Zelene džamije Krajine

Ljuta Krajina puna zelenih džamija. Koji je razlog tome? Riječ je o mjesnim narodnim običajima. No, otkuda taj običaj? Zašto baš ta boja u mjestima koja se i inače izdvajaju po junaštvu? Promatra li se geografski raspored, uočljivo je kako su takve džamije raspoređene uz granicu Bosne prema Hrvatskoj. U Ljutoj Krajini, uzduž nekadašnje granice Osmanskog i Habsburškog carstva

 

Širom BiH, u Krajini, Posavini, staroj Bosni, Podrinju i Hercegovini uočljivi su različiti oblici džamija. Možemo ih razlikovati prema obliku (kupolne ili četverouglog krova – krov na četiri vode), materijalu izrade (cigla, kamen, drvo…), broju munara (jedna ili više) i njihovom smještaju (munara u sredini krova, naslonjena na objekt, odvojena od zgrade džamije…). Bosna je zemlja džamija. U njoj možemo naći najrazličitije oblike vjerskih zdanja. U Hercegovini su od kamena, u drugim krajevima uglavnom su bijele fasade, dok kod drvenih džamija nema fasade. No, neobična simbolika izdvaja jednu bosanskohercegovačku regiju – Krajinu. U Krajini, u Ljutoj Krajini i Serhatu, u nekim mjestima postoji običaj da se fasade džamija boje u zeleno. Krovovi džamija znaju biti od zelenog crijepa, munare bivaju osvijetljene zelenim svjetlom, no fasada cijele zgrade džamije? Pitao sam fetva-emina Ljevakovića, koji mi je rekao kako ne postoji vjerski propis islama koji bi nalagao bojanje fasade džamije u zeleno. Ipak, muslimani ih tako boje. Orašac, Kozarac, Velika Kladuša, Bosanska Krupa, Bužim… neka su od mjesta u kojima nalazimo zelene džamije.

– Vidiš ti ove naše džamije? – pitao me prijatelj u Orašcu, gdje smo obilazili oko nove džamije.

– Vidim – odgovorio sam.

– Jes’ zelena – rekao je.

– Jes’ – potvrdio sam gledajući intenzivno zelenu boju fasade zgrade.

– Didovi naši… – na to će on.

– Hoće zeleno.

I hoće. Kasnije sam u razgovoru saznao kako tijekom izgradnje nikada nije bilo upitno koje će boje biti nova oraška džamija. I prije početka gradnje znalo se kako će biti zelena. O svima prihvatljivoj nijansi vijećalo se, kao u narodnoj pjesmi, danima. Danas Orašac ima dvije džamije. Obje zelene.

Mislio sam kako je to obilježje Orašca. Takvi su jer su Oraščani. I narodna ih pjesma naziva naopakim. Hodža uči iz Kur’ana i pije. Bajraktar konja jaše naopako i bajrak nosi naopako. I najveći od svih junaka što ih je majka rodila, gazi Ibrahim-aga od Orašca grada, poznat kao Tale Ličanin, Oraščanin, Budalina… kako ga pjesme nazivaju, poderan, siromašan, ali najhrabriji, najvještiji, Tale koji može što drugi ne mogu, smije što drugi ne smiju… Taj je Tale poderanih koljena, prsti mu izvirili iz čizama, kubure samo što nisu ispale iz futrola, jandžik od jarca, ćakšire od magarca. A za njim 300 Orašćana, naoružanih samo sabljama. A pod Kozarom okupljeni, čude se begovi, janjičarske age i carske paše kakvi su to besprizorni došli? Zar su to najveći junaci što ih Bosna ima? Treba imati na umu riječi Mustajbega Ličkog: Nemojte da se prevarite, pa da se š njima podšprdnete. Jer, gdje su najviše zidine, gdje su najdublji hendeci (jarci), oni idu prvi. I nije čudo što je u takvom Orašcu na brdu zelena džamija. I pored nje tvrđava. Nije čudo ni što je i nova džamija zelena. Orašac je to. Najbolje što Bosna ima. Od ulaska u dolinu, šehidskog mezarja i spomenika prvom poginulom Ljutočanu pored kojih ponosno vihore ljiljani pa do vrela Ibrinovaca na Basači, na drugom kraju mjesta. Tu majke rađaju gazije. Ljute Ljutočane, kako ih pjesma naziva. I sama njihova pjesma kazuje: Orašac i Ćukovi to je moje mjesto. Takvo nema sultan u Stambolu prijesto.

Od šest džamija u Ljutočkoj dolini, dvije su zelene. Nekad je bilo pet džamija. Četnici su sve srušili, minirali, zapalili, odnijeli ostatke na smetljište, baš kao Ferhadiju i druge banjalučke džamije. Da nam se zatre svaki trag. No, Bogu hvala, nisu uspjeli. Ljutočani su se vratili u Ljutočku dolinu, oslobodili svoja mjesta i obnovili džamije, a uz staru zelenu na gradu, sagradili i novu, zelenu, naravno. Takvih ima i u Kozarcu, Bosanskoj Krupi, Velikoj Kladuši, Bužimu, Bosanskoj Otoci… Rođak mi javlja kako je vidio jednu između Bosanskog Petrovca i Ključa. Ljuta Krajina puna zelenih džamija. Koji je razlog tome? Riječ je o mjesnim narodnim običajima. No, otkuda taj običaj? Zašto baš ta boja u mjestima koja se i inače izdvajaju po junaštvu?

Promatra li se geografski raspored, uočljivo je kako su takve džamije raspoređene uz granicu Bosne prema Hrvatskoj. U Ljutoj Krajini, uzduž nekadašnje granice Osmanskog i Habsburškog carstva. To je ujedno i prostor najzapadnijeg prodora Osmanskog carstva. Tako munara džamije u Kulen-Vakufu nosi nadimak najjužnija na Zapadu. A granicu brane ljuti Krajišnici. Bužim, Bosanska Krupa, Velika Kladuša… i Orašac. Prohujalo je vrijeme, prošla su carstva i države, no, i danas se zna, tu su najbolji ratnici, dokazani u brojnim ratovima koje su vodili. Sporedni je dokaz i vojno groblje u Lebringu kraj Graza, gdje su sahranjeni pripadnici 2. bošnjačke regimente, jedinice Austro-Ugarske vojske koja je najodlikovanija zlatnim medaljama za hrabrost u Prvom svjetskom ratu. Potomci najboljeg što Bosna ima, bili su najbolje što Carstvo ima, a njihovi su se potomci u posljednjem ratu iskazali kao najbolje što Republika ima. Šta je značila Sila nebeska za obranu Bosne govore brojni dokumenti i svjedočanstva Mobilizacijsko je područje 2. bošnjačke regimente bila upravo Bosanska krajina, upravo mjesta koje krase zelene džamije. Tako nije iznenađujuće što zelene džamije nalazimo u Orašcu i u Bužimu.

Prvo je pitanje logično. Zašto baš zelene? Zeleno je boja islama. Kad se promatra geografski raspored zelenih džamija, uočljivo je kako se nalaze na granici ili blizu nje. Današnja je granica formirana Karlovačkim mirom 1699. godine koji je označio kraj Bečkog rata (1683–1699). Započet kao osmanska opsada Beča, boj se pretvorio u rat s tektonskim promjenama na prostoru Balkana. Opsadu Beča razbio je i opsadnu vojsku uništio poljski kralj Jan Sobjeski na čelu svoje vojske. U udaru koji je Austrija poduzela osvojena je Madžarska, Slavonija i Lika, a posljedično su krenule migracije i izmjena stanovništva. Kršćansko je stanovništvo krenulo prema krajevima pod kršćanskom vlašću, a to je isto činilo muslimansko stanovništvo u suprotnom pravcu, povlačeći se s osmanskom vojskom. Seoba Srba, uveličana na slici Paje Jovanovića, označava bijeg pravoslavnog stanovništva s Kosova i Makedonije, uz vojsku Eugena Savojskog u povlačenju. Njihov dolazak u današnju Vojvodinu uveliko je promijenio sastav i strukturu stanovništva. Istovremeno, muslimani velikim brojem sele u Bosnu kao prvu stanicu na putu prema područjima gdje je sigurna islamska vlast. Demografske procjene govore kako je na prelazu iz 18. u 19. stoljeće u stanovništvu Bosne bilo je oko 85% muslimana, dok su kršćani obiju konfesija činili oko 15% stanovništva. Zelene džamije označavaju gdje su muslimani.

To je, naravno, smiješno u, npr., Turskoj ili Iranu. Tamo su svi muslimani. No, na samoj granici, gdje su loši ljudi preko brda ili preko rijeke, označavanje teritorija ima veliko simboličko značenje. Kad sam se tek počeo zanimati za fenomen zelenih džamija, u šali sam govorio kako su Oraščani, dobroćudni i vrijedni kakvi jesu, ako netko, uz munare i oblik zgrade ne zna gdje je, još i obojili svoje džamije u zeleno da putnici namjernici znaju gdje su došli. I nisu jedini. Novosagrađene pravoslavne crkve, poput one u dvorištu nene Fate Orlović u Konjević Polju kraj Srebrenice, građene su u funkciji označavanja teritorija ili, pak, predimenzionirani zvonik katoličke crkve u Mostaru koji vjerojatno označava gdje su katolici. Iako su posljednji ratovi na ovim prostorima vođeni kao nacionalni projekti, u njihovoj realizaciji, kao i mobilizaciji stanovništva za rat, korištene su religije. Kako u ofanzivnom tako i u obrambenom djelovanju zaraćenih strana. Tako su u razdoblju pred početak rata 1990. godine pripadnici Srpske pravoslavne crkve iskapali, prenosili i sahranjivali kosti i mošti svetaca Srpske pravoslavne crkve. Promatrano sa strane, bio je to nekakav bizaran davni običaj koji je nakon razdoblja komunističke vladavine oživio kao i gomila drugih religijskih i narodnih običaja. “Srbi nekaj briju.” Na tome bi sve završilo, da nije bilo jednog intervjua Milovana Đilasa u kojem je rekao kako Srbi prenose kosti, a ako to rade, spremaju se za rat. Vrijeme koje je dolazilo potvrdilo je njegove riječi.

Prvo onaj vojnik JNA u Sloveniji koji leži naoružan u visokoj travi govori kako se “oni kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo.” Nastavilo se u Hrvatskoj. Nakon pucanja i krvavog snijega na Plitvicama, uslijedilo je ubijanje hrvatskih policajaca u kukuruzu pored Tenje, riječni šlep na Dunavu pun izbjeglica… i otvoreni rat. Onda se nastavilo: opsadom Vukovara, ubijanjima u Bijeljini i uništenjerm sela Ravno u Hercegovini. Bila je 1991. i jesen je donijela otvoreni rat u Hrvatskoj. Otvorena agresija Srbije na Bosnu počela je 1992. godine napadom na Sarajevo, danas poznat pod nazivom Incident u Dobrovoljačkoj ulici, pod kojim se skriva pokušaj državnog udara. Tek rođena suverena i samostalna Republika Bosna i Hercegovina trebala je biti ubijena odmah po rođenju. Herojska obrana

Sarajlija ubrzo se proširila po cijeloj Bosni i izrodila mnogo gazija. Uz svu logističku pomoć iz Srbije i Hrvatske, bosanski otpor nije slomljen do kraja rata. Dapače, prvobitni teritorij koji je kontrolirala ARBiH proširio se s oko 10% na oko 20%. Iako se vodstvo tzv. Republike Srpske hvalisalo kako drži preko 80% teritorija, treba reći kako je skoro 90% osvojenog teritorija Republike BiH bio prazan prostor – šume, livade, planine. Oslobodilačke operacije ARBiH u suradnji s oružanim snagama NATO-a i RH dovele su do omjera teritorija 51:49, što je predstavljalo osnovu za daytonske pregovore i Sporazum. No, s pravom postoje brojni prigovori Daytonskom sporazumu. Nema sumnje kako je Daytonski sporazum ispunio svoju osnovnu svrhu: zaustavio je rat. Kojekakve varijacije u posljednjih dvadeset godina pokazuju prvenstveno trenutne omjere političkih snaga u BiH, no crvena linija se ne prelazi. Niti jedna od umiješanih strana nema snage da povede rat. Znamo kako bi rat onoga tko ga povede okarakteriziralo kao negativca i svrstalo u otvorenog neprijatelja SAD-a. Stoga bi bilo nužno da rata uopće ne bude. Možda rat bez razaranja te vojnih i civilnih žrtava. Njih je bilo i previše. Barem kod Bošnjaka. Cijela je Krajina jedna velika masovna grobnica.

Kad čitam tekstove o ratu u Bosni i pokušajima izjednačavanja krivice svih zaraćenih strana, sjetim se mezara od granice, od Izačića do Kulen-Vakufa i pitam se tko pobi sav taj narod? Otkad su žrtve jednako krive kao i dželati? I danas su zelene džamije ujedno i granice. Neoznačene, no jasne. Tu muslimani žive slobodni i spremni su ratovati za svoju slobodu. Građene, uništavane, ponovo građene, one i danas stoje kao živi podsjetnik i opomena svakome tko se umisli da može lako protiv njih. Jer te džamije čuvaju ljuti ratnici, jer tu slobodno žive muslimani.

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!