Značajna podrška moćnog prijatelja

Turska na izgradnju autoputa Sarajevo – Beograd ne gleda samo kao potencijal razvoja cijele Bosne i Hercegovine nego i kao način da se regija stabilizira, kako je potpisivanje memoranduma ocijenio Erdoğan. “Veliki putevi poput onoga koji će biti izgrađen između Beograda i Sarajeva služe da ljudi dolaze, a izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo će biti doprinos Turske u smislu povezivanja Istoka i Zapada”, dodao je Dodik

Uspješnost zvanične posjete predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika i člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića Ankari 2. maja je nesporna. Potpisani sporazumi o tome nedvosmisleno svjedoče. Fakat, revidirani Ugovor o slobodnoj trgovini bio je predviđen za potpisivanje, ali ne manje značajan Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom autoputa Beograd – Sarajevo, čije je potpisivanje bilo samo očekivana (priželjkivana) opcija, također je potpisan.

Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan rekao je da će sporazum o slobodnoj trgovini doprinijeti trgovinskoj razmjeni od milijardu eura (sadašnja je između 600 i 700 miliona dolara). Na sastanku se razgovaralo o energetici, turizmu, poljoprivredi i stočarstvu. Ukratko, o svim vidovima saradnje.

Izražena na konferenciji za štampu, svaka vrsta podrške Turske da Bosna i Hercegovina bude uključena u rutu Turskog toka na daljem putu ka zapadu ne može biti precijenjena. Turski tok projekt je gasovoda koji će transportirati ruski gas ispod Crnog mora (ta sekcija gasovoda završena je u novembru prošle godine) u Tursku i zatim dalje kroz Bugarsku, Srbiju i Mađarsku na zapad. Značaj gasifikacije Sarajeva naglasio je Milorad Dodik i zahvalio se na toj podršci. Kao što je poznato sve u vezi s gasom i gasovodom je i geopolitika i za sada je to na dugačkom štapu. Međutim, podrška igrača poput Turske ne može se umanjiti, kao što se ne može umanjiti značaj njene najave.

Ako je gasovod neizvjestan, autoput Beograd – Sarajevo – Beograd je to sve manje. Malo više od godinu nakon što je kompromisno rješenje zahvaljujući predsjedniku Erdoğanu o prihvatanju obiju predloženih trasa prihvaćeno i nekoliko dana manje nakon što je Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom autoputa Beograd – Sarajevo potpisan između Turske i Srbije u četvrtak, 2. maja, to je učinjeno između Turske i Bosne i Hercegovine. Turska gleda na izgradnju tog puta ne samo kao potencijal razvoja cijele Bosne i Hercegovine nego i kao način da se regija stabilizira, kako je potpisivanje memoranduma ocijenio Erdoğan. “Veliki putevi poput onoga koji će biti izgrađen između Beograda i Sarajeva služe da ljudi dolaze, a izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo će biti doprinos Turske u smislu povezivanja Istoka i Zapada”, dodao je Dodik.

Dakle, taj autoput ubrzano postaje realnost. Ovdje ne mogu a da ne napravim digresiju dodajući – uprkos nevjernim tomama. U glavi mi je ostao tekst iz broja 48, mart 2018, beogradskog časopisa Nova ekonomija iz pera Bogdana Petrovića Turska džada do Sarajeva i povampirena “trilaterala”, u kojem je taj lumen, osim obilatog gađanja orijentalističkim klišejima (od kojih je jedan i u naslovu), ocijenio da je cijela priča o tom autoputu (megalomanski) PR predsjednika Erdoğana i Aleksandra Vučića, usput lupivši: “Svaka koncesija bi bila de fakto poklon, bez ikakvog ekonomskog rezona. Zato je više nego razumno postaviti pitanje da li je Turska toliko darežljiva da može da baci u bosanski bunar više od pet milijardi evra, kada i sama Turska nije pokrivena dovoljno kvalitetnom mrežom puteva?” (očigledno nije konsultirao savremene statistike).

No, to je (klasična) priča o pogubnom utjecaju političke/ideološke i/ili društvene polarizacije. Primjera za to u samoj Turskoj ne nedostaje – ideološki ostrašćeni opozicionari u stanju su da ignoriraju izgrađene infrastrukturne projekte koje koriste na dnevnoj osnovi.

Na kraju vrijedi spomenuti i odluku Vlade Republike Turske da po povoljnijim uvjetima odobri uvoz na svoje tržište 15.000 tona mesa iz Bosne i Hercegovine. Posao vrijedan oko 65 miliona eura, na čemu je Dodik posebno zahvalio.

Sva sreća te su kemalisti preokupirani dokazivanjem da su pošteno ukrali izbore u Istanbulu inače bi kao prošli put, kada je riječ bila o uvozi iz Srbije (primarno iz Sandžaka), galamili pitajući se da li je to meso halal.

Nadasve, zanimljivo je bilo posmatrati predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika u Ankari. Mnogi (balkanski) mediji su, po meni potpuno bespotreban, akcent stavili na protokolarni pozdrav počasnoj gardi – Merhaba asker. Beogradski Blic do dana današnjeg (ponedjeljak, 6. maj) na portalu drži naslov sa sve slovnom greškom: DODIK U TURSKOJ Ovako je pozdravio počanu (sic!) gardu (VIDEO). O “buri” komentara na društvenim mrežama da ne govorimo. Odgovor na pitanje zašto je taj detalj izazvao toliko pažnje najvjerovatnije leži u nepoznavanju činjenice da je to dio protokola i da je taj pozdrav izgovorio svaki državnik dočekan uz vojne počasti nakon smotre počasne garde. Uključujući i, naprimjer, papu Franju 2014. godine.

No, naravno ima tu i nečeg više, a to je upravo razlog zašto je gorepomenuto posmatranje bilo interesantno. Milorad Dodik je došao u Ankaru kao predstavnik zemlje u koju ne vjeruje, u zemlju koju prezire, osjećanja koja je objedinio čuvenom izjavom da “navija za Bosnu i Hercegovinu jedino kada igra protiv Turske”, koja je relativno benigna u odnosu kakve je nepodopštine izgovarao (u zavisnosti od prilika) o objema.

Riječ koja mi je pala napamet posmatrajući tu posjetu i kako je ona medijski pokrivena u regiji jeste “paralaksa.” Paralaksa je pojam iz optike koji se definira kao prividna promjena položaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatrača. U ovoj analogiji naglasak je na prividnoj promjeni. Fakat je da je Dodik u Ankari zvučao umjereno i kao neko kome je stalo do interesa Bosne i Hercegovine (pod pretpostavkom da se ignoriraju / zaborave njegovi svakodnevno izražavani stavovi). No, portal štampane stvari (udarne pesnice Vučićeve propagande) zvane Informer pukao je naslov: MILE, SRBENDO! Dodik tokom susreta s Erdoganom u Ankari nosio SRPSKU TROBOJKU na reveru! kao neoboriv dokaz o prividnosti paralakse i valjda znaka “kuražnosti” (opet trivija kojoj sam Dodik pridaje važnost).

Kada se odbace sve projekcije (naročito srbijanskih) medija, fraza koja se upotrebljava i kada to nije tako – “koristan i konstruktivan” – bila je realnost ovog sastanka. Svojevrsni paradoks da je Dodik kao predstavnik zemlje u koju ne vjeruje u posjeti zemlji koju prezire na svom drugom međunarodnom putovanju u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva potpisao ugovore od kojih će cijela Bosna i Hercegovina imati koristi jeste realnost politike i političkog pragmatizma.

Taj je pragmatizam u oštrom kontrastu sa, po integritet Bosne i Hercegovine, destruktivnom politikom Republike Srpske, na čijem je kormilu Dodik 13 godina. Navoditi sve destruktivne izjave, poteze i prijetnje opstanku BiH mislim da nije potrebno, hem ih je previše, hem su čitaoci dobro s njima upoznati.

Hinjeni ili ne, pragmatizam i umjerenost koju je Dodik pokazao u Ankari svakako pokazuju da bi nivo nefunkcionalnosti BiH kao države bio mnogo niži kada bi tog pragmatizma i umjerenosti bilo više, a polarizacije, zaoštrene retorike, crtanja mapa itd. manje, iako su one uglavnom namijenjene domaćoj i regionalnoj publici. No, iluzorno bi bilo očekivati da od takvog generatora glasova odustane – otud ona paralaksa.

S druge strane, polarizacija ne bi smjela da bude razlog da se pragmatizam i umjerenost (ponavljam, hinjeni ili ne) i rezultati iz Ankare apriori odbace pa čak ni minimaliziraju iz jednostavnog razloga što to nije u interesu Bosne i Hercegovine. Uostalom, oni su sigurno u velikoj mjeri zasluga Turske i Erdoğana, koji su investirali mnogo (i ne samo novca) u rješavanje problema s kojima se susreće Bosna i Hercegovina

PROČITAJTE I...

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!