Životno putovanje: Iskustvo neiskusnog vodiča

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi

I sad se živo sjećam cijelog tog dana. Bio je ramazan. Pripremao sam se za prijepodnevnu mukabelu i tabirio ajete koje sam planirao kratko protumačiti poslije učenja. Zazvonio je telefon. Zvali su iz ureda muftije. Pretpostavljao sam, rutinski poziv, s obzirom na to da ramazan već izmiče i da se polahko pripremaju izvještaji i sumiraju učinci. Prevario sam se.

Zvao je muftija Smajkić. Razgovor je ispočetka bio rutinski; šta ima, kako ide, kako s ramazanom… Odjednom je uslijedilo pitanje koje nisam mogao ni naslutiti. “Jesi li za to da ove godine ideš na hadž?”, pitao je muftija. U prvi mah sam mislio da nisam dobro čuo, potom sam čekao da muftija doda još štogod kako bih se uvjerio da stvarno to misli, a onda sam, ni danas ne znam šta i kako, rekao nešto što je bio afirmativan odgovor.

Naravno, želja svakog muslimana i muslimanke jeste, ili bi barem trebala biti, da nekada u životu obavi petu islamsku dužnost. Lagao bih kada bih rekao da to nije slučaj i kod mene. Ipak, muftijin poziv i haber koji sam dobio me zatekao. Jesam li spreman za to? Možda sam trebao predložiti da pošalju nekog drugog, starijeg i zaslužnijeg imama!? Bilo je još kojekakvih pitanja i nedoumica, ali je stvar već bila riješena – potvrdio sam i nema nazad.

Naravno, da ne bi sve bilo onako kako priželjkujemo, moralo je biti još nešto. I bilo je. Na hadž sam išao kao vodič. Tačnije, i ja, koji na ovo najveće životno putovanje idem prvi put, trebao sam biti vodič grupi od 50, uglavnom meni nepoznatih ljudi. Noćima sam mislio i pitao samog sebe kako ću voditi tolike ljude i hoću li uopće biti u stanju da im objasnim nešto što i meni samom treba pojasniti. Naravno, bilo je stručnih seminara i obuka s detaljnim i preciznim uputstvima. Ipak, jedno je slušati, čitati pa i gledati o hadžu, a nešto sasvim drugo naći se na licu mjesta i svjedočiti toj neponovljivoj ljepoti.

Kako god, vrijeme polaska je došlo. Vodiči su navukli zelene prsluke i zadužili štapove na čijem su vrhu bili čitko ispisani brojevi grupa. Nosio sam broj 23. Nisam ljubitelj letenja, no čim je avion odskočio od tla, zavladala je takva vreva da nisam ni imao kad misliti o letenju. Valjalo je razdijeliti hadžijama iz svoje grupe pasoše i drugu potrebnu papirologiju i stikere. Nosali smo spiskove i prozivali ljude. Neko je sjedio na jednom kraju aviona, neko na sasvim drugom; neko ne bi dobro čuo svoje ime, a neko bi se javljao tek podizanjem ruke. Uglavnom, poleti tamo – poleti ovamo, dodaj ovome – dodaj onome, i u neka je doba posao bio gotov. Hadžije su usput zapitkivale koliko traje let, kad ćemo sletjeti, kakve su tamo trenutne temperature, koja je vremenska razlika… Ponešto bi se odgovorilo, a ponešto – posebno ono što se nije znalo – preskakali smo, pravdajući se obavezama i žurbom da svi dobiju ono što im je neophodno.

Našim ljudima nekada, da ne kažem često, treba “crtati” već nacrtane stvari. Uvjerili smo se u to već po dolasku u medinski hotel. Iako nam je odmah ustupljen precizan spisak hadžija s rasporedom po sobama, uslijedilo je bezbroj pitanja: u kojoj sam sobi, s kim sam u sobi, na kojem sam spratu, gdje je restoran, kako ćemo do Poslanikove džamije…? Stavite se u poziciju vodiča koji je i sam prvi put u Medini i pokušajte zamisliti kako biste odgovarali na ova pitanja! Sve se u neka doba završi pa se završilo i smještanje po sobama. Valjalo je, potom, obići sve sobe. Hadžije iz iste grupe bile su smještene na barem pet različitih spratova, liftovi su bili manji i uglavnom krcati pa se nerijetko moralo stepenicama.

Vrijedi napomenuti da sve hadžije nisu u najboljoj snazi kao ni najboljeg zdravstvenog stanja. Neki su vrlo strpljivi i susretljivi, a nekima je falila najmanja sitnica da krenu prigovarati. Neke ne bismo zatekli u sobama prilikom obilazaka pa bi se poslije žalili kako im ne dolazimo (kasnije nam je sugerirano da svaki put prilikom obilazaka stavimo cedulju na vratima s naznakom da smo dolazili).

Olakšavajuće je bilo i to što je Poslanikova džamija bila blizu i zaista je trebalo biti krajnje nesmotren da se ne bi snašao. Uprkos tome, bilo je pojedinaca koji bi se poslije skoro svakog namaza nekako spetljali i otišli u krivom smjeru. Uzaludno bi ih bilo tražiti, iako smo i to pokušavali. Kasnije bi ih uljudna i prijatna medinska policija dovodila u hotel (svi su nosili narukvice s nazivom i adresom hotela).

Vodičko osoblje svakodnevno je održavalo sastanke s glavnim vodičem. Razmjenjivala bi se iskustva i informacije, ukazivalo se na eventualne propuste te upoznavalo s planovima za idući dan. Jasno, sve bi to uveliko pomoglo vodičima, posebice nama koji smo prvi put na hadžu, da se lakše snađemo. No, opet bismo se nerijetko našli u situaciji da ljudima iz svoje grupe ne znamo potanko objasniti sve ono što nas ubuduće očekuje.

Možda i najsretnija okolnost po neiskusnog vodiča jedne grupe bila bi u tome da među svojim hadžijama ima onih koji su već po nekoliko puta bili na hadžu. Budu li, uz to, raspoloženi da odvoje dio svog vremena i priskoče vodiču u pomoć – ja sam, hvala Allahu, imao tu privilegiju – posao bi bio kudikamo lakši.

Uz odlaske u Poslanikovu džamiju, posebno u Revdu, naše hadžije u Medini jako puno šopinguju. Rukovodstvo organizacije pa i sami vodiči apeliraju da se novci čuvaju za Meku jer se i tamo bude značajan period, ali to ne urodi posebnim plodom. Sjećam se kako me pet-šest žena iz moje grupe zamolilo da krenem s njima u šoping. Nisu znale arapski pa su procijenile da im mogu biti od velike koristi. Idem ja medinskim uličicama, a za mnom buket hadžinica koje zastaju na svakom koraku. Kada sam vidio kako granaju rukama i “ubijaju u pojam” lokalne trgovce, shvatio sam da sam višak u toj družini. Ipak, kupio sam i ja ponešto. One su birale boje i dezene, a ja sam samo klimao glavom. Poslije silnog hodanja i natečenih nogu, vratili smo se u hotel. Bilo je vrijeme da svako uzme svoj dio. Iz neke kurtoazije, nisu mi dale da ja nosim kese. Ponovo sam išao pred njima, a one su tegarile pregršt kesa, prezadovoljne kupljenim. Kad smo sve razbacali po krevetu, moje kese su falile. Insistirale su da se vratimo i potražimo gdje smo ih zaboravili. Pokušao sam objasniti da je skoro nemoguće ponovo naći te zamršene uličice i radnje kroz koje smo prodefilirali. Lakše bi bilo tražiti iglu u plastu sijena. Na kraju sam morao pristati na njihove nagovore. Tražili smo i, naravno, ništa nismo našli.

Meka je drugačija. Čini mi se da se i danas nekako može osjetiti razlog zašto je ovaj grad protjerao, a zašto je Medina prihvatila voljenog Pejgambera. U Meki smo se porazbolijevali skoro svi. Kašalj, upala pluća, šmrcanje… Ljekarska služba radila je punom parom. Nije zaostajala ni naša, vodička. Bilo je hadžija koji su bili izuzetno narušenog zdravlja i pojedini vodiči su gotovo 24 sahata bili uz njih, vozili ih kolicima po Meki, pa s Arefata preko Muzdelife i Mine do hotela. I sam sam imao takvo iskustvo, ali, srećom, i mlađe ljude koji su bili voljni da mi pripomognu. Posla je bilo posebno na dan Bajrama, kada je saobraćaj u Meki bio potpuno blokiran. Želja da se sve obavi kako treba, panika da se to neće stići, umor i manjak strpljenja znaju smiksati vrlo zanimljive, ponekad komične, a na trenutak i neprijatne situacije.

Iskreno, kao neiskusan vodič, samom sebi sam bio zadnji na pameti i vodio sam se mišlju – a i ostale kolege – da je najvažnije da ostale hadžije sve obave na vrijeme i kako treba, a meni kako bude i kad stignem.

Možda u konačnici i nisam bio od pretjerano velike koristi mojoj grupi hadžija, premda sam se trudio koliko sam znao i mogao. Jednom sam čovjeku, ipak, bio od velike koristi, i to posve neočekivano.

Spremali smo se za povratak kući i autobusi su lagano kupili naše hadžije kako bi nas odveli do Džedde. Ukrcavanje prtljaga poprilično je potrajalo i napokon smo svi bili na broju. Za volanom je bio pomršav i visok brkica. Reče da je iz Bangladeša i da mu je ovo sezonski posao. Prateći brzinu kojom je vozio i način na koji se vješto izvlačio iz povremenih gužvi, bilo mi je jasno da je poprilično vješt u svom poslu. Na otvorenom putu od Meke ka Džeddi uglavnom je pratio cestu, šutio i odgovarao tek ako bi ga se šta upitalo. Već na prilazu gradu bio sam u zadnjem dijelu autobusa. Običaj je da se u ovakvim situacijama skupi nešto novca kao hedija vozaču. Svako bi davao po koji rijal i na kraju bi to bila lijepa svota. Dok sam hodao autobusom, vozač me više puta zvao da sjednem kod njega. Uskoro smo bili u samom gradu. Tek nakon što smo obišli par krugova i primijetili da se vozimo stalno istim ulicama, neko je ustvrdio kako nismo uopće trebali ulaziti u grad. Zvali smo glavnog vodiča i potvrdio nam je da smo još prije grada trebali negdje skrenuti kako bi stigli do aerodroma.

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus.

Otišao je svojim, a mi svojim putem.

Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi.

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!