“Zločin s predumišljajem – 197 dana u logorima Omarska i Manjača”

U prostorijama “Göteborgs Litteraturhus” održana je, u organizaciji Saveza logoraša BiH u Švedskoj, promocija knjige Zločin s predumišljajem – 197 dana u logorima Omarska i Manjača autora Nijaza Mujkanovića. Autor u knjizi, u četiri poglavlja, hronološki opisuje događaje na području Kozarca, od srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. do dana kada je pušten iz zatočeništva logora Manjače, te prvih dana izbjeglištva. Detaljno u prvom poglavlju opisuje period od preuzimanja vlasti u Prijedoru do napada srpskih snaga na Kozarac 24. maja 1992. Drugo i treće poglavlje odnose se na dane zatočeništva u logoru Omarska, koji napušta kao posljednji zatočenik, te zatočeništva na Manjači. Fokus je u posljednjem poglavlju na periodu u izbjeglištvu, nakon što je, poslije 197 dana, preživio torture obaju logora

 

Piše: Jasmin MEDIĆ

Iako su bili svjesni da nasuprot sebe imaju neuporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, kako u ljudstvu, tako i u naoružanju, kozarački Bošnjaci nisu pristajali na ultimatume postavljene od strane nove srpske vlasti u Prijedoru. Nijaz Mujkanović bio je jedan od učesnika u pripremama odbrane područja Kozarca. Nakon neuspješne odbrane, u kojoj se mora istaći hrabrost i požrtvovanost branitelja, odveden je u najbrutalniji logor u BiH – Omarsku. Tu ostaje nepuna tri mjeseca, gdje svjedoči raznim zločinima, ali i međusobnoj solidarnosti logoraša koji nisu željeli sarađivati sa stražarima, odnosno lažnim svjedočenjem optužiti i žrtvovati sapatnika. Prema dosadašnjim podacima, 458 Bošnjaka i Hrvata nije preživjelo zločine u Omarskoj. Na Manjaču je Mujkanović prebačen kao posljednji logoraš Omarske 21. augusta 1992. godine.

Poslije zatočeništva napušta logor posredstvom Crvenog krsta i ubrzo se ponovo spaja sa svojom porodicom. “Nastupaju dani koje je teško opisati. S jedne strane osjećate sreću zbog preživljavanja i ponovnog susreta s porodicom, a s druge tugu prouzrokovanu saznanjima o sudbini drugih članova porodice, komšija, prijatelja i poznanika”, kaže Mujkanović, koji ističe da mu je najemotivniji moment tih mjeseci bio susret s petogodišnjim sinom Elvedinom. Nijazova dva brata nisu preživjela agresiju, kao ni drugih 28 Mujkanovića, njegovih srodnika.

Fotografije potpuno porušenog Kozarca tada su kružile svjetskim medijima i još samo podsjećala na nekadašnji život u ovom bogatom kraju. Kako je književnica Nura Bazdulj-Hubijar ocijenila u recenziji knjige Kozarac i Kozarčani pristup autora Vehida Gunića da on “stradanje Kozarca opisuje s osjećanjem i vjerom da je to grad koji je u povijesti ratova, poslije Hirošime, najviše stradao i da u njemu nije ostao ‘ni kamen na kamenu'”. Brojka od najmanje 1.226 kozaračkih žrtvi i fotografije porušenog Kozarca potvrđuju da takve ocjene nisu daleko od istine.

Promotori knjige istakli su značaj pisanja memoara “običnog čovjeka” te izrazili nadu da će Mujkanovićeva volja u pisanju knjige motivirati i druge logoraše da ostave pisani trag, što je i autorova preporuka. Oslobođena od mržnje ili poziva na osvetu, vrijednost je ove knjige i u tome što nije obilježena licitiranjem brojkama, ali i u činjenici da se autor nije libio navesti i imena onih pripadnika srpske nacionalnosti koji su bili spremni pomoći kada je to najviše trebalo. Također, ona je i poruka da zločin ne zastarijeva i da imena zločinaca nisu zaboravljena.

U planu je, pored prijevoda knjige na engleski i švedski jezik, održavanje promocija u BiH. “Ponajprije knjigu želim promovirati u svom rodnom Kozarcu da podijelim utiske sa svojim sugrađanima. Vidjeti se s onima koje spominjem u knjizi ili njihovim porodicama. Nažalost, mnogi koji su u njoj spomenuti jesu među 3.176 prijedorskih žrtava. Prema njima uvijek postoji dug. Neka njihove porodice, ako ništa drugo, znaju da nisu zaboravljeni”, riječi su autora. Na kraju dodaje: “Posebno zahvalnost želim iskazati svojim prijateljima, članovima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine u Švedskoj, koji su mi bili istinska podrška svih ovih godina. Također zahvalnost dugujem izdavaču ‘Dobra knjiga’ iz Sarajeva, kao i prijateljima koji su uvijek bili spremni dati savjete i sugestije u toku pisanja.”

PROČITAJTE I...

Desi se da napišem nešto, što bismo rekli, iz čista mira (tj. nemira!) i za svoju dušu, mada ni tu nisam siguran odakle je to došlo. Ne znam da mi je moje čitalačko iskustvo išta pomoglo, mada svaka pročitana knjiga i pjesma ostavi neki utisak na vas, jer kad uđete u jedan novi svijet, htjeli to ili ne, vi u jednom momentu progovorite jezikom tog svijeta. Ali više od čitanja kod mene je utjecaj tekije, dersova Mesnevije, derviških sijela, sevdalinki i ilahija koje smo slušali, pjevali i učili

Tokom Drugog svjetskog rata u novopazarskom kraju Aćif-efendija Hadžiahmetović imao je izuzetno značajnu ulogu, a prvenstveno između 4. novembra i 7. decembra 1941. godine, kada se istakao kao glavni organizator odbrane Novog Pazara i okoline od tri četnička napada. Zahvaljujući tadašnjoj uspješnoj odbrani, bošnjačko stanovništvo ovih krajeva osiguralo je svoj biološki opstanak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!