ZLOČINCI I KULTURNO DRUŠTVO

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost

U našem društvu ima jedna teška nevolja: imamo genitiv, a, da izvinite, ne znamo gdje bi(smo) ga metli. Tako nam se dešava da slavimo radni praznik umjesto praznik rada, ili nam put svile postane svileni put. Valjda zato što nas je neko sjetov’o da, kad god to možemo, naš lijepi genitiv zamijenimo prisvojnim pridjevom.

Zašto? Pa mi, naprosto, ne možemo bez pridjeva.

Zato smo brže-bolje englesku sintagmu Cultural Society preveli u našem jeziku kao kulturno društvo, s čim u vezi smo jednim velikim kulturnim zaokretom (pardon, zaokretom u kulturi) dobili i raznorazne kulturne centre umjesto centre kulture ili centre za kulturu, ili na fakultetima izučavamo Kulturnu historiju umjesto Historiju kulture ovog šarolikog a bijelog, kulturnog sveg’ nam svijeta. (Šarolik, a bijel? – Može, može! Ako ništa, pitajte fizičare.)

Tako u Zagrebu imamo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, a u Sarajevu lijepu Bošnjačku zajednicu kulture “Preporod”. Pa, izgleda da ga mi u Sarajevu ipak znamo metnut gdje treba. Genitiv, op.a. Zato predlažem da se sva nacionalna kulturna društva pod hitno preimenuju u društva nacionalne kulture ili nacionalna društva kulture.

Nije bilo tako davno kada je iz velike glave velikog južnoslavenskog književnika istreperila ona lepršava “Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture”, mada je bilo onih koji su mu naprosto htjeli vratiti ovu izjavu kao autorski lažnu, iščupati mu je iz glave, uzeti mu riječi iz usta, ili da kažem da su mu je namjerili utuviti u glavu, što onda opet dođe na isto, ili, pak, već ovo ne može da se prati? Bilo kako bilo, nekome je junaštvo spaliti biblioteku. Gluho i daleko bilo!

Dobro, hajde ovako.

Gradsko (seosko?!) vijeće Sarajeva, ups!, Vijeće Grada Sarajeva (Bože, kako li Gradsko vijeće Grada Sarajeva lijepo zvuči / izgleda?) trebalo bi preinačiti tekst na pločama koje stoje na ulazu u Vijećnicu. Slažem se! Prvo treba ispraviti pravopisne greške. To prvo. – Šta, šta? Nije to pravopisno nego političko pitanje? A tooo! Dobro to. U pitanju su dakle politička sporenja? Politička brzanja? Pardon, nesuglasice i sukobljavanja u politici?

Politika i pridjevi kad se spoje, eto ti ga kuršlus. Šta, šta? – Ma kurzschluss, kako Švabo veli, da ne kažem kurcšlus, kako pišu susjedi. Kuršlus je, dakle, nastao kod čitanja pridjeva srpski u sintagmi srpski zločinci i to je, ko biva, sporni dio teksta.

“Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku bibilioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!”ovo je sporni natpis. I nije jedini, baš kao što ovo nije i jedini takav zločin.

Ako neko veli da srpski zločinci su zapalili biblioteku, znači, osim što su time i nekulturni pa okolo pale biblioteke, da su svi Srbi zločinci, i da je to potpuno isto kao i Srbi su zapalili biblioteku, što opet i nije daleko od istine, ja ću se kao lingvist spaliti nasred čaršije pa neka u plamenu gorim kao što su 1992. godine gorjele knjige, mada se bojim da ni približno toliko nisam vrijedan. U epitafu može pisati: U plamenu ljubavi sagorio i otišao u vječnost.

Kada već govorimo o mogućnostima promjene “spornog dijela teksta”, jedino ispravno i prihvatljivo bilo bi da se sintagma srpski zločinci preinači i zamijeni sintagmom zločinački Srbi. Tako bi specifikacija značenja bila potpuno i sintaksički ispravna. Bila bi to onda specificirana imenica naroda, a ne pridjev naroda. Bili bi to onda pobaška Srbi zločinci, odnosno, Srbi koji su zločinci, odnosno, samo Srbi koji su zločinci. Ne mogu da blejim: zločinci iz reda Srba.

 

Prethodni članak

UDRUŽENI PODUHVAT

Sljedeći članak

HVALA NA KAHVI

PROČITAJTE I...

Jeste li čuli za najnoviji zajednički jezik? Po Heršak-Merunkinom zakonu uskoro dobijamo češkohrvatski, odnosno, čehohrvatski ili hrvatskočeški kalup za novi jezik. Ideja je preuzeta od tzv. Ozaljskog književnojezičkog kruga i hrvatskog lingviste Juraja Križanića, koji je 1665. napisao hrvatsku općeslavensku gramatiku kao čakavsko-kajkavsko-štokavsku stilizaciju jezika i kao prvu interslavensku gramatiku, koja je, doduše, više ruska nego hrvatska, i čiji je naziv Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, ali koja se kolokvijalno može zvati i zrinsko frankopanska (kao današnji naziv jedne ulice u mom, nadasve “hrvatskom” Stocu, mada se, recimo, mostarski hrvatski nogometni klub zove Zrinjski, a ne Zrinski)

A, znate li da ova genocidna dijalektologija ima kapacitet mnogo širih razmjera i da, recimo, granice genocidne tvorevine Republike Srpske uglavnom idu linijom rasprostranjenosti progresivnog i novoštokavskog istočnohercegovačkog dijalekta – kako je označen na jednoj od srpskih dijalektoloških karti (kao “dijalekta srpskog jezika ijekavskog izgovora”)? Svi štokavci Srbi, kao druga varijanta one Srbi svi i svuda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!