Zločin u Velikom parku počinili su Herenda, Matić i Uzunović

Dragan Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić optuženi su da su, “kao zapovjednici i pripadnici MUP-a, policijskih snaga i rezervnog sastava policije, u Sarajevu 22. aprila 1992. godine znali i bili informirani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti koji su, nakon toga, izvedeni na lokalitet Velikog parka, u blizini Doma policije u središtu Sarajeva, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja, u čemu su sudjelovali Uzunović, Čovčić i druge osobe”

Dragan Vikić i Jusuf Pušina optuženi su za ratni zločin u Velikom parku. Izjasnili su se da nisu krivi. Tereti ih se da nisu spriječili zločin, da nisu sproveli istragu, da nisu uhapsili osumnjičene. Stav je imao uvid u optužnicu kojom Tužilaštvo BiH Vikića i Pušinu tereti za nekažnjavanje počinioca zločina, Nermina Uzunovića za ubistvo, a Mladena Čovčića za zataškavanje i uklanjanje tragova.

ŽMIRO I ŠOK

Transporteru JNA koji je 22. aprila pucao po Aerodromskom Naselju pukla je gusjenica. Pripadnici Teritorijalne odbrane BiH zarobljavaju posadu transportera, koju čine po četverica regularnih vojnika i rezervista: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Zarobljene odvode u stanicu policije u Švrakinom Selu. U stanici su zarobljenici pretučeni. Načelnik stanice Malik Krivić naređuje da ih se prebaci u zatvor u središtu grada.

Zarobljene ka gradu odvodi lokalni komandant Davor Matić zvani Mišo ili Žmiro. Matić je zarobljene isprva kanio odvesti u štab Jusufa Juke Prazine, koji se nalazio u soliteru u tadašnjoj ulici Hasana Brkića. Međutim, iz ko zna kojih razloga, Matić ih dovodi u zgradu u kojoj se tada nalazila baza specijalne jedinice policije, kojom je komandirao Dragan Vikić.

Baza se nalazila u zgradi u kojoj je danas smještena Ambasada Francuske, stotinjak metara od Doma milicije, u kojoj je tada bio Asim Dautbašić, jedan od čelnih ljudi Službe državne bezbjednosti i koji će u svom iskazu, deset godina poslije, teško optužiti Dragana Vikića i Jusufa Pušinu. Matić zarobljene dovodi u Vikićevu bazu. Kada je vidio ko su zarobljenici, Vikić je kazao: “Koji si mi ih k…c meni dovodio, šta da ja radim s njima? Vodi ih u Centralni zatvor!”

Da li je Matić krenuo ka zatvoru, ne zna se. Nije mogao ni svjedočiti nakon rata o tome jer je ubijen u svom stanu 1993. godine. No, ono što stoji u optužnici jeste da su zarobljene vojnike JNA ispod zidića u sredini Velikog parka strijeljali Nedžad Herenda, Davor Matić i Nermin Uzunović zvani Šok. Da li je Matić sam odlučio da ih likvidira, da li mu je to naredio njegov tadašnji komandant Jusuf Prazina, bit će teško ustvrditi.

Ista je grupa i uklonila tijela ubijenih. Ona su kombijem prevezena ka Bentbaši, gdje su u blizini linija razdvajanja, kod prvog tunela na izlazu iz Sarajeva ka Palama, bačena na obalu Miljacke. Dvanaestog maja 1992. godine stigao je na Pale dopis u kojem tadašnji načelnik štaba TO Hasan Efendić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko svojim potpisima tvrde da su “zarobljeni vojnici živi i pušteni na slobodu i da su se vratili kućama”.

“Ja znam šta me čeka. Ja sam svjestan koja je ovo kazna. Ovo nije kazna godinu-dvije, ali niko ne pita ni moju porodicu ni moju djecu kako se ja nosim, kako je meni. Kako moja porodica sada konta da li ću doći kući ili neću, a oni znaju da će doći kući, za njih se zna, za mene se ne zna ništa”, kazao je Nermin Uzunović Šok nakon što se prošle sedmice pred Jasminom Kosović, sutkinjom Suda BiH, izjasnio o krivici.

HIJERARHIJA MUP-a

Čini se kako je optužnica Tužilaštva BiH, koja je podignuta nakon nekoliko godina istrage, zbir činjenica, iskaza i dokaza desetina ispitanih svjedoka u nekoliko različitih istraga. Dokaz takvoj tvrdnji jeste i činjenica da je tužiteljica Vesna Ilić Jusufu Pušini, prilikom ispitivanja, pokazivala slike zarobljenih vojnika JNA. Pitala ga je da li se sjeća o kojim je vojnicima riječ i gdje je fotografija nastala. Kada je Pušina rekao da se ne sjeća, tužiteljica Ilić kazala mu je kako je riječ o vojnicima JNA zarobljenim u Sarajevu 3. maja 1992. godine. Nakon zarobljavanja, dovedeni su pred jednu od zgrada u središtu Sarajeva. Neko od vojnika govorio je kako ih treba smaknuti, no, u tom je trenutku naišao Pušina, zabranio da ih se tuče i strijelja i naredio da ih se odvede u zatvor.

Već je sada jasno kako će suđenje trajati godinama jer neće biti moguće za najmanje tri godine ispitati mnoštvo svjedoka i uložiti na stotine materijalnih dokaza. Nermin Uzunović i Mladen Čovčić teško da će se moći odbraniti od onoga što im je stavljeno na teret. Međutim, bit će mnogo zanimljivije vidjeti kako će teći tok suđenja kada je riječ o Draganu Vikiću i Jusufu Pušini, koji se, kako smo već rekli, tereti za nekažnjavanje i neprovođenje istrage.

Tog 22. aprila jedinice Jusufa Pušine, kojima su pripadali Matić i Uzunović, faktički nisu bile ni pod čijom kontrolom. Nisu bili pod komandom kako TO BiH, a tako ni Ministarstva unutarnjih poslova. Tek krajem maja 1992. godine jedinice Jusufa Pušine stavljene su pod komandu i u okvir rezervnog sastava policije, odnosno MUP-a. Također, riječ je o vojnicima JNA i istragu o njihovom zarobljavanju, a kasnije i o ubistvu, trebala je voditi vojna policija. U tom trenutku u Sarajevu još uvijek djeluju i Vojni sud i Vojno tužilaštvo, i oni su tada bili isključivo odgovorni za istragu. Policija je eventualno mogla osigurati mjesto zločina i sačekati dolazak vojnih istražitelja.

Jusuf Pušina u tom je trenutku pomoćnik ministra unutarnjih poslova i optužen je za neprovođenje istrage. Problem je, međutim, u činjenici što je tada u Sarajevu još uvijek bio i ministar Alija Delimustafić. U Sarajevu je i njegov zamjenik Vitomir Žepinić. U Sarajevu se u tom trenutku nalazi i Momčilo Mandić. U Sarajevu je i šef Centra službi bezbjednosti Bakir Alispahić, kao i načelnik Uprave za kriminalitet, krvne i seksualne delikte republičkog MUP-a. Svi ti ljudi hijerarhijski su postavljeni iznad Jusufa Pušine, koji, kao pomoćnik ministra, teško da je mogao izdavati bilo kakva naređenja, pa tako i ono za istragu zločina i procesuiranje krivaca, posebice što je Pušina u svom iskazu Tužilaštvu, u koji je Stav također imao uvid, kazao kako uopće nije ni znao šta se desilo tog 22. aprila 1992. godine. Nastranu da li je ta tvrdnja tačna ili ne, jasno je da je, ako gledamo po hijerarhiji, u tom trenutku bilo nekoliko osoba pozicioniranih iznad Pušine, no niti jedan od njih nije optužen. Iako su svi oni, izuzev Vitomira Žepinića, itekako dostupni ovdašnjem pravosuđu.

Pušina je na dužnosti pomoćnika ministra ostao do maja 1993. godine, kada je imenovan za ministra. Godinu dana poslije odlazi iz MUP-a i postaje savjetnik Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Isto tako, kao komandantu Specijalne policije, Draganu Vikiću nije bilo u nadležnosti da vrši uviđaj, osigurava mjesto zločina ili da istražuje ko su počinioci ubistva, pogotovo što je tih dana i narednih sedmica imao mnogo prečeg posla – spriječiti napade, okupaciju i podjelu Sarajeva.

HERENDIN ISKAZ

Čini se da je Pušina, koji je posljednji put u Tužilaštvu saslušan u augustu prošle godine, optužen na osnovu iskaza Dragana Vikića i Asima Dautbašića. Naime, Vikić je, kako saznajemo, dao Tužilaštvu dva iskaza. U jednom od njih kazao je kako je obavijestio Pušinu o onome što se desilo u Velikom parku. U iskazu je Vikić naveo da je Matiću, nakon što mu je doveo zarobljene vojnike, rekao da ih vodi ka zatvoru. Matić je izišao iz kancelarije i nekoliko trenutaka kasnije, iz smjera Velikog parka, čula se pucnjava iz kalašnjikova, a odmah zatim i pojedinačna paljba iz pištolja. Vikiću saradnici nisu dali da napusti bazu, a neki do njih kazali su mu da je Brko ubio zarobljene vojnike. Vikić je, kako je kazao, brzo saznao da je Brko ustvari Nedžad Herenda. Nakon toga, Vikić je izjavio da je telefonom pozvao Jusufa Pušinu i obavijestio ga o onome što se desilo.

S druge strane, Asim Dautbašić, koji je preminuo prije pet godina, u svom je iskazu odgovornost za ubistvo prebacio na obojicu. “U vrijeme kada se desilo ubistvo u Velikom parku bio sam u kancelariji u Domu policije. Zajednička kancelarija sa sekretaricom bila je s Draganom Vikićem. Čuo sam pucnjeve dok sam bio u kancelariji, ali ne tvrdim da su to pucnjevi s tog događaja. Nisam nigdje izlazio, prošlo je nekih dvadeset minuta do pola sata kada se Vikić vratio u kancelariju, psovao je i bio uzbuđen. Pitao sam ga o čemu se radi, a on je odgovorio: ‘Pobiše ljude!’ Ja sam mu rekao da odmah zove Avdu Hebiba i Jusufa Pušinu, oni su za to bili zaduženi. Nakon dva sata, a i sutradan, pitao sam ga da li je to prenio i on je rekao da jeste. Također sam čuo da je, dva-tri sata nakon pucnjave, tražio da mu se javi Juka Prazina. Čuo sam i da su leševi vojnika nošeni na Grbavicu, ali to nisam vidio. Naveo bih da se ništa bez Vikićevog znanja nije moglo uraditi, vezano za dovoženje i odvoženje leševa, tako da Dragan Vikić najbolje zna šta se s leševima dalje desilo”, navodno je istražiteljima kazao Dautbašić, no jasno je kako je on svoj iskaz dao kako bi sa sebe skinuo odgovornost zbog učešća Nedžada Herende u ubistvu.

Nedžad Herenda bio je u trenutku počinjenja ratnog zločina u Velikom parku pripadnik Službe državne bezbjednosti RBiH, koja je usko sarađivala s dijelom Specijalne jedinice MUP-a, odakle su neki pripadnici vrbovani za kasniju terorističku grupu “Ševe”. Herendi su pretpostavljeni bili Nedžad Ugljen i Asim Dautbašić. Obojica više nisu živi. Nakon burnog ratnog i poratnog puta, u kojem je njegovo ime bilo umiješano u nekoliko zločina, Nedžad Herenda otišao je iz Bosne i Hercegovine. Živi, kako se tvrdi, u holandskom gradu Groningenu.

Herenda je, kako saznajemo, saslušan u Holandiji u sklopu istrage o zločinu o Velikom parku, no nismo uspjeli saznati da li ga je saslušala tužiteljica Vesna Ilić ili je, pak, njegov iskaz dat u okviru međunarodne pravne pomoći. Ono što se zna jeste to da se Herenda nije našao na listi optuženih za Veliki park. Baš kao što se na optužnici nije našao ni Alija Delimustafić, koji ovih dana ima drugih, prečih problema. Niti bilo ko od osoba koje su po činu, nadležnosti i hijerarhiji bili iznad Vikića i Pušine. Kako je to moguće, to zna samo Tužilaštvo BiH. Baš kao što zna i da li će Herenda, uživo ili videolinkom, dati iskaz tokom suđenja koje će, čitanjem optužnice, biti nastavljeno narednih dana.

PROČITAJTE I...

Serija Alija bit će emitirana u šest epizoda u trajanju od po 90 minuta, tematizirat će bitne epizode iz života Alije Izetbegovića i obuhvatiti periode od njegove rane mladosti, preko izbora za predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, pa sve do smrti 2003. godine. Narativ tematizira i genocid nad Bošnjacima iz devedesetih godina, najveću kolektivnu ljudsku tragediju koja se nakon Drugog svjetskog rata dogodila u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!