Želje se nekad i ostvare

Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”

Valjda je normalno da dijete mašta o tome šta će, ili barem šta želi postati. Ovdašnji je vjeroučitelj prije nekoliko godina na času vjeronauke proveo kraću anketu među djecom kroz koju je želio doznati o čemu maštaju i šta žele postati. Jasno, bilo je fudbalera, pilota, veterinara, doktora, učitelja… Jedan je mališa, na opće iznenađenje i razreda i vjeroučitelja, napisao kako želi postati Munib. Naravno, biti Munib nije ništa neobično, ali, ako u našoj sredini ime Munib aludira – a svakako da aludira – na vozača mrtvačkog vozila, onda je i želja ovog dječaka u najmanju ruku zanimljiva.

Iskreno, ja nisam želio postati Munib, iako mi se želja donekle preklapa s tim. Imao sam, zapravo, dvije želje. Prva je bila da postanem hodža, što bi u konačnici značilo da ću imati određenog iskustva s umrlima. Druga je bila da postanem radijski voditelj. Ni danas ne znam šta me je tačno vuklo u tom smjeru. Istina je da se tada radio slušao kudikamo više nego danas i istina je da mi je jedna od omiljenih stvari u kući bio tranzistor, ali, eto, volio sam i sport, pa mi nikad nije palo napamet da postanem sportista.

Život obično nastupa po principu da su želje jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Tako se i moja želja o voditeljskom poslu raspršila u paramparčad još 1995. godine, kada sam upisao medresu. Osam godina nakon toga, prva se želja obistinila – počeo sam raditi kao imam u Prozoru. Nabralo se, usput, i godina i iskustva, lijepih i manje lijepih momenata, realiziranih projekata i propuštenih prilika, ali su sve to stvari o kojima je prikladnije i umjesnije da sude i govore drugi.

Međutim, ima u ovoj priči još štošta što bi bilo usputno spomenuti. Kao i u svakoj lokalnoj zajednici, i ovdje postoje različita sredstva informiranja, pri čemu, prije svega, mislim na web-portale, ali i lokalni radio. Iskreno, taj lokalni radio, Radio Rama, kao i većina Bošnjaka, slušam isključivo kada moram, a to je kada se zadesim u nekoj trgovini ili sličnom mjestu na kojem se radio redovno sluša, te, eventualno, kada je riječ o određenim obavještenjima, sjednicama Općinskog vijeća i sl. Nije nikakva tajna da je taj radio bio i u značajnoj mjeri ostao okrenut ka interesima i pitanjima jednog, ovdje većinskog naroda, pa je sasvim prirodno za očekivati da ga uglavnom slušaju Hrvati, a izbjegavaju Bošnjaci. Programska shema, do unazad koju godinu, počinjala je nacionalističkim poklicima i parolama, čime je situacija dodatno pojašnjena. Uz sve to, na radiju, tokom cijelog njegovog postojanja, koliko je meni poznato, nikada nije radio nijedan Bošnjak, niti mu je, po automatizmu, pridavao poseban značaj.

Ipak, posljednjih godina stvari su se počele mijenjati. Tako su izbačene spomenute parole, a programska shema i sam sadržaj onoga što Radio Rama emitira približeni su cjelokupnom stanovništvu općine, dakle, i Bošnjacima. Sve je to išlo polahko i postepeno, ali su određeni pomaci bili uočljivi.

Razmatrajući situaciju o tom pitanju i polazeći od činjenice da Radio Rama u redovnom terminu ima vjerski program za katolike, s imamima sam razmotrio pitanje mogućnosti vjerskog programa i za muslimane. Usuglasili smo se da je to naše legalno i legitimno pravo te da uopće ne postoji razlog da to i ne zatražimo.

Otišli smo do direktora i izložili mu svoj zahtjev. Ukratko, tražili smo sedmični termin u okviru kojeg bi išla, minimalno, polusatna emisija. Razgovor je bio neočekivano kratak i u najkraćem bi se mogao sublimirati ovako: Može li? Može. Kada? Kad god hoćete.

I tako je počelo. Termin emisije bio je četvrtak u 14 sati, a nazvali smo je simbolično Islamske teme. Prijatelji s BIR-a priskočili su u pomoć i snimili nam nekoliko promotivnih i najavnih džinglova, nešto ilahija i instrumentala, i sve je bilo spremno za početak emitiranja.

Bio je 10. mart 2016. godine i našao sam se u studiju – u ulozi voditelja. Prvi put s tog radija nazvao se selam. Planirao sam u okviru zadanog vremena predstaviti koncept emisije, sadržaje koje će tretirati te razloge zbog kojih je pokrenuta. Sve sam to lijepo pribilježio, pripremio i emisija je krenula. Tek sam kasnije po znojenju shvatio da sam imao ogromnu tremu. Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi, uz poneku ilahiju, bilo optimalno. No, već nakon 10 minuta, došao sam do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj!” I improvizirao sam. Ispalo je dobro, barem su mi tako kazali prisutni, a i publika. A, onda su uslijedile ilahije. Dosta mi je Allah moj zaorilo se u živom programu. Takav muzički repertoar bio je nekada nezamisliv na talasima na kojima suvereno dominira Thompson, ali se, eto, desilo.

Jasno, nisu svi bili oduševljeni ovim projektom. Zapravo, bilo ih je koji su žestoko reagirali, ali je značajan broj ljudi, među njima i Hrvata, pozdravio emisiju i dao joj podršku. Uglavnom, emisija je krenula, islamske teme smjenjivale su se, a nerijetko sam na društvenim mrežama dobijao određene sugestije, preporuke, pa i zamolbe o pitanju odabira tema koje bi slušaocima mogle biti zanimljive. S vremenom smo se “kalili”, i ja, a i kolege koje bi povremeno uskakale na mjesto voditelja i emisija je postala prepoznatljiva i, slobodno ću kazati, vrlo dobro slušana.

Svakako, čast mi je spomenuti da sam u nekoliko emisija imao i goste u studiju. Posebno mi je drago zbog gostovanja rahmetli Isnama Taljića. Pričali smo o književnosti, čitanju, pisanju savremenim trendovima iz te oblasti i izazvali veliko zanimanje slušaoca. Sjećam se da sam ažurno pripremao pitanja za Isnama i sve to uredno pospremio na USB. Kada je dat znak za početak emisije i kada sam se mašio za džep da spojim USB na kompjuter, našao sam se u problemu – nije ga bilo. Prpao sam po džepovima po nekoliko puta, ali uzalud. Opet sam morao improvizirati i opet je ispalo dobro. Kasnije sam našao USB na stolu kod tonca, dakle, u prostoriji koja je od studija odijeljena samo staklom. Ispričao sam Isnamu uz kahvu šta se desilo. U svom je stilu rekao: “Nejma veze. Ovako je bilo prirodnije.”

Propustio sam spomenuti da je direktor radija, prilikom odobravanja emisije, naveo i jedan uvjet, više kao zamolbu. Tražio je da ustrajemo, a ne da nakon nekog vremena odustanemo. Želio je emisiju koja će biti konstanta u programskoj shemi Radija Rama.

I, tako, dok privodim tekst kraju, sa smiješkom se sjećam svojih dječačkih želja, ali i razumijevam da želja nije nešto što se tek tako ostvari, samo od sebe. Naprotiv, to je proces. Potvrda tome jeste i činjenica da me, nakon završetka i slanja ovog teksta, čeka pripremanje hutbe, a onda i pripremanje emisije.

Da bi sve bilo kako i dolikuje, bit ću još precizniji i konkretniji.

Idem, uz Božiju pomoć, pripremati svoju već 750. hutbu i već 90. emisiju.

Hairli mi bilo!

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!