fbpx

10 godina života komunisti su mi uzeli bez razloga

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”

 

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Atif Delalić rođen je 1929. godine u selu Mjedenik, gatačka općina. Otac Uzeir bio je imam, svršenik tzv. Merhemića medrese. Mati mu je bila iz Bileće. Kako kaže, osnovnu školu završio je putujući po sedam kilometara do škole, u jednom pravcu sedam, u drugom sedam, pritom prelazeći preko Neretve u njenom gornjem dijelu, gdje mostovi nikad ne ostaju pred silinom rijeke. “Učitelj nam je bio neki solunac (učesnik Solunskog fronta, op. a.), nije se znao ni potpisati kako treba, a mi smo za taj period školovanja naučili jedino tablicu množenja”, kaže Atif i nastavlja: “Nakon toga, u Gacku sam upisao građansku školu i zbog lošeg predznanja jedva sam čekao kraj godine. Upisao sam medresu u Mostaru, ali je onda počeo Drugi svjetski rat i ja sam se vratio svojima u selo. Bio sam mlad, povisok, ali malokrvan i neuhranjen, bolešljiv. Tokom rata prelež’o sam i tifus. Nisam bio dovoljno star za vojske, što me spasilo od mogućih mobilizacija, od ustaša, domobrana, partizana.”

Bošnjaci istočne Hercegovine, kao i oni u istočnoj Bosni i Sandžaku, te ratne 1941. godine bili su potpuno nezaštićeni. Komšije Srbi i njihovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore jedva su dočekali da se obračunaju s “Turcima”. Tada nije bilo važno u kojoj vojsci su bili ti Srbi, u partizanima ili četnicima, njima je važna bila osveta “Turcima”. Prof. dr. Smail Čekić tvrdi da je u periodu od juna 1941. do kraja januara 1942. godine u istočnoj Hercegovini počinjen genocid nad Bošnjacima i da ih je pobijeno više desetina hiljada. Taj genocid preživio je Atif Delalić.

“I sad se sjećam suza moje majke kad je saznala da su joj pobili sve njene u Bileći. Bilo je to u augustu 1941. godine, kada su četnici nakon iživljavanja i monstruoznih zločina i mučenja bacili nekoliko stotina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca u jamu Čavkarica i pobili ih. Bliska rodica moje majke Hadžera Ćatović-Bijedić jedina je preživjela ovo stratište tako što je 72 dana provela u toj prirodnoj jami, među leševima, na dubini od stotinjak metara. No ništa se o ovoj jami nije smjelo govoriti iza Drugog svjetskog rata. Komunistima to nije odgovaralo zato što su mnogi zločinci bili iz njihovih redova. Navest ću vam primjer svireposti koja je tih mjeseci provođena nad Bošnjacima istočne Hercegovine. Mom daidžiću koji je bio izuzetno pametan, a što su znale komšije, izvadili su zašiljenim drvetom oči i pustili ga da se tako u tim bolovima tetura po hercegovačkom kršu i udara s kamena na kamen. A oni su za to vrijeme sjedili ispred njegove kuće i sve to gledali i smijali se”, drhtavim glasom govori svoja sjećanja Atif.

Ubrzo je došao red i na Bošnjake Gacka i okoline: “Jedva smo živu glavu izvukli. Ni sam ne znam kako smo uspjeli pobjeći. Smjestili smo se u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je otac dobio imamsku službu. Ja sam tu u Hrasnici u tih nekoliko ratnih godina puno izgubio, nisam se školovao, sve do 1944. godine, kada po nagovoru i insistiranju oca upisujem zanat. Zanat će mi kasnije, kada budem uhapšen kao mladomusliman, puno pomoći da preživim zatvorske dane. Radio sam u radionici i nisam bio izložen torturi kao ‘Mladi muslimani’ koji su bili studenti. Zbog toga sam blagosiljao oca stalno što me je dao na zanat.”

Upravo je preko oca Uzeira Atif doživio i prvi zvanični obračun komunista s njegovom porodicom odmah po dolasku na vlast. “Kada su došli na vlast komunisti, a među njima i mnogi četnički fašisti koji su preobukli uniforme, počeli su se obračunavati s Bošnjacima. Na Ilidži je bila situacija takva da su Srbi koji su bili kmetovi kod Bošnjaka dobili zemlju na korištenje, a onda im je ona i dodijeljena. Oni su bili jako pokvareni i s dolaskom komunista na vlast vidjeli su mogućnost obračuna s komšijama Bošnjacima. Prokazivali su uglavnom lažima svoje komšije Bošnjake UDBA-i. Onda su ih oni hapsili i zatvarali, isljeđivali i ubijali bez suđenja. I moj otac je bio uhapšen. Ja bih svaki dan svraćao do mjesta gdje su bili zatvoreni i ponio bih ocu nešto da pojede. Jednog dana, nakon što sam ostavio na kapiji hranu i pošao, čuo sam kako me otac doziva. Bio je na spratu jedne barake. Rukama je pokušao da se sporazumije sa mnom, odnosno da sazna ima li u blizini milicije.

Nakon što sam mu pokazao rukama da nema, bacio je nešto prema meni. Uzeo sam svežanj, otvorio, a unutra je bio hljeb. Shvatio sam da je u pitanju poruka. Kad sam se odmakao, otvorio sam i između dvije kriške hljeba našao napisanu poruku na papiru. U poruci je stajalo: ‘Osuđen sam na smrt. Ubiće me’ i ime popa kome je trebalo mati da se obrati da mu pomogne. Riječ je o popu s kojim je otac sarađivao kao imam. Mati je to uradila i pop je rekao: ‘Ne brini, neće ga ubiti.’ U isto je vrijeme UDBA poslala dopis u naše mjesto kod Gacka i tražili su da se mještani Srbi izjasne kakav je bio moj otac. A otac je tim komšijama pomogao 1941. godine i spasio ih likvidacije od strane ustaša. Naime, otac je doznao da će ustaše pobiti te Srbe i krišom je navečer obavijestio komšiju šta se sprema te da on obavijesti druge i da bježe. I tako je i bilo, pobjegli su i spasili se. Međutim, pet godina kasnije oni žele odgovoriti UDBA-i na Ilidži riječima ‘odžu treba ubiti’. Ali ustaje jedan među njima i kaže: Zar se ne sjećate da nas je ‘odža spasio’, prekori ih i ode istinita depeša o ocu. Tako da otac preživljava, puštaju ga na slobodu, ali nikad ga ne ostavljaju na miru. Do smrti su ga svako malo hapsili, isljeđivali, zatvarali pa puštali, posebno nakon što su mene uhapsili 1949. godine.”

Moj je otac te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže. Otac je svjedočio tim noćnim odvođenjima zatvorenika, a svi mi rafalima. Jednu noć su to bili jaki mitraljeski rafali. Ujutru kad sam pošao u školu, čuo sam priču kako su se četnici ubacili i pofatali neke Bošnjake i pobili ih. To je bila izmišljena priča od UDBA-e.”

Atif Delalić priključuje se pokretu “Mladi muslimani” 1947. godine. “Mladi muslimani’ su tada imali ugled u našem narodu. Stekli su ga tokom rata jer su pomagali naš narod, izbjeglice posebno kroz humanitarnu pomoć, ali i kroz mektebe i obrazovanje djece, a pritom nisu bili tokom rata s fašistima, a nisu ni s komunistima poslije rata. Ja sam bio kivan na fašiste i na komuniste sve kroz sudbinu svoje porodice. I tako sam se priključio tom progresivnom pokretu mladih ljudi. Uglavnom, sva naša ideologija tada je bila ostati u islamu i čvrsto se uzdati u Allaha, te širiti među omladinom islamske stavove i principe, ne dozvoliti asimilaciju i napuštanje vjere. Nikakvih drugih ambicija nije bilo. No to je bilo dovoljno komunistima da se obračunaju s nama 1949. godine. Ja sam po završetku zanata zaposlio se u Vojno-remontnom zavodu. Stanovao sam u Starom Gradu s jednim Zijom iz Krajine, koji je također bio mladomusliman. Kad je počelo hapšenje 1949. godine, mi smo shvatili da će uhapsiti i nas i htjeli smo bježati. Ja sam dobro znao kako se oni obračunavaju s muslimanima još od sudbine ilidžanskih Bošnjaka 1946. godine. Međutim, nismo uspjeli, jedan dan vratio sam se s posla u stan, u jednoj čikmi sam stanovao, kad ide auto prema kući, tada je to samo mogla biti UDBA. Izlaze dvojica u dugim kožnim kaputima i hapse me. Poslije 12 dana provedenih u UDBA-i i velike iscrpljenosti jer mi nisu davali da jedem, prebačen sam u vojni zatvor zato što sam radio u Vojno-remontnom zavodu pa je odlučeno da mi sudi vojni sud. Dobro sam prošao u vojnom zatvoru što se tiče isljeđivanja, maltretiranja i zatvorskih uslova, puno bolje od kolega kojima je suđeno na civilnim sudovima, ali sam zato dobio više godina zatvora.

Osuđen sam na 12 godina za navodno kršenje poretka, naoružavanje, krađu oružja iz Vojno-remontnog zavoda, i to nekakvih mina koje su teške 18 kg i glomazne i koje je nemoguće iznijeti skrivene u čarapama, pantalonama, jakni. A pritom smo, što je i normalno, bili svaki dan pregledani i prilikom ulaska na posao i prilikom izlaska s posla. Prebačen sam u Zenicu s još 20-ak zatvorenika. Čim smo ušli u krug, postrojili su nas i tražili da istupe ‘Mladi muslimani’. Istupili smo. Onda su tražili da istupe od nas oni koji su bili pripadnici milicije. Izašli su Adem Gerin, Ćamil Hodžić i jedan Topić. Prema njima su imali poseban tretman, posebno prema Ademu jer je bio komandir stanice u Starom Gradu u Sarajevu. Kao što sam rekao već, život mi je spasio zanat. Radio sam u radionici i prošao dobro u odnosu na druge mladomuslimane. Inače su prema nama mladomuslimanima imali poseban tretman. Najgore smo prošli, ali sam ja, eto, imao sreće. Kad je Tito počeo da hoda po muslimanskim zemljama, oni su se počeli interesirati za položaj muslimana i onda je Tito skontao da je bolje da nas puste i počeo je taj proces puštanja, ali su napravili komisije koje su nas saslušavale. Tako da sam ja pušten nakon 10 odležanih godina. Deset godina života sam dao bez razloga, kao i svi drugi.”

Nakon izlaska iz zatvora, kao i većina istaknutih mladomuslimana, i Delalić je nastavio školovanje. Bilo je puno poteškoća da upiše Ekonomski fakultet, ali je na kraju uspio. Završio je prvi stepen, odnosno Višu ekonomsku, a onda su ga pozvali u vojsku. Nakon dosta poteškoća u vojsci u Kninu, gdje su uglavnom slali one koje su smatrali problematičnim, što je Delalić za njih bio kao mladomusliman, vratio se u Sarajevo. Oženio se, zaposlio i radio jedno vrijeme kao čuvarkuća, zatim kao zanatlija, a onda i kao ekonomista, u penziju je otišao radeći u ekonomskoj struci na Medicinskom fakultetu.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je na službi u Civilnoj zaštiti na Dobrinji, a dvije godine, 1995. i 1996, bio je predsjednik Općine Novo Sarajevo. U toku te dvije godine ta funkcija je promijenjena u načelnik. Danas Atif živi na Dobrinji, penzionerski, dosta dobrog zdravlja za godine koje ima. I dalje je u kontaktu s još tih nekoliko živih mladomuslimana iz tih prvih generacija, s prof. dr. Omerom Nakičevićem, Ćamilom Hodžićem i Ejubom Hadžićem.

 

 

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!