Znaju li u Sindikatu banovićkog rudnika šta se desilo na tuzlanskoj Kapiji

Krajnje je neumjesno i nedopustivo porediti masakr na tuzlanskoj Kapiji, gdje je 25. maja 1995. godine ubijena 71 mlada osoba, a ranjeno preko 230 građana Tuzle i okoline, s bilo kakvim kriminalnim radnjama ili u svrhe političkih prepucavanja, poručuje Edin Hurić, predsjednik Udruženja “25. maj '95. Kapija”. Reakcija je ovo na saopćenje Sindikata Rudnika mrkog uglja (RMU) Banovići d.d. Banovići, u kojem se na početku navodi da se “najoštrije osuđuje teroristički čin napada na ugostiteljski objekat 'QM' u Banovićima 17. februara 2018. godine čiji se izvršioci i nalogodavci u potpunosti mogu izjednačiti sa izvršiocima i nalogodavcima 'ubistva mladosti' na tuzlanskoj Kapiji”

Nakon smjene Vlade Tuzlanskog kantona (TK) i Bege Gutića kao premijera, imenovana je nova Vlada TK, a uslijedila su međusobna prepucavanja. Članovi i simpatizeri SDA u Tuzlanskom kantonu podijelili su se u dvije struje: za i protiv Mirsada Kukića, potpredsjednika SDA, odnosno Gutića. Saopćenjem Sindikalna organizacija RMU Banovići, na strani Kukića, ukazuje Gutiću na niz navodnih grešaka i ništa u tekstu ne bi bilo sporno ni stravično da se ne spominje Kapija, rak-rana Tuzlaka iz prošlog rata. Taj je dio saopćenja šokirao građane Tuzlanskog kantona, a najviše je zabolio preživjele žrtve masakra na Kapiji i porodice ubijenih.

“Nije to samo neukusno, nego je neljudski u kontekstu kriminalnih ili političkih obračuna spominjati sudski potvrđen ratni zločin protiv civilnog stanovništva, počinjen od strane Vojske Republike Srpske, za koji je pravosnažno osuđen Novak Đukić, bivši komandant Taktičke grupe Ozren. Bol Kapije bol je svih građana Tuzle, Gračanice, Gradačca i cijelog Tuzlanskog kantona. Zapravo, rane s Kapije koje ne zacjeljuju ni poslije 23 godine bol su svih normalnih ljudi”, ogorčen je Hurić.

Bilo je neočekivano, dodaje Hurić, da predstavnici ugrožene rudarske populacije, koja teškim radom prehranjuje svoje porodice, pravi ovako grube usporedbe.

“Rudari i radnička klasa trebaju štititi svoja prava i mi im u tome dajemo punu podršku, ali to ne smije biti na ovakav način. I rudari su bol naše države, jer znamo u kakvim uvjetima rade i koliko je opasan, a nedovoljno plaćen posao koji obavljaju, ali ovo im nije trebalo. Znaju li u Sindikatu banovićkog rudnika šta se desilo na Kapiji? Nikom ne želimo nikakav zločin, a posebno ne želimo da se igdje desi to što se desilo u centru Tuzle 25. maja 1995. godine. Očekujemo javno izvinjenje i tražimo da nijedna politička organizacija ili pojedinac ne zloupotrebljavaju Kapiju. Ovo se ne odnosi samo na zloupotrebu Kapije, nego se može odnositi i na Tomašicu, Srebrenicu, Markale, Zvornik itd. Ne podržavamo nijednu političku opciju u državi. Ne možemo i ne smijemo zatvoriti oči pred kriminalom ili terorizmom, ali ovakvo grubo obraćanje niko i nikako ne može opravdati”, ističe Hurić.

Do sada su, podsjeća Hurić, osporavanja monstruoznog zločina na Kapiji dolazila isključivo iz bh. entiteta Republika Srpska. I sam osuđeni Đukić srbijanskim novinarima potura priču o “ekspertskim nalazima” i mišljenjima 400 navodnih stručnjaka, cinično zaključujući da “iskreno žali zbog velikog broja žrtava s Kapije”.

“Iz Republike Srpske su uvijek osporavali masakr, pravili su neke ekspertize i poligone i ispitivali da li je sve moglo biti onako kako je bilo, i tako unedogled. Na takve tvrdnje smo pripremljeni, ali ovo saopćenje pogodilo je u srce porodice ubijenih jer dolazi iz našeg komšiluka. Bruka je i sramota da jedan sindikat ogromne grupacije radnika iz Tuzlanskog kantona i Federacije Bosne i Hercegovine objavi ovako nešto. Ovo zaista nismo očekivali.”

Za one koji ne znaju, nakon više kišnih dana, 25. maj 1995. godine, koji se u bivšoj državi slavio kao Dan mladosti, bio je sunčan i topao ratni dan i mnogo građana odlučilo je zbog ovog simboličnog datuma prošetati centrom Tuzle. Bio je to prilično miran ratni dan.

Mladići, djevojke, djeca, smijeh, muzika… Život se odvijao donekle i prividno normalno u nenormalnim, ratnim okolnostima, sve dok u 20:55 sati s Ozrena nije ispaljena granata na okupljalište mladih.

Preživjeli se prisjećaju da su zavladali prvo muk i tišina, a koju sekundu poslije vriska, plač, krv, smrt, haos, jauci, sirene za opću opasnost, dozivanja u pomoć, dovikivanja, nošenje ranjenih. Zatim su uslijedili bolnički hodnici, izbezumljeni roditelji, umorni ljekari i medicinari koji su satima spašavali ranjene, veliki broj dobrovoljnih davalaca krvi…

Za 71 osobu nije bilo spasa, a neki od njih bili su mrtvi neposredno nakon pada granate. Prosjek starosti ubijenih bio je 24 godine.

Đukić je proglašen krivim za masakr i u Bosni i Hercegovini osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Pobjegao je u Srbiju, gdje živi kao slobodan građanin jer Viši sud u Beogradu konstantno odgađa ročište na kojem bi se razmatralo moguće preuzimanje izvršenja zatvorske kazne.

PROČITAJTE I...

Ratnom zločincu Marku Maki Radiću pravosnažno je presuđeno za torture kroz koje su prolazili logoraši u zloglasnom logoru Vojno. Osuđen je 2011. na 21 godinu zatvora. U oktobru ove godine, uz blagoslov Ministarstva pravde BiH, prebačen je iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje mu je Županijski sud u Zagrebu smanjio već izrečenu kaznu. Praktično, on je već slobodan čovjek.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!