Zlo je umorilo Prijedorčane

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

 

Krajem jula 1992. godine Radovan Karadžić bio je gost u studiju britanske ITN televizije. Upitan za komentar informacija koje je objavio list Guardian o pokolju i logorima u BiH, Karadžić je pozvao novinare ITN-a, Guardiana i Newsweeka da posjete Omarsku i Trnopolje. Trećeg augusta Ed Vullyami, Roy Gutman, Ian Williams i Penny Marshall srest će se s Karadžićem na Palama. Ručak s Karadžićem protekao je u uvjeravanju kako je Omarska istražni, a Trnopolje sabirni centar u koji prijedorski Bošnjaci i Hrvati dolaze sami iz sigurnosnih razloga.

ŠEĆER S DLANOVA

Tog ponedjeljka, dok traje ručak na Palama, ženama Omarske naređeno je da očiste objekt uprave, jedan od četiri u kojem su bile zatočene. “Logorom je vladala čudna tišina. Situacija me podsjetila na pripreme dolaska visoke delegacije SAO Zapadna Bosna na čelu s Brđaninom, kada smo morale sve počistiti i oribati, a dio logoraša u horu morao dočekati delegaciju pjevajući četničke pjesme”, priča za Stav Nusreta Sivac, jedna od preživjelih logorašica Omarske. “Jedan je stariji logoraš pogriješio pa je, umjesto ‘đenerala Draže’, pjevao ‘Mihajlović Draže’ i dobio letvom s ekserima po glavi. Uvečer ga je liječio doktor Eso Sadiković. Kasnije nam je Eso došao da nas oraspoloži svojim najcrnjim humorom i pričao kako je rekao tom jadnom didi da je trebao bolje naučiti pjesmu, nasmijao ga, pa se grlili i plakali skupa. Nas je Eso vraćao u život”, priča Nusreta.

“Dok smo čistile prostorije, upao nam je upravnik logora Željko Mejakić u pratnji Drage Prcaća. U rukama je držao nekakvu listu i naredio da prekinemo. Prozvane su odvojene ustranu. Mi se od straha sakupile, zagrlile i zaplakale, a on čitao imena logorašica kraj kojih je stajao znak plus. Prozvao je i mene, a onda nam je rekao da ćemo za Trnopolje. Bio je to znak da ćemo možda ostati žive. Iza nas su ostale Sebiha Turkanović, Zdenka Rajković, Mugbila Beširević, Velida Mahmuljin i Hajra Hadžić, jedina žena koja je sve vrijeme bila zatočena s muškarcima u bijeloj kući. Preživjele su samo Sebiha i Zdenka.”

Autobus sa ženama iz Omarske u Trnopolju nisu htjeli primiti. “Upravnik logora Slobodan Kuruzović urlao je da smo mi opasne žene i da nas trebaju goniti za zatvor Tunjice u Banjoj Luci. Naivno sam mislila kako ću možda ondje imati nekakvo fer suđenje za nešto o čemu pojma nemam. Mene su teretili da sam u kafiću ‘Magnum’, s kolegama sudijama Nedžadom Šerićem i Omerom Kerenovičem te Esadom Mehmedagićem i Ivicom Muntijanom, pripremala napad na Prijedor. Na kraju smo ipak ostale u Trnopolju. Samo sam ja od kolega iz prijedorskog pravosuđa ostala živa. Svi su pobijeni.”

U Trnopolju su žene izolirane. “Narednih se dana pročulo da se logori zatvaraju, a atmosfera je postala drugačija. Narod je počeo dolaziti iz Prijedora tragajući za preživjelima. Čak i vozom, nekom lokalnom linijom. Došla je Mejra Dautović, donijela hranu i odjeću za svoju djecu Ednu i Edina. Dala mi je nešto šećera. Samo sam to predala u ruke Fikreti Pervanić, koja je u Omarskoj bila zatvorena sa suprugom i četiri sina. Gledala sam ih kako iscrpljeni do kože i kostiju halapljivo ližu taj šećer s dlanova. Plakala sam gledajući njih, ali i majku Mejru, koja je saznala da joj djece više nema.”

Muškarcima je naređeno da čiste krug logora Omarska, prostor oko velikog hangara, crvene i bijele kuće, te pistu. Jedan dio iz pretrpane Omarske prebacuju u Trnopolje. Ostali će biti razdvojeni na one koje inostrani novinari ne smiju vidjeti i one koji, kako je mislila uprava, izgledaju bolje. Ta će lica narednih dana šokirati svjetsku javnost. Dok je Karadžić na televiziji govorio kako u Prijedoru nema logora, u noći s 24. na 25. juli počinjen je masakr nad zatvorenicima u hali 3 logora Keraterm. Tu je posjeta bila zabranjena, kamere će halu snimiti usput. Samo u toj noći ubijeno je oko 200 logoraša, 50 ranjeno. Ranjeni su tovareni na kamione, skupa s tijelima ubijenih, i naknadno ubijani. U vrijeme surovih pokolja u okolini Prijedora, jedan autobus pun logoraša Omarske, 52 muškarca i dvije žene, među njima Edna Dautović i Sadeta Medunjanin, kćerka rahmetli Hasana ef. Škapura, odveden je na “razmjenu”. Njihova su tijela ekshumirana iz masovne grobnice jama Lisac kod Bosanske Krupe.

“Sadeta je toliko mučena. Ruke joj spržene cigaretama. U logor je dovedena sa sinom i mužem. Stalno je učila Kur’an. Počne tiho, pa joj se otme, a onda krene naglas. Ispričala mi je kako je starijeg sina Harisa rukama zakopala i objasnila mi gdje mu je mezar obilježen drvetom, da znam ako se ikad mogne naći. Veli: ‘Vi ćete ostati žive, a ja sigurno neću.’ I, eto, i nije”, sjeća se Nusreta Sivac.

HRASTOVA GLAVICA

U utorak 4. augusta grupa logoraša iz Keraterma, koji je također pripreman za zatvaranje, upućena je za Omarsku. U Omarskoj će im se pridružiti druga grupa. Njih 124 će u noći s 4. na 5. august biti prozvani i potrpani u dva autobusa. Upućeni su “na razmjenu”.

U toj grupi logoraša “privilegiju” da na “razmjenu” ode u vozilu s oficirima dobit će legendarni prijedorski doktor Esad Sadiković. Njegovo i ostala tijela ekshumirana su iz masovne grobnice Hrastova glavica kod Sanskog Mosta. U Hrastovoj glavici identificirana su i tijela Ibrage Kalendera (35) i Razima Džafića (21), koje je OZNA 1946. godine bacila u jamu, a ovaj zločin otkriven je tek nakon 52 godine, i to tokom traganja za žrtvama Omarske. Jama Hrastova glavica pronađena je zahvaljujući svjedočenju Ibrahima Ferhatovića Baje. On je pobjegao sa strijeljanja, ispričao ljudima koje je tokom bijega sreo u Kurevskim šumama šta se dogodilo. Baja je narednih dana poginuo pokušavajući da se probije ka slobodi. Za ovaj, kao i za zločin nad jamom Lisac, nikada niko nije odgovarao.

Na svom putu ka Omarskoj ekipe ITN-a i Guardiana zadržat će se kratko u Banjoj Luci. Dočekat će ih Nikola Koljević, pričati im o Shakespeareu i onda predati majoru VRS Milutinoviću, koji će ih sprovesti do opustošenih Kozarca i Prijedora. U srijedu 5. augusta prvo će se sresti s predsjednikom “kriznog štaba” Srpske općine Prijedor Milomirom Stakićem i njegovim zamjenikom Milanom Kovačevićem. Pod jakom vojnom i policijskom pratnjom, uputit će se ka Omarskoj. U društvu sa Simom Drljačom, tadašnjim načelnikom zloglasne prijedorske policije, dočekat će ih Željko Mejakić. Na snimku je zabilježena rasprava novinara koji uporno insistiraju da uđu u sve prostorije logora, što Simo Drljača još upornije prijeteći odbija.

“This is not the camp! This is a center!”, viče na novinare prevodilac, prijedorska profesorica engleskog jezika, Drljačina glasnogovornica Nada Balaban. Nekoliko iscrpljenih logoraša koje su TV ekipe uspjele snimiti pristaju na razgovor. “Ne želim da lažem, a istinu vam ne smijem reći. Hvala vam što ste došli”, kaze Džemal Paratušić, jedan od njih. Nakon posjete Omarskoj, novinarske ekipe upućuju se ka Trnopolju. Fotografije i snimci iz Trnopolja još su mučniji. U objektima škole i društvenog doma leže živi kosturi prebačeni to jutro iz Keraterma, okruženi starcima, ženama i djecom potrpanim u Trnopolje nakon masakra počinjenog u šest sela na lijevoj obali Sane. Na prostranom dvorištu snimatelj se približava žičanoj ogradi. S njim Penny Marshall. S druge strane prilaze logoraši i prave prostor Fikretu Aliću. Na jednom se mjestu tog 5. augusta vidi sva agonija prijedorskih Bošnjaka i Hrvata.

Nusreta nam priča da uopće nisu znale za ulazak novinara. “Tek kada smo pušteni na slobodu shvatila sam da se nešto desilo. Vidjela sam na kioscima nekakve novine i naslovnu stranicu na kojoj je Simo Drljača. Naslov je bio Odgovorno tvrdim da žena u Omarskoj nije bilo. Sva sreća da je Kozarski vjesnik članak o meni i kolegama iz pravosuđa objavio kad sam već bila u Hrvatskoj. Inače sumnjam da bih i ja ostala živa.”

Omarska i Keraterm bit će od 6. augusta rasformirani, a logoraši prebačeni u Trnopolje ili na Manjaču. Ondje je nastavljena agonija za hiljade njih. Nusreta Sivac danas živi u stanu iz kojeg je odvedena u logor. “U stan mi se tada uselila radna kolegica Ankica Javorić, koja je kasnije moje rodice pitala gdje su moje svilene bluze koje nije pronašla u mom ormaru. Jedva sam je nakon rata istjerala iz stana.” Nakon svih ovih godina, Nusreta je umorna. Ali sretna što je živa.

 

U Omarskoj je vrijeme stalo

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Okupili su se kraj masovne grobnice Hrastova glavica. U prijedorskom je gradskom pozorištu upriličeno “Veče sjećanja na dr. Esu Sadikovića”. U isto vrijeme mladi su se, u organizaciji Centra za mlade “Kvart”, a na inicijativu kozaračkog logoraša i aktiviste Ervina Blaževića, okupili u Trnopolju. Prvi je put održan i “Put svjetlosti”, marš mira nekoliko stotina preživjelih sa svjetiljkama u rukama, od spomen-obilježja u Kozarcu do Trnopolja. Šestog augusta održana je komemoracija za žrtve logora Omarska. Vrijeme u Omarskoj kao da je stalo. Tek vještačka uzvišenja oformljena rudničkim mašinama razlikuju ovaj prostor od logora iz devedesetih. Kao da naslage jalovine žele sakriti Omarsku od pogleda. Kolone autobusa, stotine automobila ka Omarskoj krenuli su ispred Žikine kafane, preko lijeve obale Sane ili s raskrsnice u Kozarcu. S istih onih mjesta odakle su 25 godina ranije odvođeni u smrt. Govorili su Mirsad Duratović, Jasmin Mešković, u ime žrtava logora Satko Mujagić. Postavljena je instalacija pokretnog memorijala umjetnice Anite Zečić. Puštene su stotine bijelih balona s imenima ubijenih logoraša. Počast su odali predstavnici Ambasade Hrvatske, grupa NVO predstavnika iz Srbije, aktivisti umjetničkog kolektiva “Četiri lica Omarske”, Nataša Kandić…

Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova. U Trnopolju, s jedne strane žrtve u maršu mira, na drugoj strani građanski aktivizam kojem je najteže prihvatiti činjenicu da su na tim lokacijama ubijani prijedorski nesrbi, u najvećem broju prijedorski Bošnjaci. Različita viđenja događaja s početka devedesetih mogu se pomiriti ili, pak, svesti u civilizacijske okvire, i to smo vidjeli u Trnopolju. U Omarskoj je, nažalost, bilo drugačije. Grupa logoraša glasno je prekinula govor Satka Mujagića. Glasno je negodovao i jedan od preživjelih logoraša zbog propusta organizatora, pa je vjerovatno požalio zbog toga. Zastave BiH nije bilo u Omarskoj. Vrijeme čini svoje, problemi se trpaju pod tepih, a strpljenja je sve manje.

 

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!