Žrvanj Jotanovog mlina još melje

Vodenih mlinova danas u Bihaću ima vrlo malo, a jedini koji je još u funkciji jeste Jotanov mlin. Sagrađen je u 19. stoljeću i udaljen nekoliko kilometara od središta grada. Mlin i njegova okolina isti su kao nekad, ali su se vremena promijenila. Luka Orlić bio je jedan od posljednjih bihaćkih vodeničara koji je naslijedio ovaj porodični posao. Luka je lani umro, pa je brigu o mlinu preuzela Azra Vojić

Nekada su Bihać i bihaćka regija imali na stotine vodenica poredanih uz obalu Une, počevši od Martinbroda pa sve do Bosanske Krupe. Duž toka rijeke Une i danas ima mjesta u narodu nazivanih mlinišća, na kojima su se nekada nalazili mlinovi.

Mnogo je ostataka nekadašnjih vodenih mlinova, od kojih tek neki i danas rade. Gradnja mlinova na ovom području uvjetovana je konfiguracijom zemljišta i odlikama same Une.

“Najviše mlinova izgrađeno je za vrijeme osmanske vladavine. Na katastarskim planovima Bihaća obilježeni su mlinovi i iz tih podataka pouzdano se zna da ih je oko 1872. godine bilo 60, i to u Ripaču, Golubiću, Ribiću, Spahićima, Bihaću, Bakšaišu, Kraljama, u Kulen‑Vakufu i Martinbrodu. Dolaskom austrougarske uprave, broj mlinova se povećava, tako da se u Hatincu u tom periodu gradi 10 mlinova”, navodi historičar Fikret Midžić.

Kašikari i škripavci

Osnovna razlika među mlinovima jeste u korištenju vodene snage i njenom prijenosu do kamenja. Tako imamo mlinove na kašiku, ili kašikare, i mlinove na kolo, koji se još nazivaju i škripavci. Što se tiče mlinova izgrađenih na Uni, tu prevladavaju mlinovi kašikari. Za mlinove na kolo vrlo bitnu ulogu imala je količina vode i njena brzina, dok je kod kašikara skok vode bio najvažniji.

“Kod mlinova na kolo postoji uređaj za prijenos snage koji daje nekoliko puta veći broj obrtaja kamenju nego što ga ima kolo, dok je kod mlinova kašikara prijenos snage direktan, odnosno broj obrtaja vitla ravan je broju obrtaja kamenja. Kod mlinova kašikara opadanje nivoa vode djelomično utječe na kapacitet, ali se u takvim prilikama grade jaže u kojima se skuplja voda, pa se čak zatvaraju i zaustave da bi se prikupljena voda iskoristila za pogon jednog ili dva vitla. Kao što je pad vode jedan od glavnih uvjeta za odabiranje mjesta za mlin, tako je za podizanje objekta bio važan prilaz mlinu, naročito kod mlinova koji melju za ujam, jer kroz njih svakoga dana prolazi veći broj ljudi. Mlinovi se mogu graditi i na obali i na sohama između vode ili djelomično nad vodom na sohama, a djelomično na obali. Ako je mlin bio izgrađen na sohama, on je bio udaljen od obale i do 20 metara. Ovakvim mlinovima prilazilo se preko visećeg drvenog mosta ili preko brana. Ako se mlin gradio na obali ili pola na obali, a pola na vodi, koristile su se sohe (direci). Jedini mlin koji je bio građen kao čvrsti objekt od kamena bio je kod gradske otoke i današnjeg velikog mosta u Bihaću”, podsjeća Midžić.

Prilikom gradnje mlina prvo se uradi kostur od greda, a potom se taj kostur oblaže daskom koju nakivaju vertikalno za podumenete i podrožnjače. Mlin ima nekoliko prozora promjera 50 x 50 centimetara. Na vratima je obavezno stajao mandal iznutra i izvana. U unutrašnjosti ujmenih mlinova obavezno je bilo izgrađena manja soba. Ove sobe pravljene su da bi u njima boravio mlinar i mušterije koje su dolazile u mlin. U sobi se nalazio šporet, odnosno zemljana peć lončara. Od početka se u sobi nalazio krevet ili klupa, rjeđe sto, a negdje i sanduk za žito koje je uzeto kao ujam.

“Odlučujuću ulogu pri gradnji mlina imala je konfiguracija zemljišta. Rad mlina zavisio je od vode, njenog pada i brzine. Ako se mlin gradio ispod slapova, onda je to bilo osigurano. U nekim su slučajevima čak građeni sistemi koji su osiguravali mlin od prevelike količine vode. Radi skretanja vode ka mlinu, vrlo često se pravila brana od kamenja ili sedre. Kad se mjestima na kojima nema većeg pada vode ona željela dovesti, gradila se jaža koja je sakupljala vodu i obično je bila popođena daskama ili savocima. Kod mlinova na brzim dijelovima Une nije se gradila jaža, već se postavljao kamen koji je regulirao pravac kretanja vode. Iz te jaže voda teče u skelu koja se gradila u obliku korita, a kod malih mlinova se na potocima, umjesto skele, postavljalo izdubljeno stablo drveta. Dužina skele iznosila je oko 3,5 metra. U gornjem dijelu ona je bila široka 70 centimetara, a, idući prema dolje, sužavala se na 40 cm. Visina je iznosila 50 cm, a nagib je bio oko 50 stepeni. Iako je skela najčešće bila stabilna, gradile su se i pokretne kojom se prekidao dotok vode na kolo i kašiku i tako se zaustavljao rad mlina. Na početku skele nalazi se ustava kojom se regulira količina vode koja pokreće mlin. Ona se izrađuje od drveta i ima oblik lopate. Njena je širina iznosila oko 80 cm, a širina 70 cm. Na ustavi se nalazila ručka za podizanje ii spuštanje”, objašnjava historičar Fikret Midžić.

Drvena vodenica prkosi Uni

Uređaj za mljevenje nalazi se u samom objektu mlina i smješten je u uglu ili na sredini mlina. Ako ih ima više, obično su malo razmaknuti jedan od drugog, ali su u tom slučaju svi u jednoj liniji. Nazivi za ovaj uređaj jesu žrvanj, vitlo i mlin. On se sastoji od gornjeg i donjeg kamena s oklopom, koša s koricama i čekalom te mušnice. “Jedan žrvanj ima par kamenja donjaca. Kroz otvor na donjem kamenu prolazi vreteno koje je utvrđeno. Gornji je kamen pokretan. Kamen može biti raznih dimenzija, što zavisi od načina pokretanja mlina. On može biti prečnika i do 1 metar, dok mu debljina može biti i do 30 centimetra. Oba kamena opasana su željeznim obručem. Iznad kamena se nalazi koš u obliku četvorostrane piramide čija je visina do 70 cm. Koš se sužava u donjem dijelu na jedan centimetar i kroz taj uski prolaz žito iz koša pada na kamen preko korica”, kaže Midžić.

Vodenih mlinova danas u Bihaću ima vrlo malo, a jedini koji je još u funkciji jeste Jotanov mlin. Sagrađen je u 19. stoljeću i udaljen nekoliko kilometara od središta grada. Ova drvena vodenica još prkosi nemirnoj ljepotici Uni. Na mjestu na kojem je nekada bilo parkiralište za desetke zaprežnih kola, gdje su seljani dolazili i čekali red da samelju žito, danas se parkiraju automobili. Mlin i njegova okolina isti su kao nekad, ali su se vremena promijenila. Luka Orlić bio je jedan od posljednjih bihaćkih vodeničara koji je naslijedio ovaj porodični posao. Nakon što je Luka prošle godine umro, o mlinu se brine Azra Vojić, koja je živjela s njim i bila njegova desna ruka.

“Mlin nije baš u najboljem stanju jer je mnogo star, ali radi. Moraju se redovno mijenjati lopatice u vodi, inače je sve u redu”, kaže Azra i dodaje kako je mlin iza Luke trebao pripasti njoj, ali su se stvari zakomplicirale i pojavilo se nekoliko osoba koje tvrde da imaju udio u toj ostavštini.

“Rekla sam da ne dam to i borit ću se da mlin ostane meni, jer oni bi to rasprodali i to bi bilo uništeno. A ovaj mlin ima i drugu, onu historijsku vrijednost, nije to samo obična drvena koliba”, uvjerava Azra.

Kako vrijeme neumoljivo teče gazeći pred sobom sve ono što nije moglo da se odupre valu nove kulture i načina života, tako je pregazilo i brojne vodene mlinove na području Bihaća i njegove okoline. Ostao je samo pokoji da svjedoči davnim vremenima kada se bolje živjelo i zdravije jelo. Bilo je to vrijeme domaćeg hljeba, pogače i kukuruze, napravljenih od brašna samljevenog u vodenim mlinovima.

PROČITAJTE I...

Spomenik je na vojnoj koti 449, na brdu Bandera, nazvanom tako valjda po tome što dominira ovim krajem – gotovo cijelom Posavinom. Od spomenika se kao na dlanu vide Gradačac, Brčko, Modriča, Odžak, Šamac, a za lijepih dana čak i zvonik đakovačke crkve s one strane Save. U svakom su se ratu vojske borile za ovu kotu, pa i u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!