zraka i svjetla naći ćeš u gornjem boju, jer tu ima prozora u izobilju, a ima i takovih kuća u kojima se je poredao prozor do prozora. Iz prizemlja vode u prvi boj obično uski strmi basamaci, a kraj basamaka je drvena perda, koja leži na lijepo izrezuckanim daščicama. Perde i daščice su obojite žutom ili crvenom bojom. Što ti obično u oči upada, kada se uspneš tima basamacima u prvi boj muslimanske kuće jest to što skoro u svakoj većoj i ljepšoj kući dođeš najprije u četvoro, petoro i šesterouglato predsoblje. U svakom su zidu predsoblja po jedna vrata koja vode u posebnu odaju. To je ne samo lijepo i praktično, nego u onim kućama, gdje obitelj stoji pod istim krovom sa kućnim starješinom, upravo nužno. Kako naši muslimani vrlo ljube prirodu, ne paze mnogo da su im kuće na drumu i da se redaju jedna do druge, kao što je to u modernim zapadnoevropskim gradovima, nego oni grade kuće ponajviše uz rijeke i potoke, pa gorskim obroncima i drugim zgodnim mjestima, odakle se pruža lijep vidik na sve strane.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!