“Zločin s predumišljajem – 197 dana u logorima Omarska i Manjača”

U prostorijama “Göteborgs Litteraturhus” održana je, u organizaciji Saveza logoraša BiH u Švedskoj, promocija knjige Zločin s predumišljajem – 197 dana u logorima Omarska i Manjača autora Nijaza Mujkanovića. Autor u knjizi, u četiri poglavlja, hronološki opisuje događaje na području Kozarca, od srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. do dana kada je pušten iz zatočeništva logora Manjače, te prvih dana izbjeglištva. Detaljno u prvom poglavlju opisuje period od preuzimanja vlasti u Prijedoru do napada srpskih snaga na Kozarac 24. maja 1992. Drugo i treće poglavlje odnose se na dane zatočeništva u logoru Omarska, koji napušta kao posljednji zatočenik, te zatočeništva na Manjači. Fokus je u posljednjem poglavlju na periodu u izbjeglištvu, nakon što je, poslije 197 dana, preživio torture obaju logora

 

Piše: Jasmin MEDIĆ

Iako su bili svjesni da nasuprot sebe imaju neuporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, kako u ljudstvu, tako i u naoružanju, kozarački Bošnjaci nisu pristajali na ultimatume postavljene od strane nove srpske vlasti u Prijedoru. Nijaz Mujkanović bio je jedan od učesnika u pripremama odbrane područja Kozarca. Nakon neuspješne odbrane, u kojoj se mora istaći hrabrost i požrtvovanost branitelja, odveden je u najbrutalniji logor u BiH – Omarsku. Tu ostaje nepuna tri mjeseca, gdje svjedoči raznim zločinima, ali i međusobnoj solidarnosti logoraša koji nisu željeli sarađivati sa stražarima, odnosno lažnim svjedočenjem optužiti i žrtvovati sapatnika. Prema dosadašnjim podacima, 458 Bošnjaka i Hrvata nije preživjelo zločine u Omarskoj. Na Manjaču je Mujkanović prebačen kao posljednji logoraš Omarske 21. augusta 1992. godine.

Poslije zatočeništva napušta logor posredstvom Crvenog krsta i ubrzo se ponovo spaja sa svojom porodicom. “Nastupaju dani koje je teško opisati. S jedne strane osjećate sreću zbog preživljavanja i ponovnog susreta s porodicom, a s druge tugu prouzrokovanu saznanjima o sudbini drugih članova porodice, komšija, prijatelja i poznanika”, kaže Mujkanović, koji ističe da mu je najemotivniji moment tih mjeseci bio susret s petogodišnjim sinom Elvedinom. Nijazova dva brata nisu preživjela agresiju, kao ni drugih 28 Mujkanovića, njegovih srodnika.

Fotografije potpuno porušenog Kozarca tada su kružile svjetskim medijima i još samo podsjećala na nekadašnji život u ovom bogatom kraju. Kako je književnica Nura Bazdulj-Hubijar ocijenila u recenziji knjige Kozarac i Kozarčani pristup autora Vehida Gunića da on “stradanje Kozarca opisuje s osjećanjem i vjerom da je to grad koji je u povijesti ratova, poslije Hirošime, najviše stradao i da u njemu nije ostao ‘ni kamen na kamenu'”. Brojka od najmanje 1.226 kozaračkih žrtvi i fotografije porušenog Kozarca potvrđuju da takve ocjene nisu daleko od istine.

Promotori knjige istakli su značaj pisanja memoara “običnog čovjeka” te izrazili nadu da će Mujkanovićeva volja u pisanju knjige motivirati i druge logoraše da ostave pisani trag, što je i autorova preporuka. Oslobođena od mržnje ili poziva na osvetu, vrijednost je ove knjige i u tome što nije obilježena licitiranjem brojkama, ali i u činjenici da se autor nije libio navesti i imena onih pripadnika srpske nacionalnosti koji su bili spremni pomoći kada je to najviše trebalo. Također, ona je i poruka da zločin ne zastarijeva i da imena zločinaca nisu zaboravljena.

U planu je, pored prijevoda knjige na engleski i švedski jezik, održavanje promocija u BiH. “Ponajprije knjigu želim promovirati u svom rodnom Kozarcu da podijelim utiske sa svojim sugrađanima. Vidjeti se s onima koje spominjem u knjizi ili njihovim porodicama. Nažalost, mnogi koji su u njoj spomenuti jesu među 3.176 prijedorskih žrtava. Prema njima uvijek postoji dug. Neka njihove porodice, ako ništa drugo, znaju da nisu zaboravljeni”, riječi su autora. Na kraju dodaje: “Posebno zahvalnost želim iskazati svojim prijateljima, članovima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine u Švedskoj, koji su mi bili istinska podrška svih ovih godina. Također zahvalnost dugujem izdavaču ‘Dobra knjiga’ iz Sarajeva, kao i prijateljima koji su uvijek bili spremni dati savjete i sugestije u toku pisanja.”

PROČITAJTE I...

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!