Žilavi Krajišnik još skrbi o vodenici

Zvuk koji je stoljećima donosio radost mnogima, posebno gladnima, danas je potpuno nestao. Od nekoliko desetina privlačnih vodeničkih zdanja ostalo je tek poneko. Tužno i jadno, nakrivljeno i dotrajalo, čeka još samo dovoljno snažnu poplavu koja će ga srušiti, a njegovu građu raznijeti. Tako su završile skoro sve unske vodenice

 

U krajiškim naseljima uz rijeku Unu nekada su stajale desetine vodenica. Snažna i moćna Una okretala je njihove točkove i vitlove, a teški žrvnjevi vrtjeli su se ujednačenim ritmom, svakodnevno meljući tone žita. Unske vodenice bile su jedan od simbola i ukrasa krajiških naselja. Na brojnim adama, brzacima, sedrama i slapovima, pod krošnjama golemih vrba i joha, nazirali su se mnogobrojni drveni mlinovi koji ne da nisu narušavali nego su dodatno uljepšavali hitru i plahovitu rijeku. Škripa vodeničkih točkova, pomiješana sa šumom vode, koja se nekad mogla čuti tokom cijelog dana, u posljednjih nekoliko decenija počela je naglo jenjavati.

Zvuk koji je stoljećima donosio radost mnogima, posebno gladnima, danas je potpuno nestao. Od nekoliko desetina privlačnih vodeničkih zdanja ostalo je tek poneko. Tužno i jadno, nakrivljeno i dotrajalo, čeka još samo dovoljno snažnu poplavu koja će ga srušiti, a njegovu građu raznijeti. Tako su završile skoro sve unske vodenice. Iza njih su ostali malobrojni ostaci, drveni direci obrasli mahovinom koji kazuju davno zaboravljene mlinarske priče. Kazuju priče o davnim vremenima, poplavama, ratovima, priviđenjima, nesretnim ljudima, momcima i djevojkama koji su svoje živote okončali u rijeci. Kazuju i one puno ljepše priče o radostima, ljubavima i dječijim nestašlucima. Svi oni malo stariji, koji su živjeli ili rasli u blizini Une, svaki put kad se susretnu s rijekom, prisjete se i njenih vodenica, što im budi žal i nostalgiju za prošlim i lijepim.

Iako su riječni mlinovi nestali s ada i obala Une i preselili se u sjećanja Krajišnika, ipak, s vremena na vrijeme, začuje se prsak vode i škripa vodeničkog vitla u Bosanskoj Otoci. U ovom gradiću smještenom na obalama rijeke Une nekad je mljelo dvadesetak vodenica. Danas je u funkciji samo jedna – Mlin u Klancu, kako ga mještani nazivaju. Lokalitet na kom se nalazi vodenica naziva se još i Mlinčići, a ime je dobilo po mnogobrojnim mlinovima koji su se ovdje godinama nalazili i mljeli žito. Samo kod zaseoka Suljkanovići u Bosanskoj Otoci na lijevoj obali Une nekad je mljelo sedam vodenica. Ogromni vodenički točkovi pokretali su po nekoliko mlinova istovremeno. Neke vodenice imale su po dva točka i nekoliko mlinova.

Izbijanjem oružane agresije na današnje područje općine Bosanska Krupa zamrla su naselja nekad naseljena Bošnjacima. Sela, mahale i sokaci iznenada su utihnuli. Čuli su se samo pucnji i eksplozije i zloslutan šum vode. Zajedno s naseljima utihnule su i vodenice, one malobrojne koje su još bile u funkciji. Utihnule su zauvijek.

Po okončanju sukoba, grupa vrijednih povratnika iz Bosanske Otoke riješila je da ponovo stavi u funkciju jednu od unskih vodenica. Njihov izbor bio je Mlin u Klancu jer je bio najmanji i najočuvaniji. Ovo je bio i jedini mlin u Bosanskoj Otoci koji je pogonjen na vitlo, a ne na točak, pa je i njegova opravka bila kudikamo lakša i jednostavnija. Do ove vodenice, na samom slapu, nekad je stajao i Pašića mlin, od kojeg danas nema ni traga. Zahvaljujući trudu nekolicine povratnika, Mlin u Klancu, nakon pet dugih godina, ponovo je počeo služiti svrsi. Ponekad ga onesposobe poplave, kao što je bilo i ove zadnje jeseni, ali zahvaljujući ljudima koji se brinu o njemu, uvijek nanovo proradi i oglasi se svojim karakterističnim tonom.

Jedan od vrijednih Otočana koji su zaslužni što je ova vodenica još u funkciji jeste i Hamdija Mujagić, kojeg svi od milja zovu Hamdom. Iako bolestan i teško pokretan, jer je prije nekoliko mjeseci u roku od tri dana preživio tri moždana udara, ovaj žilavi Krajišnik, ponekad sam, a ponekad uz pomoć prijatelja i komšija, skrbi se o vodenici.

“Ovo je jako star mlin. Ne znam kad je napravljen, ali na istom mjestu bio je još u vrijeme Drugog svjetskog rata. To znam, jer je ovdje kod mlina poginuo i jedan naš komšija i rođak Avdo Mujagić, kojeg su po noći ubili četnici. Mlin je napravljen od drveta i dosta toga se lahko ošteti pa ga je potrebno popravljati i održavati. Evo, skoro je neko polomio drvene kašike na vitlu, pa sam napravio novo metalno vitlo i ponovo pokrenuo mlin”, priča nam Hamdija. “U posljednje je vrijeme mlin bila poplavila voda pa je navukla unutra dosta mulja i granja. Ovo se je i ranije često dešavalo. To ćemo riješiti u ovo koji dan i ponovo osposobiti mlin.” Pitamo Hamdu zašto se ne popravljaju stare i ne grade nove vodenice, ako ni zbog čega, ono bar zbog naše tradicije i kulturno-historijskog naslijeđa. Kaže da je veoma teško dobiti sve potrebne dozvole i saglasnosti za obnovu.

“Nije skroz nemoguće, al’ haman da je tako. Evo, skoro je jedan čovjek tražio da obnovi porodični mlin i kaže da mu je trebalo ‘milion’ nekakvih dozvola, saglasnosti i raznih papira. Trebalo mu je čak i neko odobrenje od jedne organizacije za zaštitu kulturnog naslijeđa Evrope čije je sjedište, mislim, u Sofiji u Bugarskoj. Tu su onda i razne ekološke organizacije i ostalo. Zamalo je odustao od svega, jer teško je to sve izganjati i dobiti dozvole”, pojašnjava nam Mujagić.

I tako, zbog raznih administrativnih teškoća i kojekakvih ekologa i ljubitelja prirode, koji nikad nisu uklonili nijedan komadić smeća niti su kad zasadili drvce, vodenice, kao dio naše tradicije, kulture, prošlosti, ali i kao turistički potencijal, bespovratno nestaju. Teško je shvatiti da se olahko dozvoljava gradnja bezbroj ugostiteljskih i drugih objekata na obalama rijeka, a osporava gradnja vodenica koje neće narušiti, nego upotpuniti i uljepšati okoliš. Za sada, ova rijetka zdanja opstoje zahvaljujući još rjeđim pojedincima koji nesebično žrtvuju svoje vrijeme, trud i novac kako bi za još koju godinu produžili njihov vijek. Šta će biti poslije, možemo samo pretpostaviti. Ukoliko se nadležne institucije ozbiljnije ne pozabave našim kulturno‑historijskim naslijeđem, moguće je da će, za svega nekoliko godina, obični građanin Bosne i Hercegovine moći vidjeti vodenicu samo na televiziji, i to u nekoj dalekoj i stranoj zemlji.

PROČITAJTE I...

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

Kada sam ja preuzeo Fond u martu 2015. godine, radili smo oko 300 refundacija na mjesečnom nivou, danas ih radimo više od 2.600. To znači da za sve osobe s invaliditetom koje su zaposlene po posebnim uvjetima na području FBiH refundiramo kompletnu razliku između bruto i neto plaće, dakle doprinose, i tako trajno održavamo nivo zaposlenosti osoba s invaliditetom. U svim segmentima smo podigli ljestvicu jako, jako visoko. Faktički, devet puta više osoba koristi sredstva na ime refundacije nego što je to bilo ranije. Uradili smo 130 javnih tribina u FBiH zajedno s udruženjima osoba s invaliditetom, najviše s RVI”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!