ZUB VREMENA

Vrijeme o kojem ne razmišljamo tako se često ipak ponekad upetlja u naš život. Tako je dobilo visinu, širinu i dubinu. Tako je dobilo i svoj zub, kojim nagriza sve ono što ne želimo zaštititi, sve ono za što se nismo dosjetili da je važno. Zub vremena jeste i opravdanje i alibi

Rijetko je neka uzrečica omiljena kao ova. S podjednakom sjetom, ona sjenči našu tugu i naš osjećaj krivnje. Kad god nismo u stanju da na neko pitanje odgovorimo jasno, posežemo za višim silama (svijet viših sila zahtijeva posebno razmatranje, to je sam za sebe čitav jedan frazarij), za objektivnim teškoćama, za stvarima koje nadmašuju ljudsko iskustvo. Jedna od neizbježnih takvih stvari u svakom slučaju jeste zub vremena, tj. ono što time označavamo. Vrijeme o kojem ne razmišljamo tako se često ipak ponekad upetlja u naš život.

Tako je dobilo visinu, širinu i dubinu. Tako je dobilo i svoj zub, kojim nagriza sve ono što ne želimo zaštititi, sve ono za što se nismo dosjetili da je važno. Zub vremena jeste i opravdanje i alibi. Zub vremena, taj fantom kojeg smo izmislili, obavlja toliko poslova za nas, on čak obavlja i one poslove koje nismo predvidjeli, poslove koji surovo zadiru u našu intimu. Zub vremena kojem smo se izrugivali dotiče na kraju i nas same. To je konačni rezultat svake izmišljotine, konačno iskustvo svake ljudske igrarije.

Zub vremena načeo je sve ono što su nam kao zavještanje ostavili oni prije nas. Zub vremena načeo je i ono što je jednostavno postojalo tako, za sebe, a što je u našim mladostima i našim iskustvima predstavljalo nešto posebno. Zub vremena načeo je i samu prirodu.

Toliko je stvari učinio strašni zub vremena, ali mi ga nismo prepoznali dok se nije pojavio pred nama, sasvim tiho, dok lično nije došao da nam uruči svoju posjetnicu iz srebrenog sjaja ogledala. To je bio prvi trenutak kad smo shvatili metaforu nekog davnog pjesnika, to je bio čas kad smo pomislili da vrijeme zaista ima zube (nalik mađioničarskom češlju možda) i da njima neprekidno nešto glođe.

Tad smo možda otvorili oči i pogledali grad, četvrt i ulicu gdje živimo. Tad smo možda pomislili i na prijatelje koje smo davno, tako jednostavno, izgubili ili čak možda prodali. Tad smo možda pomislili i da lice pjesnika nije samo meta na vašarskoj zabavi gdje se kao nagrada dobijaju vještačke ruže.

Surovi očnjače vremena, usitnjavajući sjekutići, neumoljivi kutnjaci, budite nježni prema onima koji su vas izmislili! Skini svoje zubalo, Vrijeme, i pomiluj nas dlanovima koji grade…

Navod je stiha iz apokrifne Tajne knjige vremena. Postoji, međutim, i Javna knjiga vremena. Govorila nam je ona o tom koliko su ljudi nastojali izoštriti vremenske zube i usmjeriti ih na određena mjesta kako bi priča bila podobnija onom što su smatrali poviješću koju bi trebalo živjeti i pamtiti.

Tako su se urušavali zaboravljeni stari gradovi. Tako su na njihovim mjestima izđikali novi znakovi zamišljene povijesti.

S njima su nestajali i ljudi.

Niko nikad nije izbrojao koliko ih je zapravo bilo.

A zapisani su na stranicama mnogih službenih knjiga.

Tako su živa sela završila na dnu jezera.

Njihove su se duše pretvorile u struju.

Tako su kule odletjele s vrha brda u nebo.

Njihove sjene nikad više nisu pronašle sklonište.

Javnu knjigu vremena možete pronaći tamo gdje se prolaznici-čitači susreću, najčešće u prodavnicama starih knjiga. Onih koje i kupuju knjige. Kako bi drukčije knjiga održavala svoja svjedočanstva i sudioništva u vremenu. Trenutačno, jedna stranica knjige svjedoči o prizoru:

Jedan čovjek bez kravate ušao je u antikvarijat. Jedan čovjek bez kravate izišao je iz antikvarijata. U dubokom džepu imao je knjigu. Jedan čovjek s kravatom ušao je u antikvarijat. Jedan čovjek s kravatom izišao je iz antikvarijata. Oslobodio se u prodavnici starih knjiga zavežljaja koji je nosio do nje. Ko zna zašto, ali sreli su se taj čovjek s kravatom i taj čovjek bez kravate pred vratima antikvarijata.

Kad bih vam rekao kakvu je kravatu imao prvi i kakvu nije imao drugi, vi biste možda pogodili ko su oni. Osim ovog detalja, mogao bih vam još ponešto kazati o njima. O šeširu, naprimjer. Cipelama. Ili o opasaču (zaista značajnom predmetu). Ali, pitam se, koliko bi to bilo važno. Ovo nije priča samo o njima. Ovo je priča o nečem drugom (vi već znate o čemu).

I stoje tako, iznenađeni što su se tu sreli. A dugo se nisu vidjeli. Poznavali su se nekad. Sad im se čini kako bi se mogli ponovo prepoznati.

– O, ti si također bio unutra – rekao je čovjek bez kravate.

– Da, a ti? I ti si bio?

– Kupio sam knjigu. A ti?

– Ja sam prodao neke knjige. Znaš, imam ih toliko… a dotrajavaju…

– Zamisli, ja sam kupio knjigu koju sam nekad davno poklonio jednom prijatelju…

– Da, to se događa. Ljudi su tako… vrijeme… vrijeme… a i te posvete…

– Zub vremena?

– Da! Ne bi vjerovao šta se sve promijenilo i kako. Ta je naša mala četvrt kao okrajak sirotinjskog kruha…

I dva su čovjeka stajala, ne primjećujući kako se zub vremena iz zaboravljene knjige okomljuje na njih.

 

 

 

Prethodni članak

Zakoni pod lupom

Sljedeći članak

Nepresušno pero iz Konjica

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!