102

Srpske vojne i policijske strukture, kao i lokalna ili regionalna vlast pod kontrolom SDS-a u rano ljeto 1992. godine poduzeli su operaciju nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru. Od maja 1992. pa sve do kraja agresije na BiH u tim je akcijama ubijeno 102 prijedorske djece bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Historičar Jasmin Medić detaljno je istražio i u Časopisu za suvremenu povijest zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavio naučni rad o ubijenoj djeci Prijedora, koji Stav objavljuje u skraćenoj verziji

 

Piše: Jasmin MEDIĆ

Od početka napada srpskih vojnih i policijskih snaga u svibnju 1992. do sredine 1994. na području općine Prijedor ubijeno je, prema dosadašnjim istraživanjima, 102 djece i maloljetnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti (94 bošnjačke i 8 hrvatske nacionalnosti). Ubijeni su isključivo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, a počinioci su pripadnici srpskih vojnih i policijskih struktura. Slijedilo je odvođenje civila u logore, a među zatočenicima u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju te u drugim mjestima zatočenja djeca i maloljetnici bili su izloženi torturama, od čega posebno treba naglasiti slučajeve silovanja djevojčica. Da bi zauzele kompletno područje općine Prijedor, srpske vojne i policijske snage napale su dijelove u kojima su Bošnjaci ili Hrvati bili većinsko stanovništvo. Tako je 24. svibnja 1992. napadnut Kozarac i njegova okolica, a ubrzo nakon toga područje Ljubije. Od 24. do 26. svibnja 1992. srpske su vlasti formirale logore Omarska, Keraterm, Trnopolje i nekoliko drugih mjesta zatočenja. Onamo su dovedeni i potom zatočeni Bošnjaci i Hrvati s područja grada i općine Prijedor. Zauzimanje općine završeno je u drugoj polovini srpnja 1992, kada su napadnuta bošnjačka i hrvatska sela na lijevoj obali Sane. Prema do sada prikupljenim podacima, na području općine Prijedor ubijeno je 3.173 Bošnjaka i Hrvata.

NAPAD NA KOZARAC

Prvoga dana napada na Kozarac ubijeni su 11-godišnji Muhamed Kenjar i 17-godišnji Almir Talundžić. Srpska vlast usprkos predaji ne udovoljava ni molbama za evakuaciju ranjene djece. Dana 26. svibnja 1992. ubijeni su 17-godišnjaci Armin Žerić i Faruk Mahmuljin. Istoga je dana ubijen i 16-godišnji Edin Bešić. O događanjima prije samoga ubojstva svjedoči Edinova majka Saima Bešić: “Moj sin Edin imao je 16 godina kada smo krenuli da se predamo. Morali smo ga nositi, jer je bio nepokretan, povrijedio je kičmu kao beba. Nosali smo ga u deki, za dva ćoška. Vojnici su mi ga oduzeli i odveli. Do danas nisam našla njegovo tijelo.” Sutradan, kada je dio civila deportiran za Prijedor, a drugi se povukao na Kozaru, ubijen je u Kozarcu 17-godišnji Suad Blažević.

U akciji nastavka “čišćenja” područja Kozarca u lipnju je ubijen 15-godišnji Kemal Bešić, čiji će posmrtni ostaci biti pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica, u koju su tijekom napada srpski vojnici odvozili posmrtne ostatke ubijenih kozaračkih Bošnjaka. U drugoj polovini lipnja ubijen je 17-godišnji Alija Hodžić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u zaseoku Brđani. Dječak Amir Forić nalazio se u obiteljskoj kući u Kamičanima krajem lipnja 1992. godine. Ubijen je dva dana prije 12. rođendana. Amirovi posmrtni ostaci ekshumirani su u zaseoku Đonlagići. U Kozaruši je u srpnju 1992. “nestao” 17-godišnji Mirsad Forić. Elvis Denić i Ilijaz Poljak, obojica 17-godišnjaci, ubijeni su istoga dana – 9. srpnja 1992, ali na različitim mjestima: Elvis u Kozarcu, a Ilijaz u Donjim Garevcima. Ilijazovi posmrtni ostaci pronađeni su u Trnopolju, a Elvisovi u Kozarcu. Tijekom “čišćenja” Kozarca ubijen je i 16-godišnji Fahrudin Hegić. Šesnaestogodišnja Zlata Hrnić živjela je u Trnopolju do početka agresije na BiH. Nestala je 1992. u Jakešu (općina Modriča). Velid Softić iz Kamičana najmlađa je žrtva zločina. Ta tromjesečna beba umrla je, kako su izjavili banjalučki doktori, uslijed nedostatka kisika u bolnici Paprikovac 20. svibnja 1992. godine.

Nakon pada Kozarca, preživjeli Bošnjaci deportirani su u Prijedor ili odvedeni u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, simbole zločina nad civilnim stanovništvom u BiH 1992. godine. U Prijedoru su, uz odvođenje civila u logore, započeli zločini nad Bošnjacima i Hrvatima. Napadnuti su dijelovi grada u kojima su Bošnjaci činili većinski dio stanovništva, poput Staroga grada, koji su srpski vojnici prethodno opkolili. Šesnaestogodišnji Almir Marošlić iz Trnopolja u to se vrijeme nalazio u Prijedoru. Ubijen je 30. svibnja 1992, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Jakarina kosa. Protjeran u Prijedor iz zaseoka Matrići u blizini Trnopolja, 17-godišnji Admir Zulić ubijen je istoga dana kada i Almir Marošlić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su, kao i Almirovi, u Jakarinoj kosi. U Kurevu je ubijen, a u Briševu ekshumiran Mirsad Svraka iz Rizvanovića. Ubijen je u 17. godini života.

Premda su u tri spomenuta prijedorska logora prvi zatočenici dovedeni tijekom napada na Kozarac, odluku o njihovu osnivanju donio je Krizni štab opštine Prijedor 31. svibnja 1992. godine. Među zatočenicima su, pored osoba s područja Kozarca, bili i građani Prijedora i prigradskih naselja kada je provođeno etničko čišćenje. Dio zatočenih djevojčica u Trnopolju bile su žrtve silovanja. Očevici su svjedočili da je među silovanima bila i jedna 13-godišnjakinja. Djeca i maloljetnici u sva tri logora bili su podvrgnuti raznim torturama. S obzirom na broj zatočenika, najviše ih je bilo u Trnopolju. Fehim Đonlagić iz Kamičana prošao je svu torturu zajedno s drugim zatočenicima u Omarskoj. Bio je jedan od 28 maloljetnih zatočenika toga logora. Sredinom lipnja 1992. Fehim je ubijen u logoru. Bilo mu je 16 godina. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u masovnoj grobnici na lokalitetu Jakarina kosa.

U Trnopolju je ubijeno četvero maloljetnika. Đemal Duračak bio je u dobi od 17 godina, kao i Miroslav Harca i Midhat Mahmuljin kada su ubijeni. Posmrtni ostaci Đemala i Midhata ekshumirani su. Midhat je izveden iz logora i strijeljan. “Došli su Rade Vlasenko, Mile Puškar i još jedan čovjek i odveli ga po neka drva… Tu je i strijeljan.” Najmlađa žrtva logora Trnopolje bila je petogodišnja Emira Mulalić. Ubijena je naočigled svojih roditelja u listopadu 1992. godine. Otac Emir svjedočio je da mu je u logoru čak dopušteno da kćeri pruži prvu pomoć i da ju odvezu u banjalučku bolnicu, ali ju nisu uspjeli spasiti: “U Trnopolju smo bili, u logoru. Stajala je, igrala se između nas… Stala je meni uz nogu i samo pade dijete. Odmah sam rekao snajper. Pogledao sam u zraku, spušta se roletna, prozor, povikao sam snajper. Ona je pala i odmah joj je krenula krv iz ušiju. Kako je pala na asfalt, na sve strane je liptala krv. Bila je tu prva pomoć, preporučili su mi da ne idem za Banjaluku spasiti dijete pošto ima punktova, ne garantuju mi da ću proći. Ona je podlegla ženi mi u krilu pred bolnicom u Banjaluci.”

LIJEVA OBALA SANE

U sela na lijevoj obali Sane ubrajali su se Čarakovo, Hambarine, Zecovi, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani. Sela su bila u apsolutnoj većini naseljena Bošnjacima, koji su činili više od 90% mještana. Od kraja svibnja 1992. ta su sela bila okružena srpskim vojnim i policijskim snagama. Njihovi stanovnici mogli su se kretati Prijedorom samo s bijelom vrpcom na ruci. Međutim, čak ni u takvim okolnostima nijednom Bošnjaku ili Hrvatu nije bila zajamčena sigurnost. To svjedoči i sudbina 16‑godišnjega Idriza Dženanovića, mještanina Hambarina ubijenog tijekom boravka u Prijedoru u lipnju 1992. godine. Sedamnaestogodišnji Almir Habibović “nestao” je 12. lipnja u Hambarinama, selu u kojem je živio. Žrtva zločinačkoga djelovanja srpskih vojnih i policijskih struktura u Čarakovu je i 17-godišnji Muharem Osmanović. U istom selu pronađeni su posmrtni ostaci Almira i Muharema.

Sve do 20. srpnja 1992. srpske vojne i policijske snage držale su to područje u okruženju. Nakon toga počinje petodnevni napad na ta sela te hrvatsko selo Briševo i Ljubiju. Napad je predvodila 43. motorizirana brigada 1. krajiškoga korpusa Vojske SrRBiH. “Tog ponedjeljka 20. jula, valjda iz razloga što sa Bošnjacima više nisu imali kud, srpski vojni i politički vrh odlučuje da ih jednostavno pobije u što većem broju. Dakle, 20. jula 1992. godine pokolj u Prijedoru je kulminirao.” Iako su mnoga djeca i maloljetnici ubijeni i tijekom napada i “čišćenja” Kozarca i Prijedora te u logorima, najveći ih je broj ubijen u vrijeme napada na sela lijeve obale Sane. Već prvoga dana napada ubijen je 17-godišnji Sulejman Alagić iz Rizvanovića. Toga je dana u Rizvanovićima ubijen i 14-godišnji Elvis Šarčević. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica. Tijekom napada na Bišćane 20. srpnja ubijeni su 17-godišnji Muhamed Avdić i Kemal Ramulić. Njihov vršnjak Damir Dedić ubijen je u bišćanskom zaseoku Hegići. S njim je u istom zaseoku ubijen Fikret Hegić, također u 17. godini života. Enes Duratović i njegov stričević Halid Duratović ubijeni su u rodnim Bišćanima. Enesu je bilo 17, a Halidu 15 godina. Njihovi će posmrtni ostaci biti pronađeni 2013. u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Tomašica. Tu će biti pronađeno i tijelo Sanela Vojnikovića, 15-godišnjega mještanina Bišćana.

U masovnoj grobnici Jakarina kosa pronađeni su posmrtni ostaci Jasmina Hadžića, 17-godišnje žrtve napada na Bišćane. Jasmin Hajrudin još je jedna maloljetna žrtva napada na Bišćane 20. srpnja. Ubijen je u 16. godini života, kao i Edin Kadić i Almir Kaltak. Sedamnaestogodišnji Dževdet Kadić također je žrtva napada na Bišćane. Njegovi će posmrtni ostaci biti ekshumirani u istom selu. Toga 20. srpnja ubijen je i 17-godišnji Edin Kadić. Četvero djece i maloljetnika prezimena Kadirić ubijeno je toga dana u Rizvanovićima i Bišćanima te u Ljubiji. To su Admir (17 godina), Fahrudin (16 godina), Sanel (14 godina) i Suad (17 godina). Posmrtni ostaci Admira Kadirića ekshumirani su u masovnoj grobnici Tomašica, a Fahrudinovo tijelo prebačeno je na lokaciju Čujelo u općini Sanski Most, gdje je i ekshumirano.

U drugom dijelu općine Prijedor u vrijeme napada na sela na lijevoj obali Sane počinjen je 22. srpnja 1992. pokolj nad porodicom Dženanović u Donjim Garevcima. Među žrtvama su bila djeca Ajdin i Alen te njihova 17-godišnja tetka Maida Dženanović. Alen je ubijen u četvrtoj godini života, a Ajdin u devetoj. Sudbin Bačić imao je 17 godina kada je ubijen u Bišćanima, gdje se zatekao 23. srpnja 1992. godine. Istoga je dana napadnuto Čarakovo, a time nastavljena operacionalizacija masovnih zločina u tom dijelu općine Prijedor. Među žrtvama napada bila su djeca i maloljetnici, što će potvrditi i kasnije ekshumacije. Tijela dvogodišnjega Anela Behlića i 16-godišnjega Ermina Behlića pronađena su u Čarakovu. Tijelo ubijenoga Vjekoslava Dolića, kojem je bilo 17 godina kada je ubijen, ukopano je na prijedorskom gradskom groblju Pašinac.

Među žrtvama toga dana bili su i Emsud, Jasmin i Samir Brdar, mještani Zecova. Sva trojica bila su u dobi od 16 godina kada su ubijeni. Tijela su im pronađena u Kurevu, mjestu u kojem su ubijeni. U Kurevu je toga dana ubijen 17-godišnji Elvir Selimović, a u istom selu tijekom srpnja ubijen je i njegov vršnjak Nedžad Muhić iz Hambarina. U Zecovima su 23. srpnja ubijena braća Ibrahim i Adis Hopovac. Tijela šestogodišnjega Adisa i osmogodišnjega Ibrahima ekshumirana su u Zecovima. Prema svjedočenju oca ubijenih dječaka, toga su dana ubijene i njegova majka i supruga: “Moji sinovi od šest i osam godina bili su na biciklu i ubili su ih sleđa. Mater mi je sjedila za stolom i tu su je ubili, dok je sjedila. Žena je počela bježati uz put i pogodili su je snajperom nakon 50 metara. Tako sam ih i zatekao, jer sam se ja skrivao kada su krenuli odvoditi muškarce. Ukopani su u bašti pored kuće.”

U istom je selu 23. srpnja 1992. ubijen, a poslije i ekshumiran, i Amir Tatarević, 17-godišnji dječak. Dan nakon ubojstava u Čarakovu, Bišćanima i Zecovima, u Ljubiji je ubijen 15-godišnji Elvis Kadić, mještanin Bišćana. Njegovi će posmrtni ostaci biti pronađeni u masovnoj grobnici Redak. Tijekom napada na civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti 24. i 25. srpnja 1992. ubijena su četiri maloljetnika prezimena Matanović. Šesnaestogodišnji Ervin i 17-godišnjaci Predrag i Zoran ubijeni su u Muštanici 24. srpnja i ekshumirani u selu Stara Rijeka u blizini Ljubije. Idućega dana ubijen je 15-godišnji Goran Matanović iz sela Rasavci. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u selu Raljaš. Luka Mlinar žrtva je pokolja u Briševu. Ubijen je u 16. godini života. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Briševu.

ZLOČIN U ZECOVIMA

Istoga dana, 25. srpnja 1992, počinjeni su najveći zločini nad djecom i maloljetnicima u Zecovima. Srpski vojnici opkolili su selo i došli u naselje Gradina, gdje je živjelo više članova porodice Bačić. Svi su se krili u jednoj kući (preko trideset članova, uglavnom žene i djeca). Kada su srpski vojnici došli pred kuću, tražili su da svi iziđu. Potom su ih počeli ubijati odmah pred kućom. Toga je dana ubijen najveći broj djece i maloljetnika na području Prijedora u 1992. godini.

U jednom je danu u tom selu ubijeno ili “nestalo” jedanaestero djece i maloljetnika prezimena Bačić. To su sestre Elvisa (11 godina) i Ferida (13 godina), Ernest (3 godine), braća Jasmin (8 godina) i Semir (5 godina), Nermin (13 godina) i njegova mlađa sestra Nermina (6 godina), Sabahudin (13 godina), Refika (5 godina), Zikret (16 godina) i njegova mlađa sestra Zikreta (10 godina). Pored njih, u Zecovima su istoga dana ubijena braća Senadin Behlić u devetoj i Aladin Behlić u dvanaestoj godini života, 11-godišnji Nermin i njegova pet godina starija sestra Nermina Horozović. “Sinu Nerminu je metak razvalio usta…”, svjedočio je otac ubijene djece. Masovne zločine nad bošnjačkim civilima u Zecovima počinila je Rasavačka četa 6. bataljuna 43. motorizirane brigade Vojske SrRBiH. Komandant čete bio je Dušan Milunić. Sjedište čete, kao i rezervnoga sastava policije, bio je u prostorijama Mjesne zajednice Rasavci. Komandant rezervnoga sastava policije bio je Radomir Stojnić zvani Grom.

Po završetku operacije zauzimanja područja Brda, odnosno sela na lijevoj obali Sane, Radio Prijedor objavio je da je palo “ustaško fundamentalističko uporište” i da je to veliki uspjeh srpske vojske. Novinari Radio Prijedora nisu našli za shodno izvijestiti i o ubijenoj djeci, maloljetnicima ili drugim civilima. Pet dana nakon početka napada najavljen je nastavak “čišćenja” sela na lijevoj obali. Pojedince koji su bježali od “čišćenja” srpski su vojnici zarobili i odveli na komandno mjesto u Miskoj Glavi, jedno u nizu mjesta nezakonitih zatočenja civila. Neki su zatočenici nakon zlostavljanja ondje i ubijeni.

Kao mjesto “nestanka” 17-godišnjega Edina Siječića navodi se Miska Glava. Kasnije ekshumacije na lokalitetu masovne grobnice Redak potvrdit će da je tu i ubijen. “Čišćenje” lijeve obale Sane nastavljeno je istovremeno kada su preživjeli odvedeni u logore i druga mjesta zatočenja. Almir Redžić i Midhet Salihović ubijeni su u Čarakovu u 15. godini života. Tu su ekshumirani njihovi posmrtni ostaci. Najmlađe žrtve u posljednjoj fazi “čišćenja” lijeve obale bila su braća Vahid i Namir Redžić. Trogodišnji Namir i osmogodišnji Vahid ubijeni su u Čarakovu. Tijela te djece ekshumirana su na prijedorskom groblju Pašinac.

KOZARSKE ZEMUNICE

Maloljetnici iz tih sela ubijani su u drugim dijelovima prijedorske općine. U prijedorskom predgrađu Tukovi ubijen je 17-godišnji Samir Karagić iz Rizvanovića. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u Tomašici. U istom mjestu ubijeni su 15-godišnji Jasmin Karagić i 16-godišnji Emir Čaušević. Emirovo tijelo bit će prebačeno u Rakovčane i ekshumirano. Prebačeno je i mrtvo tijelo 17-godišnjega Edina Čauševića, ubijenog u rodnim Hambarinama, a ekshumiranog u Rizvanovićima. U Ravskoj, gdje je bio u bijegu nakon “čišćenja” njegova sela, ubijen je 17‑godišnji Edis Ejupović iz Hambarina.

Prilikom napada na sela lijeve obale Sane mnogi maloljetnici odvedeni su u prijedorske logore. Jedna grupa maloljetnika odvedena je u Keraterm. Nedžad Kadirić, Amir Karagić, Nihad Avdić i Sakib Pašić, sva četvorica rođena 1976, ubijeni su, kako je navedeno, 23, odnosno 25. srpnja 1992. u tom logoru. Datum njihova ubojstva implicira da su žrtve masakra u prostoriji br. 3, kada je 24. srpnja ubijeno više od 160 zatočenika. Sakibovi i Amirovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnim grobnicama Jakarina kosa i Stari Kevljani, a Nedžadovi u Tomašici.

Iz logora Trnopolje 21. kolovoza 1992. izvedeno je oko 200 zatočenika. Interventni vod prijedorske policije zaustavio ih je na lokaciji Korićanske stijene, gdje su postrojeni na rub litice i strijeljani. Među žrtvama masakra bio je i Elvir Kararić. Kao 16-godišnjak, ujedno je najmlađa žrtva toga masakra. Na toj su lokaciji ekshumirani njegovi posmrtni ostaci. Dio Bošnjaka i Hrvata ipak je uspio ostati na području općine i nakon što su srpske snage zauzele njezin cjelokupni teritorij krajem ljeta 1992. godine. Velika većina njih, ugrožena i diskriminirana, bila je osuđena na borbu za preživljavanje. No, i dalje je bilo zločina nad djecom i maloljetnicima preostalih Bošnjaka i Hrvata na području općine Prijedor. Uoči nove godine u Volaru je ubijen 14-godišnji Stipo Tukerić. U istom selu pronađeni su njegovi posmrtni ostaci.

Jedan od najupečatljivijih “slučajeva” onih koji su ostali bio je slučaj grupe kozaračkih Bošnjaka koji su se krili u zemunicama na Kozari od pada Kozarca do proljeća 1993. godine. Dakle, preživjeli su zimu na planini i bili stalno izloženi životnoj opasnosti jer su srpske vojne i policijske strukture konstantno “pretresale teren” u potrazi za “preostalim ekstremistima”, “mudžahedinima” ili “ustašama”, kako su srpski nacionalistički mediji nazivali Bošnjake i Hrvate. Tek u prvoj polovini 1993. pronađene su zemunice i civili u njima. Svi su ubijeni, a među njima 12-godišnja Maida Bašić i 15-godišnji Enver Bašić i Armin Jakupović. Maidini posmrtni ostaci, za razliku od Enverovih i Arminovih, koji još uvijek nisu pronađeni, ekshumirani su na lokalitetu Bešića poljana.

Nekoliko mjeseci nakon masakra na Kozari te stalnih napada na imovinu preostalih Bošnjaka u Prijedoru nastavljeni su zločini nad djecom i maloljetnicima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Tijekom kolovoza 1993. u prijedorskom predgrađu Puharska ubijen je 17-godišnji Elvedin Mešić. U selu Ćela u lipnju 1994. ubijen je 15-godišnji Krešimir Pranjić. Tijekom i nakon počinjenja ratnih zločina civili, od čega najviše djeca, žene i starci, deportirani su u srednju Bosnu. Maloljetnici nisu bili sigurni ni u izbjeglištvu. Nakon što je s obitelji protjeran iz Prijedora, 15-godišnji Anel Ališić poginuo je 11. srpnja 1993. u izbjeglištvu u Travniku.

PROČITAJTE I...

Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod

Poziv da se Bošnjaci politički organiziraju prihvata se s rezervom. Naši ljudi koji iole ulaze u te procese to prihvataju s dozom snishodljivosti, kao da nekom treba da se pravdaju, da se izvinjavaju za taj ipak ljudski i krajnje opravdan čin. U ovim okolnostima, početkom 2017. godine, rađa se ideja o formiranju Foruma Bošnjaka Makedonije s osnovnom idejom, pred dolazećim generacijama, da očuva ono što jesmo, da pomogne proces promoviranja nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog političkog i kulturnog identiteta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!