Zejd Dukmenić – bio je svima čovjek za primjer

Bio je komandir čete vojne policije “Crnih labudova” s činom natkapetana. U okviru tih nadležnosti bio je zadužen i za bezbjednost rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića od 1993. do 1995. godine. Jednom prilikom kazao je da je ponosan što pripada generaciji koja je imala čast biti dio Armije RBiH. Svjedoci pričaju da je sa smrtne postelje poručio da mu je najveća čast u životu što je imao priliku štititi rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića

 

Rođen je 1964. gdine u Osijeku, Hrvatska. Sin je Josipa i Marice. Po rođenju je dobio ime Željko. Na bolji svijet preselio je u Sarajevu 2019. godine kao Zejd, sinovi su mu Jahja i Isa. Za sve velike promjene u njegovom životu dugom 55 godina zaslužna je vojska. U vojsci, onoj iz bivše države, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, upoznao je čovjeka preko kojeg je upoznao i prihvatio islam, a u Armiji Republike Bosne i Hercegovine postao je gazija i veliki patriota. Između tih velikih promjena bio je uspješni sportista – takmičar i trener taekwondoa.

KARATE I TAEKWONDO BORCI NAJBOLJI PRIJATELJI

Zejd o svom životu prije dolaska u Bosnu nije mnogo govorio, ali, ipak, ostalo je sačuvano jedno svjedočenje u kojem objašnjava šta je uzrok da prihvati islam. Zejd je to ovako ispričao: “Ta promjena desila se 1988. godine. Vojni rok u JNA služio sam 1986. na Brijunima i tu sam upoznao jednog vrsnog sportistu, karatistu, Semira Šafru iz Stoca. Mi smo se družili skoro devet mjeseci na Brijunima, postali smo prijatelji, ali nismo se tu nikada doticali vjere. Obećao mi je da će doći da me posjeti u Njemačku. I to se dogodilo dvije godine poslije odsluženja vojnog roka, 1988. godine je došao da me posjeti u Njemačku i tamo je ostao malo duže vrijeme. U to vrijeme smo se mnogo družili, razgovarali o mnogim stvarima, kao mlade ljude šta nas interesuje, šta nam je zajedničko. Međutim, bili su neki detalji koji su me fascinirali na njemu, sada mi je jasno šta je to, to je pridržavanje vjere, razumijevanje i prakticiranje. Dešavale su se, za mene u to vrijeme, vrlo neobične stvari. Recimo, sjedimo u društvu, sijelimo, on ustaje i traži neki prostor, odlazi, vraća se nakon desetak minuta i nastavljamo sijeliti.

Pitao sam ga jednom: ‘Je li, ba Semire, gdje ti hodaš? Nije ti valjda tako slaba bešika pa moraš stalno u WC?’ ‘Nije’, kaže. On je i kod mene kod kuće tražio prostor da obavlja molitvu, dotad nisam ni znao kako ta molitva kod muslimana izgleda. Ali nisam imao serdžadu, odakle mi serdžada, bila je neka deka na kojoj je klanjao. Kažem ja njemu: ‘Pa ti se to moliš.’ ‘Jeste’, kaže. ‘Pa koliko to često?’ Kaže: ‘Pet puta dnevno.’ ‘Pa ti to svaki dan pet puta?’ Kaže: ‘Da.’ “Pa radiš li ti išta drugo osim što se moliš Bogu po čitav dan?’ To mi je bilo vrlo zanimljivo. Ali njegovo ponašanje u praksi ostavilo je na mene veliki utisak. Ja sam završio ugostiteljsku školu. Radio sam u raznim klubovima, bistroima kao šef, onda sam otvorio diskoteku u Njemačkoj. Radio sam nekoliko mjeseci na osposobljavanju tog objekta. I Semir je radio građevinske radove, zajedno sa mnom opremao. Međutim, kada sam to otvorio, nikada mi za dvije godine nije ušao u taj objekt. To je bilo 110 kilometara udaljeno od Stuttgarta.

Ponedjeljkom i utorkom sam bio slobodan i odlazio sam u Stuttgart kod Semira i tada smo se družili. Oni u to vrijeme nisu imali posla, bilo je njih trojica u jednom stanu i bio sam nekako pozvan da ih pomognem, propratim logistički. Kada sam ga jednom pitao o njegovom putu općenito, o putu u sportu, u karateu, odgovorio mi je: ‘Moj put je islam.’ Kazao mi je da svoju snagu crpi iz vjere, objašnjavao mi je šta je izvor te vjere; knjiga Kur'an, sunet Božijeg Poslanika, a. s., i mnoga literatura koju je čitao. Dosta smo pričali o tome. Dvije godine sam izučavao prijevod Kur'ana, određene knjige hadisa, islamsku filozofiju. U stalnom razgovoru s njim objašnjavao mi je ono što mi nije bilo jasno iz samog iščitavanja. To mi se činilo sasvim logično. Recimo, šta mladi čovjek sebi postavlja kao pitanja –  zašto postojimo uopšte; ako su hrana i piće izvor za materiju, gdje je izvor duše; čija je duša itd. Ako postoji Bog koji je stvorio sve, onda je taj Gospodar, Stvoritelj, postavio načela, principe i određene zakone.” Nakon dvije godine upoznavanja s islamom, Željko se vratio islamu i postao Zejd.

Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Zejd je napustio Njemačku i došao da brani Bosnu. U junu 1992. godine priključio se sastavu policije u Tešnju. Nakon nekoliko mjeseci, ranjen je na teslićkom ratištu, te je dva mjeseca proveo na liječenju u Njemačkoj. Kada je zaliječio rane, ponovo se vratio u BiH 1993. godine. Tada je raspoređen u centar za vojnu obuku. Poslije toga je godinu dana bio komandir policijske uprave stanice rezervnog sastava policije u kakanjskom Dobrinju. Iste je godine prekomandovan u jedinicu “Crni labudovi”, gdje je ostao do 1998. godine, kada je demobiliziran.

BILA JE ČAST BITI DIO ARMIJE RBiH

Bio je komandir čete vojne policije “Crnih labudova” s činom natkapetana. U okviru tih nadležnosti bio je zadužen i za bezbjednost rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića od 1993. do 1995. godine. Jednom prilikom kazao je da je ponosan što pripada generaciji koja je imala čast biti dio Armije RBiH. Svjedoci pričaju da je sa smrtne postelje poručio da mu je najveća čast u životu što je imao priliku štititi rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića.

Zejd Dukmenić bio je član prvog predsjedništva Taekwondo saveza BiH, jedan je od najzaslužnijih ljudi što je osnovan Taekwondo savez na državnom nivou. Zejd je bio jedna od najautoritativnijih i najcjenjenijih ličnosti u bh. taekwondou. Bilježio je izuzetno dobre rezultate kao takmičar. Tako je ostalo zapisano da je bio prvak Njemačke i prvak nekadašnje Jugoslavije. U svojoj uspješnoj karijeri svojevremeno je slavio u meču protiv nekadašnjeg viceprvaka Evrope – Antona Marasa, a pobijedio je i prvaka Azije i reprezentativca Južne Koreje – Kima Jonga Kanga 1985. godine.

Poslije okončanja takmičarske karijere ostao je u taekwondou. Osnovao je Akademiju “Zejd”, a bio je i selektor državnog tima u periodu od 1996. do 2004. godine. Ostavio je dubok trag u bh. taekwaondo reprezentaciji, koja je pod njegovim vodstvom ostvarila mnogo uspjeha. U to vrijeme BiH je prvi put osvojila dvije medalje na evropskim takmičenjima. Bez dvojbe, Zejd Dukmenić je čovjek koji je najzaslužniji za uspon taekwondoa u BiH.

 

PROČITAJTE I...

Novi predsjednik “Preporoda” ističe da “svaki program, pa i ovaj, može ostati samo lista lijepih želja i namjera ukoliko ne postoje oni koji će ga ostvarivati, ali i ukoliko ne postoje i odgovarajući finansijsko-materijalni preduvjeti i druge okolnosti koje će omogućiti njegovu realizaciju.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!