Život po uzoru na najboljeg učitelja na svijetu

“Muhammed, a.s., bio je učitelj čovječanstva. Nastaviti njegovu misiju zaista je častan i hvale vrijedan čin i poziv. Učiti druge i podučavati, a posebno djecu, uistinu je plemenito i humano. Pažnja i iskrenost koju pružite djeci uvijek vam se vrate”, kaže Admir

Admir Iković (37) rođen je u Foči, a prvih šest razreda osnovne škole završio je u Ustikolini. Zbog rata je s roditeljima izbjegao u Jablanicu, u kojoj je završio osnovnu školu. Upisuje Karađoz-begovu medresu u Mostaru, koju 1999. godine završava odličnim uspjehom. Želje za stjecanjem novih znanja i proširivanjem islamskih vidika i spoznaja nisu prestale ni nakon medrese, te je Iković ubrzo diplomirao na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici, stekavši zvanje profesora islamske vjeronauke. Admir Iković danas živi u Ustikolini, a u Goraždu radi kao vjeroučitelj. Admir je i pisac. Radove je objavljivao u omladinskom časopisu Hakk, u magazinu Kulin, islamskim informativnim novinama i portalu Preporod, te islamskom edukativnom portalu Akos.ba. Autor je i knjiga: Šeher Ustikolina, kulturna i historijska baština, Husein Đozo – razmišljanja i fetve i Đerdan mudrosti – priče, poslovice i izreke. Nedavno je objavio knjigu Teme koje iman znače, a trenutno priprema knjigu o poslovnoj etici u islamu. Ikovićeva knjiga Bonton kod muslimana prevedena je na engleski jezik i bit će objavljena za inostrano tržište do kraja godine.

IZ MRAKA NA SVJETLO

S tugom se prisjeća djetinjstva i vremena kada je, da bi izvukao živu glavu, morao napustiti Ustikolinu i s roditeljima, komšijama i rodbinom zaputiti se ka Jablanici, u kojoj se Admirov život izmijenio u potpunosti. “Iako sam bio još dijete, vrlo dobro se sjećam svih golgota kroz koje smo prošli, kao i većina naših ljudi širom domovine. Potpuno nevini, na pravdi Boga, protjerani smo iz svojih domova. Nismo bili svjesni šta se sve sprema u ovoj našoj lijepoj Bosni i kroz šta ćemo sve kao narod morati proći. Mi smo u koloni, aprila 1992. godine, morali napustiti svoj rodni kraj i probijati se preko fočanske Jabuke, Grepka, te sela Delijaši, Dujmovići, Dejčići i Trebečaj, kroz šume i brda, da bismo se konačno, nakon dvije sedmice hoda, skrasili na Igmanu.

U sjećanje su mi se urezale slike starih deda i nana koji ni u tim teškim vremenima nisu vakta propuštali, ali isto tako i humanost i saosjećanje ljudi iz tih sela koji su nam davali hranu i pomagali nas dok smo danima pješačili prema Igmanu. Nakon Igmana, kao muhadžiri, zaustavili smo se u Jablanici. Tu smo živjeti narednih sedam godina, nakon čega smo se vratili u rodni kraj. U Jablanici sam tog ljeta 1992. godine, s jednim drugom, naučio da klanjam. Učili smo iz Ilmihala, a preslušavao nas je njegov otac. I oni su bili muhadžiri. Kasnije sam povremeno čitao i drugu islamsku literaturu zbog koje sam neizmjerno zavolio Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Zato sam i upisao medresu. Želja mi je bila da kroz medresu još više upoznam život Muhammeda, a.s., i naš časni din. Uživao sam u Mostaru u tim medresanskim danima.

Imali smo odgovorne i vrijedne profesore koji su se trudili da kvalitet obrazovanja u medresi bude na visokom nivou. Iz tog perioda nosim mnoštvo nezaboravnih uspomena. Medresa je bila i ostala rasadnik dobra. Mislim na medresu kao ustanovu koja baštini ono što ne baštine druge škole. Ja sam se, prije svega, u medresi naučio redu, radu, disciplini i odgovornosti. U medresi sam naučio da budem čovjek, da uvažavam svačiji trud i rad. Da puno čitam i da volim ljude oko sebe.”

Poslije završenog Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, Admir Iković zaposlio se u osnovnoj školi u rodnom kraju. Postao je odgajatelj i pedagog, baš ono o čemu je sanjao dok je čitao o poslaniku Muhammedu, a.s., i razmišljao o njemu kao najboljem učitelju na svijetu.

“Muhammed, a.s., bio je učitelj čovječanstva. Nastaviti njegovu misiju zaista je častan i hvale vrijedan čin i poziv na koji sam se sa zadovoljstvom odlučio. Učiti druge i podučavati, a posebno djecu, uistinu je plemenito i humano. Pažnja i iskrenost koju pružite djeci uvijek vam se vrate. Djeca prepoznaju iskrenost. Oni u meni, ali i u drugim učiteljima i nastavnicima vide svoje uzore, osobe koje ih usmjeravaju ka budućnosti. Djeca u svojim roditeljima i učiteljima traže svoje prve i najveće uzore. Ovaj posao radim s ljubavlju, kao i većina mojih kolega koje susrećem po seminarima. Djeca vole vjeronauku. Kada je riječ o odnosu prema vjeronauci, on može biti bolji, ali mislim da su ljudi shvatili značaj ovog predmeta i da se odnose uglavnom korektno. Vjeronauka je na prvom mjestu odgojni predmet. Njen utjecaj na učenike može biti veliki i itekako društveno-koristan i pozitivan. Trebamo se truditi da djeca ono što o odgoju nauče na nastavi vjeronauke mogu i trebaju primijeniti u svom životu. Tu, prije svega, mislim na poštivanje starijih, da se cijene mlađi, uvažavaju drugi i drugačiji, na potenciranje pravde, povjerenja i lijepog ophođenja prema ljudima, životinjama i prema našoj životnoj sredini’’, kaže Iković.

PISANJE JE VIŠE OD HOBIJA

Kao učenik medrese, svoje prve radove objavio je u omladinskom časopisu Hakk. Ljubav prema pisanoj riječi samo je intenzivirana nakon medrese i fakulteta. Ažuran je u pisanju i objavljivanju autorskih tekstova o islamu, te pisanju poezije i knjiga. “Od ruke mi je išlo pisanje pismenih sastava i profesori su zapazili moj talent. Nakon trećeg razreda srednje škole, Omladinski savez Jablanica ponudio mi je da iskoristim ljetni raspust i odem u Zenicu na novinarsku edukaciju, što sam i učinio. Kad sam se vratio s edukacije, Omladinski savez već je bio pokrenuo svoj časopis namijenjen omladini. Ponuđeno mi je da pišem o vjerskim temama po svom izboru. Sa zadovoljstvom sam to prihvatio. Mislim da je moj prvi tekst bio posvećen ličnosti hazreti Ebu Bekra. Kasnije sam za Kulin i Preporod povremeno radio neke priloge iz svog kraja.

Ozbiljniji spisateljski angažman imao sam na portalu Akos.ba pišući o stručnim islamskim temama i povremeno kolumne. Ta saradnja traje već pet godina. Moju ljubav prema pisanoj riječi prepoznali su i neki profesori na fakultetu. Motivirali su me da pišem i objavljujem i da taj Božiji dar iskoristim. Poslušao sam ih, pa sam 2010. godine objavio prvu brošuru o svojoj Ustikolini, a potom i džepno izdanje knjige posvećene Muhammedu, a.s., te dva priređivačka naslova o zaboravljenim narodnim izrekama, mudrostima, poslovicama… Nije mi bilo teško da počnem pisati i knjige jer sam, hvala Bogu, posljednjih godina imao dobru inspiraciju i podršku prijatelja. Svakodnevno sam, družeći se s djecom i kolegama u školi, te ljudima na ulici, u džamiji i drugdje, pronalazio ideje i dobijao inspiraciju. Sve sam revnosno zapisivao i od tih ideja kasnije pisao nove sadržaje”, prisjeća se Admir Iković.

U posljednje vrijeme piše i stihove, a folk pjevači su mu, čini se, najveća inspiracija za tekstove: “Rastao sam u sredini u kojoj su ljudi puno slušali određene izvođače narodne muzike. Kasnije su, po sjećanju na te tekstove i numere, nastajale razne nove ideje. U srednjoj školi, kad su nam profesori predložili teme i predmete za maturski rad, htio sam izabrati neki svjetovni predmet. No, kad sam na TV-u čuo numeru Anđeo me napustio, čiji je autor i izvođač bio čovjek koji živi u Srbiji, pravoslavac, pod dojmom tog teksta promijenio sam odluku i odabrao akaid i ponuđenu temu Vjersko-obredne sličnosti i razlike između islama i kršćanstva. Odbranio sam je dobivši maksimalnu ocjenu. Mnogo je drugih situacija u kojima sam pod dojmom nekih riječi ili stihova pisao čitave vjerske tekstove, kolumne ili svoje pjesme. Pred posljednje izbore napisao sam pjesmu šaljivog sadržaja koja je pod nazivom Predizborna pjesmica postala hit na društvenim mrežama Bilo je još poznatih pjesama, a jedna od njih je Bosno moja mila, voli te sin tvoj, te pjesma posvećena jednom našem profesoru pod nazivom U Stambolu na Bosforu šejh iz Bosne stoji.”

VJERA I ZAJEDNICA IZNAD SVEGA

Kada je riječ o mladima i odnosu prema slobodnom vremenu, Admir Iković smatra da im treba pružiti više prostora i šansi da se dokažu i pokažu. “Vjerujem u našu mladost i smatram da u našoj domovini ima perspektive. Samo nam treba više zajedničkih aktivnosti, ulaganja i promjena. Mladi su tu da prepoznaju šta to treba mijenjati u našem društvu. Stvari treba uzeti u svoje ruke i raditi punom parom. Uz Božiju pomoć, sve se može kad se hoće. Mladi trebaju više čitati, razgovarati, družiti se i udruživati kroz razne korisne projekte. Uspjeh je neminovan ako vjerujemo u sebe i u ono što radimo. Smatram da su postulati naše vjere i tradicije općepoznati i da ni naša vjera ni naša tradicija ne mogu biti dovedeni u pitanje. Miješanje različitih kultura i naroda čini nas još bogatijima, ali tim miješanjima i različitostima niko i ništa ne može narušiti naše jedinstvo i ono za šta smo se izborili.

Razni udari na našu vjeru, tradiciju i jedinstvo ostat će samo pokušaji jer je jak bedem na kojem sve to izgrađeno počiva. Mnogo smo se kao narod žrtvovali da bismo izborili svoju slobodu i stekli pravo na jednakost i ravnopravnost s drugima, i mi to, uz Božiju pomoć, nikada više nećemo ispustiti. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini stup je bošnjačkog jedinstva. Trebamo više cijeniti napore Islamske zajednice, koja stremi ka održavanju našeg jedinstva. I mi trebamo puno više pomagati Islamskoj zajednici u njenim plemenitim naporima i nastojanjima da uvijek bude na strani dobra, na strani pravde i pravičnosti, a prije svega da bude za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, zemlju svih čestitih Bosanaca i Hercegovaca”, kaže Iković i dodaje da se od svih gradova najljepše osjeća u Konjicu i Sarajevu, ali da voli rodnu Ustikolinu, Goražde i Foču, te da smatra kako se u taj kraj trebalo mnogo više ulagati.

 

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!