Značajna inicijativa predsjednika Izetbegovića: Historijska lekcija o dešavanjima od 1992. do 1995. godine

Projekt “Genocid nad Bošnjacima 1992.-1995. izvršen u svrhu podjele Republike Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Srbije” prezentiran je 12. decembra u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Najavljen je performansom direktora Kamernog teatra 55 Emira Hadžihafizbegovića i istaknutih bosanskohercegovačkih glumaca, a glavni dio projekta ostvaren je na inicijativu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, a kojoj se pridružio i reisul-ulema Husein ef. Kavazović. Riječ je o internet stranici o genocidu nad Bošnjacima koja će uskoro biti dostupna javnosti. Cilj projekta jeste sveobuhvatno prezentiranje korijena, uzroka, ciljeva i razmjera agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine

“Pjevati o ptici ima smisla samo ako se ona nalazi na ogradi koncentracionog logora”, zapisao je veliki pjesnik Paul Celan neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i otkrivanja strašne istine o masovnim ubistvima Jevreja u nacističkim logorima. Celan očito upućuje na to da su metafore i simboli suvišni u pjesništvu zagledanom u krvave horizonte zločina, da je neljudski pisati o bilo čemu drugom osim o strašnom zločinu koji se dogodio njegovom narodu, te da u takvom pjesništvu ptica, kao klasični simbol slobode, gubi svoju simbolički karakter, kao i poezija koja tretira zločin.

Zaista, stravične slike genocida u Srebrenici, gorje mramorja u Memorijalnom centru Potočari – krik i bijes smireni u vlatima trave – ne trebaju pjesnika koji će skladati metafore kako bi izrazio neizrecivu tugu potočarske tišine. Ako pjesnik i zapjeva, onda se treba izraziti kao hroničar koji samo bilježi ono što vidi. Za izražavanje velikih istina o zločinu performans je prikladniji od predstave jer performans ne nosi skrivene poruke; on ne znači, on jeste – kako to primjećuje Erika Fischer-Lichte u knjizi Estetika performativne umjetnosti. Upravo je performansom, baziranom isključivo na činjenicama i nepobitnim argumentima, u režiji Emira Hadžihafizbegovića, pod nazivom “Genocid nad Bošnjacima 1992.-1995. izvršen u svrhu podjele Republike Bosne i Hercegovine i stvaranja velike Srbije”, najavljen istoimeni projekt čiji je cilj dokumentiranje zločina na pristupačnom i preglednom web‑portalu. No, projekt je u svojoj izvedbenoj fazi prilično zahtjevan i višeslojan, a bit će dostupan na više jezika. Pokrenut je na inicijativu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, a kojoj se pridružio i reisul‑ulema Husein ef. Kavazović.

“To je stranica koja se sigurno do Kijametskog dana neće popuniti. Nisam siguran da će se posljednji nevino ubijeni Bošnjak iz neke jame izvaditi i ukopati, pa i oni iz Drugog svjetskog rata”, kazao je Emir Hadžihafizbegović za Stav. Performans je bio svojevrsna historijska lekcija o dešavanjima od 1992. do 1995. godine, a prisutnima su prikazani i autentični tonski i videozapisi iz tog perioda, koji nedvosmisleno ukazuju na karakter zločina koji je sistematski provođen nad Bošnjacima. Snimci ubistava civilnog stanovništva, spomen jednog dijela masovnih grobnica s brojkama ekshumiranih žrtava, ogoljene stravične činjenice prezentirane bez potrebe za dodatnom interpretacijom, slike šest pronađenih kostiju Kadrije Musića i oštra kuka upitnika nad lokacijama preostalih dviju stotina – poput Celanove ptice – ostavljaju snažan dojam.

Evidentirati svaku žrtvu, logor, zločinca, presudu, svjedočenje

Inicijator projekta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, jedan od govornika i učesnika u performansu, kazao je da će ovaj projekt pomoći da ljudi koji su stradali dobiju svoje priče jer, kako je rekao, oni nisu samo puki brojevi. “Naš je cilj početi projekt koji će rezultirati multimedijalnim formatom koji će obuhvatiti sve što se desilo od 1992. do 1995. godine i što je bilo kreirano i učinjeno da se Bošnjaci etnički očiste s dijela teritorije BiH i da bi se učinila podjela BiH. Ne propustiti ništa – svaku žrtvu, svakog čovjeka, svaki logor, svakog zločinca, sve presude, sva svjedočenja. Ljudi trebaju da dobiju svoje priče, ljudi nisu brojevi, tako da sačuvamo sjećanje, da pružimo mogućnost onima koje to interesira da dobiju precizne podatke da nam se historija ne bi ponovila. Nama nije cilj kvariti odnose u BiH i na Balkanu. Bošnjaci i Srbi stoljećima žive izmiješani, jedni pored drugih i jedni s drugima, i to će tako da se nastavi stoljećima. I taj suživot može biti baziran isključivo na istini, ma kakva ta istina bila”, rekao je Izetbegović, te otkrio da je ideja da se napiše knjiga koja bi sadržavala sveobuhvatnu evidenciju zločina počinjenih nad Bošnjacima tokom posljednjeg rata potekla od predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića.

Krajem je 1996. godine on takvu ideju iznio Amoru Mašoviću i predložio mu da on predvodi tim autora ovakve knjige, ali je Mašović procijenio da je još uvijek rano, da bitan dio dokaznih materijala i dokumentacije još uvijek nedostaje. “Dvadeset godina poslije, u jesen 2016. godine, ja sam ponovo razgovarao s Amorom Mašovićem i predstavnicima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, i ovaj je put ideja prihvaćena”, objasnio je Izetbegović začetak inicijative kojoj se pridružio i reisul-ulema Kavazović.

Reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović istakao je u obraćanju prisutnima da je Sarajevski proces 1983. godine bio uvertira za stradanje i pripremni test za umiranje Bošnjaka, dodajući da je sve počelo pričom o cvjetanju fundamentalizma. “Danas vidimo da je tema identična. Njene se varijacije razlikuju ovisno o tome da li je u pitanju njihovo istočno ili zapadno ishodište. Matricu već svi dobro razaznajemo. Oni žele da Bosne ne bude. Zarad nas i Bosne, i danas i uvijek, i stalno iznova podsjećajmo i sebe i druge na tragediju koja nas je zadesila devedesetih godina prošlog stoljeća. Danas gotovo da nema mjesta u kojem žive Bošnjaci bez šehidskih nišana nevino pobijenih od Prijepolja do Velike Kladuše. Istina, kao i sve drugo mora se zaštiti i braniti od onih koji bi da uspostave svoju paralelnu istinu utemeljenu na lažima. Potrebna nam je istina o nama, bosanskim ljudima, o našim sudbinama i stradanjima, kako o muslimanima, podjednako i o Jevrejima, katolicima i pravoslavcima”, rekao je Kavazović.

Nad njihovom dušom genocid još traje

Kadrija Musić iz Gornje Bukovice, općina Vlasenica, strijeljan je s još 1.500 srebreničkih muškaraca i dječaka u zemljoradničkoj zadruzi u Kravici u julu 1995. U času pogubljenja Kadrija je imao 21 godinu. Njegovo tijelo, kao i tijela ostalih pogubljenih Srebreničana u Kravici, prvobitno je zakopano u masovnu grobnicu u susjednom selu Glogova. Do sada je pronađeno i identificirano šest kostiju Kadrije Musića. Muškarac njegovih godina u tijelu ima 206 kostiju.

Dio desne noge, tačnije desna natkoljenica Kadrije Musića, pronađena je u primarnoj masovnoj grobnici Glogova. Potkoljenica lijeve noge, dio donje vilice, desna nadlaktica i desna podlaktica pronađeni su u četirima različitim sekundarnim grobnicama – Zeleni Jadar 1, Zeleni Jadar 4, Zalazje 4 i Pusmulići 1. Imena grobnica jesu imena naselja u općinama Bratunac i Srebrenica. Udaljenost između grobnice Glogova, gdje je pronađena prva kost Kadrije Musića, i grobnice Zeleni Jadar, gdje je pronađena njegova šesta kost, jeste 32 kilometra. Srbi su, nakon što su pobili Bošnjake i zakopali ih u masovnu grobnicu Glogova, ponovo iskopali tijela i zakopali u druge grobnice. Prema forenzičkim dokazima, posmrtni ostaci strijeljanih Bošnjaka koji su zakopani u masovnoj grobnici Glogova premješteni su u čak 13 sekundarnih masovnih grobnica. Kadrija Musić imao je majku, brata i dvije sestre. Otac mu je poginuo u Gornjoj Bukovici na početku agresije. Njegova porodica nije imala snage da prihvati ukop šest kostiju u mezarju u Potočarima. Oni još čekaju, nadajući se da će jednog dana pronaći kompletan Kadrijin skelet. Nad njihovom dušom genocid još traje.

Ovu potresnu sudbinu nevino ubijenog Srebreničana podijelio je s publikom predsjedavajući Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović.

“Ovo nikad nije zabilježeno u ljudskoj povijesti, to nisu radili ni nacisti ni barbari ni bilo ko drugi u povijesti čovječanstva. Pitanje koje ja sebi postavljam, a i Kadrijina porodica, i porodice mnogih drugih Srebreničana, jeste: Gdje su drugi dijelovi njihovih skeleta, da li se nalaze u već pronađenim grobnicama ili u još skrivenim grobnicama za koje ne znamo”, rekao je Amor Mašović.

Na bazi iskustava u istraživanju zločina u BiH, Amor Mašović ističe da bi proširio krivično‑pravnu definiciju genocida na ono što se desilo Kadriji Musiću i hiljadama drugih Srebreničana, da se porodici, i nakon što se desilo najstrašnije ubistvo, ne daje da dođe do same žrtve. Otkrivanje šest kostiju nije donijelo smiraj porodici. Neke su porodice već sahranile svoje najmilije, spustili su ih u mezarje i mislili su da su se konačno oprostili od njih, klanjali im dženazu, obilaze im mezarje, ali ni za njih nije završena priča, kao ni za Kadriju, zato što svaka novopronađena kost znači ponovo kucanje na vrata iste te porodice. Oni praktično obavljaju dženazu svakoj novopronađenoj kosti, lijevoj nozi, desnoj ruci…, ponovo ih spuštaju u mezarje. To je genocid u kontinuitetu, genocid koji traje, jer kako drugačije nazvati ono što prolaze ove porodice kada svake godine uđemo u mezarje i raskopavamo ih da dodamo dijelove koje smo pronašli. Dovedeni smo u situaciju da čeznemo da pronađemo svoje mrtve, život nam se sveo na to da se molimo Bogu da pronađemo mrtvog sina, mrtvog muža, brata, sestru… Ovo nisu samo bosanska iskustva, istu je stvar uradio Milošević i na Kosovu. Albanci su nešto slično proživjeli kada su tijela albanskih žrtava odnesena u sekundarne ili tercijarne grobnice. Čak su i žrtve holokausta sahranjivane. Jednom kad su ih sahranili, iako ih nisu dostojanstveno sahranili, nisu obilježili njihova grobna mjesta, to je bio kraj. Nije bilo više uznemiravanja mrtvih. Ovdje nema kraja, nismo sigurni da se to čak i danas ne dešava, da danas vlasti u manjem entitetu i dalje to ne rade. A radilo se to godinama nakon potpisivanja Daytona”, ističe Mašović.

Ne možete graditi budućnost ako ne znate svoju prošlost

Govoreći o pomirenju i nezaboravljanju zločina, Mašović kaže da pomirenje nije nešto što se dešava nakon izvinjenja, to je proces koji traje decenijama i koji dolazi ne između ljudi koji su bili u konfliktu, nego vjerovatno unutar generacija koje će doći kasnije. “Nisam siguran šta bi Beograd, Banja Luka, Pale mogli reći žrtvama genocida, šta da urade da žrtve kažu: ‘Spremni smo oprostiti.’ Iz mog ugla, rade sve suprotno. Danas je Srbija utočište zločinaca. Priča o pomirenju nije realna u generacijama koje su bile na suprotnim stranama”, dodaje Mašović.

Upravo zbog generacija koje dolaze, važan je projekt dokumentiranja genocida, ali ne zbog generacija Bošnjaka, naglašava Mašović, nego zbog djece unuka Karadžića, Mladića i ostalih zločinaca, da se njima pomogne da se oslobode od zabluda, otrova, mitova, da konačno počnu živjeti kao ljudi, a ne u lažima i mitovima. Ovaj je projekt neka vrsta lijeka protiv obrazovnog sistema u manjem bh. entitetu, koji je inficiran tim zlom, užasno je to što djeca tamo uče. Ovo je namijenjeno onima koji su spremni jednim klikom dosegnuti istinu, ne istinu koju je ispričala druga strana nego istinu zasnovanu na forenzičkim dokazima, sudskim presudama.

Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, ističe kako je naša obaveza da se držimo naučnih uzusa, da sve bude naučno dokumentirano i argumentirano, te da Institut ne može utjecati na to ko će se opredijeliti za laži, mitove i ideologije, a ko hoće dokumente i argumente. “Naš je cilj da naši mladi saznaju svoju prošlost i da na osnovu toga grade svoju sadašnjost i budućnost”, kaže Muratović. Govoreći o trenutku u kojem se lansira ovaj projekt, a to je vrijeme zategnutih međunacionalnih odnosa u BiH, prije svega zbog obilježavanja 9. januara u entitetu RS, Muratović kaže da je uvijek pravi trenutak za ovu problematiku: “Nama je u Institutu ovo svakodnevni posao. Problem je ljudi koji misle da ovo nije važno. Ne možete graditi budućnost ako ne znate svoju prošlost.”

Izudin Bajrović, glumac

Ovo koristi žrtvi, da ne bi opet postala žrtva i lahak plijen

Ovo je najava jednog ozbiljnog projekta, onog što se danas naziva elektronizacijom sjećanja. Najgore što bi moglo da se desi Bošnjacima jeste zaborav. Znate, mog su djeda ubili četnici 1942. godine. U toj Jugoslaviji, koja je samo naizgled bila mirna i u kojoj smo kao fino i mirno živjeli, nije se pričalo o tome, o tim ubistvima. A nije moj dedo bio sam. Bilo ih je mnogo koji su na taj način završili. Mislili smo da ćemo zaboravom pobrisati prošlost. Međutim, prošlost se vratila na užasno krvav način. Moramo bar da budemo svjesni šta nas može zadesiti, da bismo bili spremniji, jer ako smo spremniji, možemo bolje i da se odbranimo od raznih nasrtaja s ove ili s one strane. Možda to ne možemo spriječiti, ali možemo na ovaj način biti svjesni svoje prošlosti i biti spremni. Stoga smatram da podsjećanje na prošlost, na događaje koji su nas obilježili kroz historiju, ne može biti štetno. Naprotiv, ovakvi projekti doprinose našem kolektivnom sjećanju, ali teško da mogu proizvesti neku katarzu na suprotnoj strani. Jer, katarza mora da proiziđe iz sebe, ne može niko nas pročistiti dok se sami ne pročistimo. Stoga i ne očekujem tu vrstu katarzičnosti ovog projekta za bilo koga. Ali, ovo koristi žrtvi, da ne bi opet postala žrtva i lahak plijen. I to je bitno, to je važno. Mislim da je dug put do toga da se katarza desi tamo gdje bi morala da se desi.

Maja Izetbegović, glumica

Ovo je put istine koji je neophodan za uspostavljanje zdravog suživota u BiH

Ovaj projekt mislim da je značajan upravo zato što se bavi istinom, činjenicama i faktima, jer se time ne stvara alternativna historija. Važno je da nema svako svoju verziju istine i svoju viziju šta se dešavalo od 1992. do 1995. godine, a isto tako je važno da se zna koliki je broj žrtava bio i ko su žrtve. U tom je smislu značajno što je ovo projekt baziran na činjenicama i faktima koji su pravno potvrđeni i dokazivi, tačni i istiniti. Za mene je bitno da sam dio ovog projekta zato što je to put istine koji je neophodan za uspostavljanje zdravog suživota u Bosni i Hercegovini kojem težimo nakon agresije već više od 20 godina. U tih 20 godina imamo stalne polemike oko broja žrtava rata, stalno se ljudi bave poluinformacijama, i u tom smislu mi je drago da ćemo takve vrste nesuvislih rasprava zaobići. Mislim da je utopizam vjerovati da će se ovim projektom bilo šta radikalno promijeniti, još je u našem slučaju rano za to, nažalost, iako bismo u ovoj civilizacijskoj tački itekako trebali biti spremni za progres. Vjerujem da će neki osporavati portal i njegovu važnost. Nažalost, vrlo sam pesimistična kada su u pitanju radikalne promjene u svijesti ljudi. Kada pročitate sva imena masovnih grobnica koje su pronađene i sve te brojke kada vas zapljusnu, jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Ja sam bila svjedok određenih događaja jer sam bila 4 godine u ratu, i za mene je ovo sve proces nekog ponovnog preživljavanja svaki put kada se susretnem sa svime što je vezano za rat i za genocid.

Maja Salkić, glumica

Ovdje se žele postaviti stvari na svoje mjesto

Meni je velika čast da učestvujem u ovakvoj svečanosti ili prezentaciji, nisam sigurna kako bih ovo nazvala. Možda je nekome nakon 20 i nešto godina mučno slušati iste ove priče, pa kaže da se vraćamo unazad i da trebamo ići naprijed, ali zaista, dok ne riješimo te neke historijske stvari, dok ih ne stavimo na tačna mjesta i damo im tačno značenje, ne možemo prevazići ono što se desilo i krenuti naprijed. Uvijek sam bila za projekte koji su pozitivni i koji otvaraju, pogotovo mladim ljudima, neku jasniju budućnost, ali mislim da, kao i u vremenu dugo nakon Drugog svjetskog rata, mi imamo jasnu predstavu upravo zato što su u tom periodu stvari postavljene na svoje mjesto. Kada dobro poznajete svoju historiju, kada svoje susjede i strance naučite i date im do znanja šta se ovdje, zapravo, desilo i kada pokažete tu količinu svijesti i šta vama znači genocid koji se ovdje dogodio, onda mislim da vas svi oni gledaju drugim očima i cijene ono gdje vi živite i prostor na koji oni dolaze da s vama žive.

Ovime se želi, zapravo, predstaviti projekt pod nazivom “Genocid nad Bošnjacima”, ali ne samo nad Bošnjacima već na svim građanima Bosne i Hercegovine, tako da mislim da se ovdje ne želi nešto pamfletski poručiti. Ovo je prezentacija projekta u okolnostima u kojim se jasnim činjenicama i istinom želi potcrtati ono što se desilo, gdje se otvara neki novi naučno-istraživački put svemu ovome. Tako da ne smatram da je ovo neka velika poruka za nekoga, već se prosto ovdje žele postaviti stvari na svoje mjesto. Ja kao glumica moram imati svoj profesionalni stav prema svemu ovome i prilikom rada možemo da prevaziđemo emocije, ali ja kao žena, kao neko ko je preživio rat, kao majka danas, ne mogu da ne unesem u sve ovo emocije.

Mislim da će me do kraja života potresati ovi snimci kad ih budem gledala. Ovdje želim istaći da mi je drago zbog svih budućih naraštaja i generalno zbog svakoga i u svijetu, bilo gdje da se nalazi, da će moći upaliti računar i vidjeti sve ono što se u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu dešavalo. Ovdje nisu u pitanju samo brojevi žrtava, nego su to ljudi, osobe, pojedinačno imenom i prezimenom s tačno jasnom adresom gdje su živjeli. To su civili, mladi ljudi koji su bili apsolutno nedužni i koji sigurno u tom trenutku nisu priželjkivali takvu sudbinu. Svaki put kada se budu čitala ta imena i prezimena, to je kao da imate neki mali spomen, imate neki poseban odnos prema žrtvama. Zaista smatram da svaki pozitivan projekt može dovesti do pomirenja, međutim, vi ako sami sa sobom ne razlučite i ne želite da s nekim budete u miru, vi to onda nećete nikad uspjeti. Ne može vas ništa potaknuti na to dok sami ne donesete tu odluku. Međutim, ako će ovaj projekt i bilo koji drugi projekt barem jednu osobu povući na razmišljanje da ona donese neki svoj lični stav o svemu tome, onda mislim da smo uspjeli u ovome što radimo. U principu, svako za sebe mora donijeti odluku.

Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Cilj nije raspirivanje novih ratova, cilj je da rat konačno privedemo kraju

Genocid nad Bošnjacima, što može izgledati paradoksalno, najdokumentiraniji je genocid na svijetu. Snimljeni su brojni dokumentarni i igrani filmovi, objavljene mnoge knjige, ali mi smo u 21. stoljeću, brzo se živi, brzo kruže informacije i ljudi hoće da, kad njima na um padne, pročitaju određene informacije na svome računaru, da pročitaju knjigu u PDF-u. Zbog toga su inicijatori projekta, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i reis Husein ef. Kavazović, odlučili da se formira web-portal. Sve što imamo u knjigama, u bazama podataka, naučnim studijama o žrtvama, mjestima, logorima, masovnim grobnicama i zločincima, stavit ćemo na portal i sve će biti dostupno ljudima u cijelom svijetu.

Imamo dosta materijala, dokumenata, dosta izjava preživjelih i sve će to biti na webu. Mnogi pitaju je li u redu da idemo s ovim projektom. Naravno da jeste! Nije bilo u redu ono što je urađeno Bošnjacima u periodu od 1992. do 1995. Sjedište projekta u državnoj je naučnoj instituciji, Institutu za istraživanje zločina, koji je članica Univerziteta u Sarajevu, relevantna naučna institucija. Cilj nije raspirivanje novih ratova, cilj je da rat konačno privedemo kraju, nije nam cilj da dodajemo so na rane, naprotiv, da ih zaliječimo na adekvatan način. Cilj nam je da razaberemo pravdu od nepravde, istinu od neistine. Ne postoje tri pravde, samo jedna.

Sljedeći članak

Dvoličnost godine

PROČITAJTE I...

Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!