Zločin u Čajniču: Sedam Aišinih zlatnika

Sredinom oktobra pred Sudom BiH bit će izrečena presuda osumnjičenim ratnim zločincima iz Čajniča: Stevi, Milosavu, Marijanu i Slavku Jovanoviću. Godinu dana sudilo im se za ubistvo troje staraca, jedne žene i dvoje djece u junu 1992. godine u čajničkom selu Medoševići. Tijela djece ni do danas nisu pronađena

Mevludin Medošević nestrpljivo čeka oktobar. Tada bi Sud BiH trebao donijeti presudu za zločin u Mevludinovom selu Medoševići, smještenom sat i po hoda od Čajniča. Zločin kojem je Mevludin svjedočio, zločin koji je Mevludin jedini preživio. Zločin u kojem je ostao bez oca, majke, sestre i dvoje sestrića. Mevludin je jedini živi svjedok. Zna ko mu je pobio porodicu. Kosti majke i oca našao je prije trinaest godina. Sam je tragao za njima. Sam je našao mjesto. Sam je doveo istražitelje Instituta za nestale BiH. Sam je i inicirao istragu Tužiteljstva BiH. Uradio je sve što je mogao. Tragao, istraživao, svjedočio. Suočio se s ubicama.

Sada čeka oktobar. Da vidi hoće li za zločin u Medoševićima odgovarati Mevludinove prve komšije. Četverica Jovanovića. Stevo, Slavko, Milosav, Marjan. Bila su šesterica. Treća podrinjska laka brigada Vojske RS. Dvojica su poginula. Jovanovići su pobili svoje komšije, jedine Bošnjake u tom dijelu sela. Mevludin ih je vidio. Komšija mu je potvrdio. “Ubila ih je bagra iz Haluga”, kazao mu je pokazujući štapom u smjeru zaseoka u kojem su kuće Jovanovića.

 

Četvrti je juni 1992. godine. Aiša Popović ostala je sama u svojoj kući u čajničkom selu Bučkovići. Ima 86 godina, jedva da može hodati. Sjedila je pred svojom novom kućom kad su iz šume naišli Jovanovići. Naredili su joj da odmah uđe u kuću. Aiša je nekako došla do sobe i sećije. Čim je sjela, Jovanovići su zapucali ka njoj iz automatskih pušaka. Nekoliko trenutaka kasnije, zapalili su joj kuću. Prvo novu, pa staru, a onda i štalu. I krenuli dalje ka Medoševićima.

Noć ranije, tu se Mevludin s porodicom pripremio na bijeg. Predosjećali su šta im se sprema. Ali nisu znali da će ih napasti prve komšije, ljudi s kojima su živjeli cijeli život, išli zajedno u školu. Medoševići su htjeli ka Goraždu, ali nisu stigli dalje do svoje štale. Pohapsili su ih Jovanovići. Odmah su dvoje djece, Mevlidu i Murisa, odvojili od ostalih. Zaključali su ih u kuću. Muris ima devet, Mevlida jedanaest godina. Majka Safeta dovela ih je na selo kod nane i dede.

Mevludina, njegovog oca Ahmeta, majku Džehvu i sestru Kimetu poveli su ka šumi. Mevludinov je otac star, srčani je bolesnik i ne može se kretati ka brdu. Marijan Jovanović ga udara kundakom puške u prsa nekoliko puta. Od Ahmeta traže oružje. Traže njegovog sina Avdu. Marijan opet udara Ahmeta, ovaj put šakama u glavu. Jovanovići se vraćaju i kreću ka njivi.

Mevludin zna šta će se desiti. Sve vrijeme dok ih vode vrišti, viče, zove upomoć. Jovanovići ga pokušavaju ušutkati, znaju da će neko iz sela čuti njegove krikove. Možda doći da vidi šta to rade. Pokušavaju ga ušutkati tako što mu guraju krpu usta. Mevludin se ne da. Komeša se, odguruje ih, čupa krpu iz usta. Koristi priliku i bježi. Jovanovići idu za njima, ali ga ne mogu stići. Mevludin bježi u šumu, oko 150 metara od kuće. Vidi komšije, ali oni ne vide njega, ne znaju da je, krijući se i bježeći, vidio kada su mu porodicu odveli ka Omerovoj njivi. Tu su ih sviju pretukli, oca najviše. Pobijeni su svi na Omerovoj njivi.

Jovanovići se vraćaju ka kući u kojoj su zaključana djeca. I kuću su zapalili. I djecu u njoj. Od dana kada je pobjegao, Mevludin više nikada nije vidio svoju porodicu. Dva je dana, krijući se po šumi, išao ka Goraždu. Ondje je našao spas. Godine su prolazile, a nije znao šta mu se desilo s roditeljima, sestrom i sestrićima. Ali, nije znao još nešto: da se neko sakrio u kukuruzištu, preko puta kuće Aiše Popović. I sve gledao, krišom. I sve zapamtio. Lica, imena, puške i šta se desilo.

Nakon rata, Mevludin je odlučio saznati šta se desilo s njegovom porodicom. Isto je odlučio i Nurija Makota. Htio je saznati šta je bilo s njegovom majkom Aišom, gdje su njeni ostaci i ko ju je ubio. Sami su počeli potragu. “Pričali smo s ljudima, tragali. Ništa se ne može sakriti. Ja sam jedini preživjeli svjedok, jedini sam vidio Jovanoviće kako odvode moje roditelje i sestru. Komšije su nam ispričale šta se desilo i ko je pobio naše”, priča Mevludin Medošević za Stav.

Nurija Makota u proljeće 2003. godine dolazi u selo kako bi pronašao majčine ostatke. Kuća je spaljena, srušena, ostaci zarasli. Teško im se može i prići. Svratili su kod komšije Petra Pljevaljčića. Petrova supruga napravila im je kahvu. Petar je kum s Jovanovićima, znaju se cijeli život. Dok piju kahvu, Petar odlučuje Nuriji ispričati ono što je, kako mu je rekao, godinama nosio kao teret na plećima.

“Pobila su ih ona gamad iz Haluga”, govori Petar. Nurija ga gleda, Petar ponavlja i štapom pokazuje ka kućama Jovanovića. U selu svi to znaju, dodaje. Kako Petar zna? On je bio taj koji se sakrio u kukuruze kada su Jovanovići pucali u Aišu Popović. Sve je gledao, sve je vidio i zapamtio. “Tražite u prizemlju gdje vam je sećija bila”, rekao mu je Petar. Tištilo ga je to godinama, boljelo ga je zbog zločina nad komšijama s kojima je lijepo živio godinama. Petar je ljut jer se zločinci ne hapse, jer ih viđa slobodne skoro svaki dan.

“Vidio sam ih i ja, jednom”, priča nam Mevludin. “Marijan je naišao sa ženom i djecom. Vozio ih na motokultivatoru. Kad me je ugledao, skočio je i počeo bježati. Ostavio i mašinu i sve. Bježe i on i žena, motokultivator upao u jarak. Valjda je mislio da ću ga ubiti, šta li.”

Nurija Makota s dvojicom je prijatelja, po uputama Petra Pljevaljčića, pretražio ostatke majčine kuće. Ondje gdje je Petar rekao da traže našao je nekoliko kostiju. Odnio ih je u Institut za nestale. Nekoliko dana poslije, u maju 2003. godine, ponovo su došli u selo. S njima je bio i Šefik Delahmet, istražitelj Instituta za nestale BiH. “Sa mnom je išao neko od radnika, a vozio nas je jedan od sinova. Ekshumacija je rađena u devastiranoj kući. Na ulazu, s lijeve strane, pronađene su ljudske kosti”, ispričao je kasnije pred Sudom BiH Delahmet. Pojasnio je da su izgoreni ostaci prosijani i da su tom prilikom, osim kostiju, pronađeni zlatnici i čahure. Nurija je odmah, kada je vidio zlatnike, znao da su to ostaci njegove majke. Aiša Popović cijeli je svoj život nosila sedam zlatnika na prsima.

Nurija je konačno mogao pokopati svoju majku. Mevludin Medošević također je tragao. I on je našao tijelo svog oca, majke i sestre. Bila su zakopana oko 150 metara od mjesta na kojem je uspio pobjeći od Jovanovića. Tijela djece, Murisa i Mevlide, još nisu pronađena. Ostala su vjerovatno u kući u kojoj su i zapaljeni. “Nismo to mogli otkopati ručno, to je sada ruševina, sve je zaraslo. Možda bi se moglo nekim bagerom, ali do sada to niko nije uradio”, priča nam Mevludin. On je znao ko su ubice, ali je i dalje tragao, htio saznati šta se desilo nakon što se otrgnuo. “Svi ti ljudi koji danas žive po selu znaju šta je bilo i šta su uradili. Ali boje se pričati, neki i ne žele. Oni koji znaju mnogo su mi puta kazali da ih je pobio onaj ko ih je zatvorio”, priča Mevludin.

 

Šesnaestog oktobra 2014. godine policajci SIPA-e pohapsili su Jovanoviće. Prvo su uhapšeni Stevo i Milosav, otac i sin. Dan kasnije, Slavko i Marijan, njihovi rođaci. Desetog novembra podignuta je optužnica. Suđenje im je počelo 23. januara prošle godine. Kazali su da nisu krivi. Cijelim tokom suđenja tvrdili su da nisu imali nikakve veze sa zločinom. Da su u to vrijeme bili na liniji fronta. Da su u danu kada je gorjela kuća Ahmeta Medoševića bili u bajti i igrali karte sa suborcima. Da su vidjeli da nešto gori u selu u kojem i oni žive, ali da su nastavili igrati karata i nakon toga se razišli. Da nisu imali pojma ko je Aiša Popović. Da su za požar u njenoj kući saznali tek kada su se vratili s linije. Da su za zločin saznali tek kada su uhapšeni. Da su selom harale neke paravojne formacije koje su pljačkale i ubijale. “Beli orlovi”. “Crni gavranovi”. “Plavi orlovi”. Iz Srbije i Crne Gore.

“Mene je strah da će biti oslobođeni, nisam siguran da će biti kažnjeni”, kaže Mevludin Medošević. “Lažu godinama, lažu na sudu, lagali su svi njihovi svjedoci. Ja sam živi svjedok, pobjegao sam iz njihovih ruku od smrti, a osjećao sam se kao da meni sude. Kao da sam ja lažov, a ne oni. Ali ja vjerujem u pravdu. Vjerujem da će odgovarati, da će biti osuđeni. Ali čak i ako ih oslobode, neka znaju da nikada neće imati mira. Proganjat ćemo ih do Sudnjeg dana.”

 

PROČITAJTE I...

Izboru gradonačelnika prethodi komplicirana procedura izbora gradskih vijećnika u općinama Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad i nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti koliko će koja stranka imati vijećnika. Iz svake od ovih općina bira se po sedam vijećnika, a “Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, pojedinačno bit će garantiran minimum od 20% mjesta u Gradskom vijeću, a grupi Ostalih najmanje 2 (dva) mjesta, bez obzira na izborne rezultate”, stoji u Statutu Grada Sarajeva.

Potjernica je raspisana za bivšom sutkinjom Lejlom Fazlagić-Pašić, čiju su imovinu u Rijeci pretresli pripadnici hrvatskog USKOK-a. “Lejla Fazlagić-Pašić je u bjekstvu, a ona je najviše umiješana u sve radnje”, izjavio je advokat uhapšene Lejle Cerić na ročištu na kojem se raspravljalo o određivanju pritvora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!