Zikr okružen katoličkim grobnicama: Mirogojske priče bosanske

Svaki slobodan sahat vremena prilikom svake moje posjete Zagrebu provodim na Mirogoju. Tako i danas, ovog lijepog augustovskog četvrtka. Prošetam u tišini do rahmetli dida Hasana, uzdahnem, zikrim okružen obiteljskim katoličkim grobnicama uglavnom, a onda obiđem cijelo groblje zastajkujući tu i tamo i uzimajući ibreta o vrijeme i mjesto na koje zastanem i ljude čija su imena uklesana u manja ili veća grobna uzglavlja

 

Glamurozna monumentalna prednja strana zagrebačkog gradskog groblja Mirogoj korištena je 2004. godine kao kulisa za snimanje jednog dijela filma Žena mušketir, kostimirane priče o mušketirima i dami koja im se pridružuje. Glumačkoj ekipi u kojoj su Gérard Depardieu, Michael York i Nastassja Kinski pridružile su se i hrvatske glumice Kristina Krepela i Zrinka Cvitešić. Ponovo zadivljen prizorom, Mirogoj sam prvi put nakon rata posjetio prije gotovo deceniju u pratnji svog prijatelja Svena Milekića nakon nekakvog našeg zajedničkog putovanja u Pariz.

Sven, njegova djevojka Ana i ja nabili smo u Parizu užasne žuljeve na nogama, šetajući k’o mahniti od Louvra do Ajfelovog tornja u potrazi za metroom. Na kraju nismo znali da li da se smijemo ili da plačemo od bolova u nogama. Posebno ja, u mojim novim potijesnim cipelicama, kupljenim mahsuz za ovo putovanje u prijedorskoj prodavnici jeftine markirane robe. Kud će seljače iz Čarakova u starim cipelama u Pariz?! Nema šanse. I koštalo me je na kraju debelo. Ali nejse…

KOMAD JUGOSLAVIJE

Još uvijek bolesnih nogu, oteturao sam tog dana skupa sa Svenom od monumentalnog ulaza u groblje obraslog u bršljan do centralnog križa, a sve po uputama mog dragog komšije Ivice Dolića, kojem je u genocidu u Prijedoru pobijeno sve. Otac Stipo, majka Danica i petnaestogodišnji brat Vjekoslav, član dječačke bande mog brata Ade. Ivica živi u Zagrebu i prethodno mi je provjerio lokaciju na koju su izmješteni zemni ostaci mog rahmetli dida Hasana, nakon što su okolnosti ostavile priliku beskrupuloznoj upravi da tako i učini. Naime, grobno mjesto nije plaćeno za narednih deset godina, i to je bilo to.

“Samo skreni, bolan, desno od centralnog križa i 20 metara dalje naići ćeš, blizu je”, pojasnio mi je uz čestitku za Bajram. Sven, unuk Slavka Scheibera, istaknutog jugoslavenskog političkog i sportskog radnika, predsjednika KK Cibona iz vremena njenih najvećih uspjeha i predsjednika FS Jugoslavije, nakon šetnje i razgledanja grobnice Franje Tuđmana, i ja ipak se zbunismo. Na kraju smo nekako nabasali na tu zajedničku grobnicu posmrtnih ostataka ekshumiranih na Mirogoju, u kojoj leži i moj rahmetli dido Hasan.

Potpuno obuzet emocijama i činjenicom da kraj mene stoji mladi antifašista, potomak potpuno uništene jevrejske obitelji Sheiber, od koje je živ ostao tek njegov dida Slavko, a ostatak završio u jednoj od jama koncentracionog logora Jasenovac, zanijemio sam. Stojiš tako ispred još jedne masovne grobnice u nizu, kraj mladića čiji su preci, poput mojih, završavali po masovnim grobnicama. U nekom trenutku prekinuli smo šutnju i krenuli. Nije ni čudo da sam se tek naknadno vratio da didu proučim Fatihu, koju sam potpuno zaboravio, pomalo ljut na oca rahmetli, tetke i amidže.

Nakon Mirogoja, sjedili smo u Aninoj kući i pili čaj posmatrajući Zagreb, koji nam se prostro pod nogama direktno iznad Kaptola. Ana je praunuka akademika Antuna Augustinčića, za kojeg se po beogradskim kuloarima u pokušajima nasrtaja na Miroslava Krležu tračalo kako je skupa s Krležom kao vrsni vajar i utjecajni pojedinac krivac za postojanje Golog otoka. Ko biva, sjetio se Antun pa sugerirao Krleži, a ovaj potom Titu. Tako se tom mojom prvom posjetom didovom “mezaru”, ma šta se pod tim podrazumijevalo, na gradskom groblju Mirogoj, pa u vili Antuna Augustinčića, u kojoj sam popio čaj, sakupio dobar komad Jugoslavije o kojem smo raspredali cijelu tu večer.

Od tada, svaki slobodan sahat vremena prilikom svake moje posjete Zagrebu provodim na Mirogoju. Tako i danas, ovog lijepog augustovskog četvrtka. Prošetam u tišini do rahmetli dida Hasana, uzdahnem, zikrim okružen obiteljskim katoličkim grobnicama uglavnom, a onda obiđem cijelo groblje zastajkujući tu i tamo i uzimajući ibreta o vrijeme i mjesto na koje zastanem i ljude čija su imena uklesana u manja ili veća grobna uzglavlja.

Historija prve migracije bosanskih muslimana u Hrvatsku bilježi od 1878. godine, kada je na Mirogoju pokopan prvi musliman, Osman, krojač iz Banje Luke koji je došao u Zagreb i tokom posjete umro. Gradske vlasti dopuštaju ukope muslimana na novootvorenom mirogojskom groblju iako njegovim statutom nije bilo predviđeno postojanje islamskog odjela. Kada je pokopan Osman Banjalučanin, krojač rođen 1840. u Bosanskom Novom, njegov grob postao je zametkom muslimanskog odjela gradskog groblja Mirogoj. Arhiv Medžlisa Islamske zajednice Zagreb kazuje kako je najstariji sačuvani muslimanski grob na Mirogoju dva metra visoki nišan obitelji Ferhatović iz Bosanske Kostajnice, podignut 1893. Pod njim je pokopan Salih Ferhatović, po zanimanju mesar, rođen 1854.

Islamsko vojno dušebrižništvo u Zagrebu osnovano je 1915. godine. Prvi građanski imam imenovan je 1919, prvi muftija 1922, zagrebački Džematski medžlis osnovan je 1934, a Kotarski šerijatski sud djeluje od 1935. godine. Na početku službe glavna imamska obveza bila je vođenje pogreba umrlih muslimana iz BiH u Zagrebu, od vojnika u vojničkim posadama i bolesnika liječenih u zagrebačkim bolnicama, do zatvorenika u obližnjim zatvorima i kaznionicama. Vlasti su imamu Muftiću povjerile i skrb za mirogojsko “muslimansko ratničko groblje” iz Prvog svjetskog rata, na kojem je od 1915. do 1920. godine bilo pokopano 149 muslimanskih vojnika iz različitih austrougarskih postrojbi koji su od posljedica ranjavanja ili zbog bolesti umrli u zagrebačkim bolnicama. Groblje je zbog nemara s vremenom propalo jer za održavanje grobova nije bio osiguran novac.

Moj dido, rahmetli Hasan, bio je nekad bogat trgovac. Početkom Drugog svjetskog rata sakrio se u Zagrebu kod svog sestrića, pilota Šerifa Mehanovića. Nane Zejna mu to dugo godina nije oprostila. Stalno mi je pripovijedala kako, valjda u znak protesta, s njim više nikada nije ručala niti popila kahvu. Ostala je u drugom stanju i običavala mi je govoriti kako nema vojske da valja te da su je svi tukli. I ustaše i četnici i partizani. A onda bi oplakala porod svoje kćeri Sadije, koju je sa sobom prtila zajedno s prethodno rođenih šestero djece, bježeći od noža do noža po uglednijim kućama, pa se vraćala svojoj.

Sadija je tako jedne prilike spavala u nekakvoj kutiji u kući hodže Majkovače Beglerbegovića, pa ju je nogom šutnuo nekakav ustaša. Tetka je negdje 2001. godine preselila na jugu Francuske i ukopana u muslimanskom dijelu gradskog groblja u Tuluzu. Kudila bi nane i ratne udovice i do kraja života sumnjala da je dido imao nekakvu “anamo nju” tamo u Zagrebu. Znala bi mi reći da “more bit’ imam i kakvu tetku Šokicu”. A ja se i danas pitam kako je moguće da po tom pitanju ama baš ništa didovo nemam.

Didov omiljeni sestrić Šerif Mehanović, sin njegove sestre Semke, kao fizički spremno i izuzetno inteligentno čeljade iz prijedorskog sela Čarakovo, nakon gimnazije je upućen na dalje školovanje u Vazduhoplovnu akademiju u Beogradu. U Beogradu se pred Drugi svjetski rat zaljubljuje u mladu i prelijepu Jevrejku Irenu Weintraub, s kojom u Zemunu zasniva porodicu. Nakon selidbe u Zagreb, od pilota Jugoslavenskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva Šerif, uslijed novih ratnih okolnosti, postaje pilot Zrakoplovstva NDH.

Oženjen Jevrejkom s kojom već ima troje djece, Eminu, Seniju i Dženanu, našao se u vrlo nezavidnom položaju u odnosu na većinu svojih kolega. Upravo će moj dido Hasan u prostorijama Muslimanske vjeroispovijedne općine Zagreb, pred muftijom Ismetom Muftićem, unaprijeđenim u vojnog muftiju Hrvatskih oružanih snaga, svjedočiti formalnom prelasku na islam naše snahe Irene Weintraub-Mehanović, čiji su roditelji, nažalost, deportirani u Jasenovac. Muftija Ismet Muftić krajem aprila 1945. bit će obješen na ulazu u Poglavnikovu džamiju, preuređeni Meštrovićev atelje, kojeg i danas najveći broj Zagrepčana zove džamijom. I ako ih upitate za džamiju, većina će vas uputiti baš tamo. I danas sam se, prolazeći kružnim tokom kraj te “džamije”, okrenuo na njena ulazna vrata. Na tren me je obuzela nekakva jeza.

JEDNE NOĆI DOĐE POPLAVA

Šerif će, kao osvjedočeni antifašista, skupa s dijelom avijatičara Zrakoplovstva NDH, među kojima je bio i Franjo Kluz, prebjeći partizanima. Njegov prelazak očito nije bio dovoljno zanimljiv ni pažnje vrijedan čuvarima uspomena na zajedničku prošlost bivše nam države. Irena i Šerif Mehanović, skupa s kćerkom Eminom i zetom Josefom Ashkenazijem, počivaju u zajedničkoj grobnici u dijelu groblja Mirogoj u kojem uglavnom počivaju zagrebačke jevrejske obitelji. Da biste došli do tog dijela, neizbježan vam je prolazak kraj titoistički uređenog Krležinog groba s lijeve strane grobnice predsjednika Tuđmana, pa onda alejom i monumentalnom nadstrešnicom velikog ulaznog prednjeg dijela koji je u svoje skute sakrio silno plemstvo, akademsku zajednicu, sveštenstvo i svećeništvo, nama zanimljive Mažuraniće ili pokojnu Nadu Klaić, kojoj ova naša zemlja Bosna duguje mnogo.

S lijeve strane aleje počiva i Enver-beg, sin Vejsil-bega Čolakovića, ustvari književnik Enver Čolaković sa svojom suprugom Stellom i unukom Enesom. Za one koji, osim za njegovo književno djelo Legenda o Ali-paši ili neka druga djela, ne znaju Bog zna šta o njegovom turbulentnom životu, eto onaj dimnjak kod sarajevskog hotela “Grand”, tamo kod Radončićeve kule, na nemjestu iza sarajevske željezničke stanice, ostatak je porodične tvornice i imovine Čolakovića, konfiskovane od strane komunističkih vlasti. Enver je na sugestiju prijatelja u sveopćem pogromu započetom na sve što valja u Bošnjaka nakon Drugog svjetskog rata od strane Aleksandra Rankovića i obijesnih činovnika OZNA-e, kakav je, recimo, bio Teufik Selimović Buđoni, brat Meše Selimovića, pobjegao u Zagreb, gdje je većini sličnih, za divno čudo, ipak bilo sigurnije.

Tako su se u Zagrebu obreli i doktor Ali Kjamil-beg Džinić, sin svojevremeno najbogatijeg bega u Bosni i Hercegovini s početka XX stoljeća Ragib-bega Džinića, te njegova supruga, semberska plemkinja i potomak zvorničkih Fidahića i bijeljinskih Pašića, Seida-hanuma Fidahić-Pašić. Kaže se da je Ragib-begovo bilo sve od njegove avlije u Banjoj Luci pa gotovo 68 kilometara blago sjeveroistočno. Saida, kćerka bijeljinskog Rešid-bega Fidahića‑Pašića, kao jedini vlasnik imala je nekada ukupno 56 selišta.

A onda, kako to lijepo kaže Skender Kulenović, “jedne noći dođe poplava, odnese zemlje i kmetove, a zadnji dukat što joj ostade, zadnje zrno bisera, zadnji ćilim, pojede rz begovski bezruki i glad bezoka: Rodnu kuću prodasmo i gola čerga postasmo, plašljiva, kirajdžijska…”

Ali Kjamil-beg Džinić jedan je od inicijatora i potpisnika protestnog pisma banjalučkih muslimana Džafer-begu Kulenoviću, potpresjedniku Vlade NDH, i inžinjeru Hilmiji Bešlagiću, ministru prometa i javnih radova. U pismu se, između ostalog, kaže: “Još od početka uspostavljanja ove naše N.D.H. gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako su neke ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške pa i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula.

Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva. Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanja i mrcvarenje u gomilama često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama iz kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve; prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakoga istinitog čovjeka i koje su i na nas muslimane ovih krajeva djelovale najnezgodnije.”

LUSTER HAJRE PRIJEDORČANINA

Sugrađani Džinića nisu ni pokušali da na sličan način stave u zaštitu banjalučke Bošnjake danas rasute širom svijeta. Potomci Džinića, čije palate danas posjeduje republičkosrpska vlast, doživjet će progon i poniženje. Čuvena stara Halidbegovica Džinić će nakon vijesti da je srušena Ferhadija 1993. godine doživjeti moždani udar i preseliti na ahiret. Dženazu je klanjao jedan od najvećih mučenika novije historije Islamske zajednice u BiH muftija banjalučki rahmetli Ibrahim ef. Halilović.

Ali Kjamil-beg i Saida-hanuma počivaju u muslimanskom dijelu groblja, u kojem je donedavno počivao i moj dido Hasan. Njegov kabur bio je negdje gdje je danas porodična grobnica u kojoj je sahranjena čuvena glumica rođena u Sarajevu Semka Sokolović-Bertok. Kraj kabura rahmetli Salema Šabića uvijek se duže zadržim. Po njemu danas nosi ime ona velika sala kompleksa nove Zagrebačke džamije, u kojoj sam održao jedno od meni najtežih predavanja ikad. Kraj je bio mene Murat Tahirović, za kojeg sam mislio da će oduljiti, pa ću ja, poštujući njegovu tadašnju poziciju, tek da dopunim njegovo izlaganje, a on nakon nekoliko minuta samo stade. A ja, prvo pomalo zbunjen pred publikom koju je sačinjavao bošnjački zagrebački crème de la crème i kao središnja figura, tadašnji muftija kojeg su pojedinci na moje čuđenje iza njegovih leđa oslovljavali s fra Ševko, ipak sam se snašao pa sam se nekako iskobeljao.

Priča o genocidu u Prijedoru toliko je bila zanimljiva tadašnjoj eliti Islamske zajednice u Hrvatskoj da se vijest o prezentaciji i našem gostovanju uopće nije našla na njihovom portalu. Od tada mimoilazim džamiju osim ako se zadesim u Zagrebu petkom. U muslimanskom dijelu Mirogoja, nedaleko od kabura Salema Šabića, primijetih jedan novi prekrasan i povisok nišan. Ime uklesano u specifičnu vrstu kamena sličnog bihacitu na prvi pogled teško je čitljivo. Prilaskom bliže, skamenih se od iznenađenja. Ne mogu da vjerujem da sam taj detalj smetnuo s uma. Mezar Hajre Prijedorčanina. Hajrudin Hajro Ramadanović, ugledni Prijedorčanin, biznismen i mecena, član pokošene porodice Ramadanovića, bez koje ona opjevana prijedorska Čaršija ne bi bila Čaršija. Da nije kao što jeste, ova bi porodica ove godine slavila stoljeće svog rada i djelovanja u Prijedoru.

Odlučio je, kao i moj rahmetli dido Hasan na samrtnoj postelji na zagrebačkom Rebru, iz samo njima poznatih razloga, da se po preseljenju na ahiret ne vraća u Prijedor. Dido je to izričito podvukao razočaran “svojima”, kako ih je pogrdno nazivao. Porodica je lijepo uredila Hajrin mezar. Iznad uzglavlja je povisok i prekrasno urađen unikatni nišan sa stilski i originalno ukrašenim turbanom. Lično smo se poznavali i razgovarali o svemu. Darivao je šakom i kapom od nafake kojom ga je Bog Veliki obilato zasuo. Posebno prijedorske džamije. Njegovim su stopama nastavili koračati i njegovi potomci.

Prođe insanu svašta kroz glavu nad kaburovima ljudi poput njega. Od slastičarne “Korzo”, odnosno “Kod Rame”, pa do umjetničke kolonije, najslađeg boema i boze na svijetu, nakon kojih su sve druge boze i boemi samo loša kopija. Od prvih ljubavi do prvih razočaranja…

A onda do meni najljepšeg, ali i poskupog Hajrinog kristalnog lustera kojeg je Hajro mahsuz kupio i objesio nasred plafona džamije sultana Mahmuda 2 na Starom Gradu, sultana čijim je fermanom udaren temelj Čaršiji, a po čijem je naređenju u zeleno ofarbano ono veliko kube iznad časnog mezara poslanika Muhammeda, a. s., u svijetloj Medini Muneweri. Da, Prijedor, dakle, postoji otkad se u Medini zazelenilo ono kube za kojim žude pogledi miliona hadžija sa svih strana svijeta i kucaju srca milijarde muslimana. I da, od tog vakta blješti svjetlo islama u Prijedoru u harmoniji s okolinom i na vjetrometini historije s povremenim prekidima. Ali blješti.

S kraja agresije u obnovljenoj Mahmudiji blješti svjetlo okačeno o plafon koji je nakićen kaligrafski ukrug ukrašenom ćursijom, a pod njim šćućurena povratnička raja ponosna na svog Hajru Ramadanovića, čije je srce uvehlo za svojom čaršijom.

 

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!