fbpx

100 GODINA MAKA – Izetbegović: Neka ovo stoljeće bude sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Poštovani članovi porodice Dizdar, rukovodstvo Fondacije „Mak Dizdar“, vaše ekselencije, eminencije, dragi prijatelji, dame i gospodo,

„Pjesnici su čuđenje u svijetu“. Ova zanimljiva definicija Antuna Branka Šimića zvuči jednako svježe i istinito kao i prije gotovo jednoga vijeka kada je izrečena. Zbirke pjesama koje postoje na svim meridijanima svijeta ne prestaju da bude u nama znatiželju i da nas iznova čude. Pjesnici osjećaju i tumače svijet i život, ublažavaju njegovu tegobu, daju joj svrhu i smisao. Mjera poštovanja prema njima je primjetna u gotovo svim kulturama – od Staroga vijeka do danas. Gotovo da se nije mogao zamisliti dvor bez pjesnika. Aleksandar Makedonski je od cijele Tebe koju je porušio do temelja, poštedio samo hramove i kuću pjesnika Pindara.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina je zemlja velikana umjetnosti. Ima nešto posebno u tom odnosu između umjetnika i Bosne. Ono što je započeto riječima, prelilo se vremenom i na platna i u muzička djela, pa tako raspoznajemo Bašeskijine zapise na slikama Mersada Berbera ili ih čujemo u kompozicijama Milana Prebande i Avde Smailovića čije prvo stoljeće jednako slavimo u ovoj godini.

Jezik je duša svake zajednice, a pjesnici su njegove lučonoše. Kako drugačije razumjeti kulture Evrope i svijeta bez poezije i pjesnika. Kako razumjeti engleski romantizam bez Lorda Bajrona i Šelija, kako osjetiti dah mađarskih ravnica bez poezije Endre Adija? Pariz je gotovo stvaran samo u Bodlerovim stihovima. U svakoj kulturi postoji pjesnik koji je uspio dotaći i iskazati biće svoga naroda, nevidljivu nit koja se proteže vijekovima, uspjevajući da izrazi njegove najdublje misli, težnje i želje.

U kulturi naroda Bosne i Hercegovine takav veliki pjesnik je Mak Dizdar. Njegovo književno djelo uz Stare bosanske tekstove primjer je izuzetnog umjetničkog doživljaja naše istorije, kulture i baštine.

Bosna je rijetka i vrijedna zemlja, inače je ne bi toliko prisvajali, s Istoka i sa Zapada. Kako drugačije objasniti činjenicu da je samo jedan fragment crkvene knjige iz vremena bosanske srednjovjekovne samostalnosti sačuvan danas u samoj zemlji, a to je Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta.

O biti ove zemlje s malo riječi, u čudesnoj formi sirove jednostavnosti govori najistaknutiji pjesnik bosanskohercegovačke osjećajnosti Mehmedalija Mak Dizdar.

Dame i gospodo,

Iza nas je, od večeras, Makovo prvo stoljeće. Čini mi veliku čast biti pokroviteljem obilježavanju ovoga jubileja, s pozivom da se ipak više okrenemo budućnosti. Ovo nije samo svečanost posvećena stoljeću koje je iza nas, već i stoljeću pred nama, kako to poručuju iz Makove fondacije.

Napori da se već u proljeće naredne godine započne sa otvorenjem Makove Hiže i u Sarajevu, u kući u kojoj je stanovao, zaslužuju i imaće moju snažnu podršku. Hiža ili sigurna kuća, kako su je nazivali u analima Crkve Bosanske bila je utočište za sve one koji su progonjeni i u njoj zatražili zaštitu. A pjesnik je bio progonjen i praćen. U Makovoj zaostavštini ima i pisama u kojima je njegovo bosanstvo, od strane tadašnjih komunističkih vlasti, gotovo anatemisano.

Naša je dužnost da učinimo napore da ovo stoljeće bude bolje od stoljeća koje je iza nas, u kojemu su bosanski pisci i slikari djelili sudbinu i patnju Bosne i Hercegovine, prečesto otrgnuti od svoje matice, od bosanskog jezika, naroda i zemlje koja je za njih bila jedina kolijevka.

Stoga, neka ovo stoljeće bude Hiža, sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca, sa željom da više nikada slobodu i ognjišta ne branimo golim životima.

„E da ednom prestanu Gorčine“, kako kaže veliki pjesnik, da sve boli i nedaće prestanu u našoj Bosni. Bilo ih je zaista dovoljno u vremenu koje je iza nas.

Hvala vam.

PROČITAJTE I...

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

Govor o bosanskohercegovačkoj, a samim tim i bošnjačkoj književnoj produkciji, u stvari, govor je o njenom nepostojanju. To nepostojanje je suštinsko iako nije apsolutno. Knjige i dalje postoje, i dalje se pišu i publiciraju, sve je veći broj “autora”, a svijet društvenih mreža, digitalne štampe i kopirnica na drukčiji način određuje kako se taj status stiče. O savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj produkciji promišljam sa stanovišta pomalo ciničnog i manje-više ogorčenog pogleda s čitateljske margine svog kontinuiranog ali, ipak, nepotpunog uvida u sve objavljene knjige. Rukovodimo se mišlju da je pojedine autore bolje izostaviti nego o njihovim djelima pisati “napamet”. Predstavit ću knjige koje su privukle moju pažnju, a koje su objavljene 2019. i 2020. godine, a pregled koji nudim je u dobroj mjeri reduciran, i trebao bi biti tek kopča za temeljitije preglede kojima bi se, po prirodi stvari, trebali baviti časopisi za književnost i kulturu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!