Zločin u Čajniču: Krivi su!

Milosav, Marijan i Slavko Jovanović osuđeni su danas pred Sudom BiH na po 11 godina zatvora zbog ratnog zločina u Čajničkom selu Medoševići. Najstariji Jovanović, Stevo, oslobođen je optužbi.

Krivi su. Milosav, Marijan i Slavko Jovanović. Svaki će, nakon današnje provostepene presude Suda BiH, ležati  11 godina. Zbog ratnog zločina počinjenog u ljeto 1992. godine. Nad svojim komšijama. Bila su šesterica. Optužena četverica, osuđena trojica. Najstariji Stevo je oslobođen. Jedan osumnjičeni je umro, drugi se ubio. Treća podrinjska laka brigada Vojske RS. Jovanovići su pobili svoje komšije, jedine Bošnjake u tom dijelu sela, presudio je Sud BiH.

Nisu osuđeni za zločin nad nanom Aišom Popović. Za to Tužiteljstvo BiH nije uspjelo pribaviti dovojlno jake dokaze. Aiša je tog juna ostala sama u svojoj kući u čajničkom selu Bučkovići. Ima 86 godina, jedva da može hodati. Sjedila je pred svojom novom kućom kad su iz šume naišli Jovanovići. Naredili su joj da odmah uđe u kuću. Aiša je nekako došla do sobe i sećije. Čim je sjela, Jovanovići su zapucali ka njoj iz automatskih pušaka. Nekoliko trenutaka kasnije, zapalili su joj kuću. Prvo novu, pa staru, a onda i štalu. I krenuli dalje ka Medoševićima.

Noć ranije, Mevludin Medošević se s porodicom pripremio na bijeg. Predosjećali su šta im se sprema. Ali nisu znali da će ih napasti prve komšije, ljudi s kojima su živjeli cijeli život, išli zajedno u školu. Medoševići su htjeli ka Goraždu, ali nisu stigli dalje do svoje štale. Pohapsili su ih Jovanovići. Odmah su dvoje djece, Mevlidu i Murisa Bavčića, odvojili od ostalih. Zaključali su ih u kuću. Muris ima devet, Mevlida jedanaest godina. Majka Safeta dovela ih je na selo kod nane i dede.

Mevludina, njegovog oca Ahmeta, majku Džehvu i sestru Kimetu poveli su ka šumi. Mevludinov je otac star, srčani je bolesnik i ne može se kretati ka brdu. Marijan Jovanović ga udara kundakom puške u prsa nekoliko puta. Od Ahmeta traže oružje. Traže njegovog sina Avdu. Marijan opet udara Ahmeta, ovaj put šakama u glavu. Jovanovići se vraćaju i kreću ka njivi.

Mevludin zna šta će se desiti. Sve vrijeme dok ih vode vrišti, viče, zove upomoć. Jovanovići ga pokušavaju ušutkati, znaju da će neko iz sela čuti njegove krikove. Možda doći da vidi šta to rade. Pokušavaju ga ušutkati tako što mu guraju krpu usta. Mevludin se ne da. Komeša se, odguruje ih, čupa krpu iz usta. Koristi priliku i bježi. Jovanovići idu za njima, ali ga ne mogu stići. Mevludin bježi u šumu, oko 150 metara od kuće. Vidi komšije, ali oni ne vide njega, ne znaju da je, krijući se i bježeći, vidio kada su mu porodicu odveli ka Omerovoj njivi. Tu su ih sviju pretukli, oca najviše. Pobijeni su svi na Omerovoj njivi.

Jovanovići se vraćaju ka kući u kojoj su zaključana djeca. I kuću su zapalili. I djecu u njoj. Od dana kada je pobjegao, Mevludin više nikada nije vidio svoju porodicu. Dva je dana, krijući se po šumi, išao ka Goraždu. Ondje je našao spas. Godine su prolazile, a nije znao šta mu se desilo s roditeljima, sestrom i sestrićima. Ali, nije znao još nešto: da se neko sakrio u kukuruzištu, preko puta kuće Aiše Popović. I sve gledao, krišom. I sve zapamtio. Lica, imena, puške i šta se desilo.

Nakon rata, Mevludin je odlučio saznati šta se desilo s njegovom porodicom. Isto je odlučio i Nurija Makota. Htio je saznati šta je bilo s njegovom majkom Aišom, gdje su njeni ostaci i ko ju je ubio. Sami su počeli potragu. “Pričali smo s ljudima, tragali. Ništa se ne može sakriti. Ja sam jedini preživjeli svjedok, jedini sam vidio Jovanoviće kako odvode moje roditelje i sestru. Komšije su nam ispričale šta se desilo i ko je pobio naše”, priča Mevludin Medošević za Stav.

Nurija Makota u proljeće 2003. godine dolazi u selo kako bi pronašao majčine ostatke. Kuća je spaljena, srušena, ostaci zarasli. Teško im se može i prići. Svratili su kod komšije Petra Pljevaljčića. Petrova supruga napravila im je kahvu. Petar je kum s Jovanovićima, znaju se cijeli život. Dok piju kahvu, Petar odlučuje Nuriji ispričati ono što je, kako mu je rekao, godinama nosio kao teret na plećima.

“Pobila su ih ona gamad iz Haluga”, govori Petar. Nurija ga gleda, Petar ponavlja i štapom pokazuje ka kućama Jovanovića. U selu svi to znaju, dodaje. Kako Petar zna? On je bio taj koji se sakrio u kukuruze kada su Jovanovići pucali u Aišu Popović. Sve je gledao, sve je vidio i zapamtio. “Tražite u prizemlju gdje vam je sećija bila”, rekao mu je Petar. Tištilo ga je to godinama, boljelo ga je zbog zločina nad komšijama s kojima je lijepo živio godinama. Petar je ljut jer se zločinci ne hapse, jer ih viđa slobodne skoro svaki dan.

“Vidio sam ih i ja, jednom”, priča nam Mevludin. “Marijan je naišao sa ženom i djecom. Vozio ih na motokultivatoru. Kad me je ugledao, skočio je i počeo bježati. Ostavio i mašinu i sve. Bježe i on i žena, motokultivator upao u jarak. Valjda je mislio da ću ga ubiti, šta li.”

Nurija Makota s dvojicom je prijatelja, po uputama Petra Pljevaljčića, pretražio ostatke majčine kuće. Ondje gdje je Petar rekao da traže našao je nekoliko kostiju. Odnio ih je u Institut za nestale. Nekoliko dana poslije, u maju 2003. godine, ponovo su došli u selo. S njima je bio i Šefik Delahmet, istražitelj Instituta za nestale BiH. “Sa mnom je išao neko od radnika, a vozio nas je jedan od sinova. Ekshumacija je rađena u devastiranoj kući. Na ulazu, s lijeve strane, pronađene su ljudske kosti”, ispričao je kasnije pred Sudom BiH Delahmet. Pojasnio je da su izgoreni ostaci prosijani i da su tom prilikom, osim kostiju, pronađeni zlatnici i čahure. Nurija je odmah, kada je vidio zlatnike, znao da su to ostaci njegove majke. Aiša Popović cijeli je svoj život nosila sedam zlatnika na prsima.

Nurija je konačno mogao pokopati svoju majku. Mevludin Medošević također je tragao. I on je našao tijelo svog oca, majke i sestre. Bila su zakopana oko 150 metara od mjesta na kojem je uspio pobjeći od Jovanovića. Tijela djece, Murisa i Mevlide, još nisu pronađena. Ostala su vjerovatno u kući u kojoj su i zapaljeni. “Nismo to mogli otkopati ručno, to je sada ruševina, sve je zaraslo. Možda bi se moglo nekim bagerom, ali do sada to niko nije uradio”, priča nam Mevludin. On je znao ko su ubice, ali je i dalje tragao, htio saznati šta se desilo nakon što se otrgnuo. “Svi ti ljudi koji danas žive po selu znaju šta je bilo i šta su uradili. Ali boje se pričati, neki i ne žele. Oni koji znaju mnogo su mi puta kazali da ih je pobio onaj ko ih je zatvorio”, priča Mevludin.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!