Život posvećen čarobnoj zemlji Bosni

Mustafa Imamović preselio je na bolji svijet 23. januara 2017. godine, a iza sebe je ostavio brojna djela kojima će se moći služiti svi oni koje zanima historijski put Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine

Od prvog spominjanja Bosne pa sve do danas veliki je broj onih koji su pisali o bogatoj historiji i značajnom kulturnom naslijeđu naše domovine. Bilo je, naravno, i onih drugih, koji su se na sve načine trudili da svojim perom falsificiraju historiju i ospore kontinuirano postojanje države Bosne. Razni režimi koji su upravljali našom domovinom radili su sistematski na skrivanju činjenica, što je za Bošnjake imalo velike posljedice, od kojih se oporavljaju čak i danas. Ipak, falsificiranje i prikrivanje činjenica u konačnici nije uspjelo, a razlog tome jeste jasno definiran stav većine bošnjačkih historičara koji su svoje djelovanje usmjeravali na promoviranje istine o Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Jedan od onih koji su u velikoj mjeri doprinijeli promociji istine bio je i Mustafa Imamović, istaknuti historičar države i prava. Na bolji je svijet Imamović preselio 23. januara 2017. godine, a iza sebe je ostavio brojna djela kojima će se moći služiti svi oni koje zanima historijski put Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine.

OD GRADAČCA DO YALEA

Mustafa Imamović rodio se 30. januara 1941. godine u Gradačcu, u kojem je završio osnovnu i srednju školu. Studentske dane Imamović provodi u Beogradu, gdje je na Pravnom fakultetu diplomirao, magistrirao, a kasnije i stekao zvanje doktora. Osim što se za vrijeme studiranja u Beogradu isticao od ostalih kolega po postizanju rezultata, Imamović je i nakon diplomiranja pokazivao sklonosti detaljnom izučavanju prava i pratećih disciplina u okviru ove nauke. Njegovo interesiranje okupirala je i politička historija Bosne i Hercegovine, kojoj će u nastavku karijere posvećivati najviše svog vremena.

Imamovićev konstantan rad i izučavanje nauke veoma brzo primijetili su njegovi profesori, te je angažiran na univerzitetima u Beogradu, Rijeci, Mostaru, Novom Sadu i, naravno, u Sarajevu, u kojem je dugo godina bio profesor Historije države i prava. Ono što je posebno značajno istaknuti jeste Imamovićev rad na više univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama, od kojih treba spomenuti angažman na čuvenom Univerzitetu Yale (New Haven). Posebno je interesiranje Imamović pokazivao za politički razvoj Bosne i Hercegovine u periodu nakon okupacije naše zemlje od Austro‑Ugarske. Za svoje djelo Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878–1914, koje govori o političkoj situaciji u našoj zemlji za vrijeme vladavine Austro-Ugarske, nagrađen je republičkom nagradom “Veselin Masleša”. Osim spomenutog djela, treba spomenuti još Agrarno pitanje u programima građanskih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini do 1911. godine, Pitanje političkog predstavljanja domaćeg stanovništva u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave, Zemaljski štatut u ustavnoj historiji Bosne i Hercegovine te Ustav Bosne i Hercegovine (uvodna studija u knjizi Bosanski ustav), u kojima Imamović detaljno piše o državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine u vrijeme Austro-Ugarske.

Osim pisanja o historiji naše domovine u toku austrougarske okupacije, svoju je pažnju Imamović posvetio i bošnjačkim intelektualcima u emigraciji. U svom djelu Bošnjaci u emigraciji Imamović se bavi djelovanjem istaknutih bošnjačkih intelektualaca u dijaspori okupljenih oko lista Bosanski pogledi, čime ujedno dokazuje i da se u svom pisanju ne ograničava samo na austrougarski period već inspiraciju pronalazi u svim dijelovima naše bogate historije. Potrebno je spomenuti i njegova istraživanja o historijatu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja su pretočena u sljedeća djela: Pravni položaj i organizacija Islamske zajednice u Jugoslaviji 1918.-1941. godine, Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji između dva svjetska rata i Pregled razvitka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Mustafa Imamović svoje radove objavljivao je u različitim časopisima, a neki njegovi tekstovi prevedeni su na engleski, njemački, španski, albanski, turski, arapski i perzijski jezik. Osim o historiji Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, napisao je i djelo posvećeno islamskoj revoluciji u Iranu – veoma značajnom događaju u historiji ove zemlje – pod nazivom O iranskoj revoluciji.

MAJCI HURKI I OCU TEUFIKU

Među brojnim knjigama i člancima koje je tokom svoje dugogodišnje karijere objavljivao Mustafa Imamović, djelo Historija Bošnjaka treba posebno izdvojiti. Razlog za to jesu uvodne riječi kojima Imamović započinje ovu izuzetno opširnu i značajnu knjigu:

“Za ovu sam se knjigu pripremao još od rane mladosti, vođen znatiželjom, ali i onim Kantovim kategoričkim imperativom da čovjek mora djelovati tako da načela njegove volje mogu u svako doba postati općim zakonom. Želio sam se jednostavno orijentirati u svijetu, a uslov za to je bio da saznam ko sam, odakle sam, gdje sam i kuda idem. Samo pisanje ove knjige počeo sam u najtragičnijim momentima za bošnjački narod, osjećajući da je to u tim trenucima moja dužnost prema vlastitom narodu i čarobnoj zemlji Bosni.”

Upravo iz ovih riječi Mustafe Imamovića možemo shvatiti koliko je za njega bilo važno da napiše knjigu koja će čitaocima ponuditi pregled historije Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Naravno, uslijed dugogodišnje vladavine komunističkog režima na ovom prostoru, nisu ni bili stvoreni optimalni uvjeti za pisanje ovako značajnog djela o Bošnjacima koje jezikom prilagođenim široj čitalačkoj publici daje uvid u historijske procese koji su se odvijali u našoj domovini. Kako Imamović kaže u uvodnim razmatranjima, prilikom pisanja Historije Bošnjaka, sebi je za glavni cilj postavio rekonstrukciju povijesnog puta bošnjačkog naroda, što niko do tada iz različitih razloga nije uspio u potpunosti učiniti.

“Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bošnjaka, ali da pritom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronološku konstrukciju, često opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o čovjeku ovog prostora općenito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona će istovremeno biti pokušaj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa ljudske prirode. Neko je u nauci već primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom iščezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopolitičke ciljeve preživjeli i ostali u povijesti. Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prežive i opstanu svoji na svome.”

Izuzetno važan uspjeh, jedan od najznačajnijih u svojoj akademskoj karijeri, posvetio je svojim roditeljima, majci Hurki i ocu Teufika, koji su, za razliku od brojnih bošnjačkih porodica, shvatili važnost obrazovanja Bošnjaka muslimana i u onom, kako mnogi znaju reći, “nezgodnom vaktu”. Podržali su ga i usmjeravali prema što kvalitetnijem obrazovanju, a da su bili u pravu, potvrđuju njegova brojna djela i značajna akademska karijera.

Kao univerzitetski profesor aktivno je učestvovao u reformama obrazovanja, a u intervjuu za Stav, objavljenom u martu 2015. godine, otvoreno je govorio o negativnim posljedicama koje može izazvati hiperprodukcija kadra zbog propusta u definiranju uvjeta pod kojima se mogu osnovati privatni fakulteti. Značajan doprinos dao je i učešćem na mnogim naučnim konferencijama, a rado je bio viđen i u ulozi promotora značajnih naslova koji tretiraju historijske i pravne teme. Imamovićevim odlaskom na bolji svijet akademska zajednica ostala je bez izuzetnog stručnjaka koji je svoju akademsku karijeru posvetio otkrivanju činjenica o svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

PROČITAJTE I...

Osim po materijalu od kojeg su izgrađeni, od nadgrobnih spomenika u ostalim dijelovima Bosne, krajiški bašluci bitno se razlikuju po izgledu i visini, te motivima kojima su ukrašeni. Pored kulturno-historijske, oni imaju spomeničku, estetsku te pejzažno-oblikovnu funkciju. U novije vrijeme stari krajiški nišani sve su izloženiji uništavanju, a praksa podizanja novih nišana u skladu s vlastitom tradicijom sve je rjeđa

Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!