Zbog čega se medijima sve manje vjeruje

Ako građani, odnosno ispitanici, najmanje vjeruju političarima, a medije zbog “uočavanja” njihovih “veza” s politikom skidaju s prve pozicije kad je povjerenje u pitanju, onda je nedvojbeno da krivca za gubitak prve pozicije treba tražiti ne samo u politici nego i u samim medijima, odnosno “logici” na kojoj su koncipirali vlastito djelovanje

Po prvi put nakon 2009. godine, od kada se provodi istraživanje, a povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija, građani na čelno mjesto povjerenja nisu stavili medije, što su pojedini komunikolozi primili s čuđenjem, pa i zabrinutosti. Značajan dio medijskih eksperata problem sagledava u odsustvu medijskih sloboda koje se ogledaju u svojevrsnoj ugroženosti novinara prilikom obavljanja poslova, koji je navodno drastičan u odnosu na druge profesije i zanimanja. Većina građana, međutim, medije ne doživljava kao nevinašca u cijelom slučaju, nego smatra da su mediji pod velikim utjecajem politike. To je u suštini zaključak koji su iz odgovora ispitanika izveli provoditelji ovog istraživanja, Fondacija “Friedrich Ebert” i Udruženje “BH novinari”. Istovremeno je politika, što je posebno zanimljiva korelacija, u pogledu nepovjerenja građana zadržala uvjerljivo prvu poziciju.

Ako opreznije analiziramo navedene činjenice, zabrinutost koju pojedini komunikolozi, komentirajući pad povjerenja u medije, nastoje pronaći u novinarskoj nesigurnosti ne djeluje uvjerljivo. Štaviše, takav je stav krajnje problematičan? Naime, ako građani, odnosno ispitanici, najmanje vjeruju političarima, a medije zbog “uočavanja” njihovih “veza” s politikom skidaju s prve pozicije kad je povjerenje u pitanju, onda je nedvojbeno da krivca za gubitak prve pozicije treba tražiti ne samo u politici nego i u samim medijima, odnosno “logici” na kojoj su koncipirali vlastito djelovanje.

Politika je u cijelom slučaju najmanje kriva. Njena nastojanja da podrede medije potpuno su racionalna i razumljiva. Politika je vještina vladavine, a vlast traži podanike. U pristajanju na takvu vrstu saradnje leži problem. Priče o ugroženim medijskim slobodama, napadima na novinare i slično, kao razlozi koji se navode za takvu poziciju, pored jedne takve tendencije koja ih tjera pod skute vlastodržaca, naprosto padaju u vodu gubeći minimum snage koja bi se mogla ocijeniti argumentiranom.

Vratimo li se, međutim, rezultatima spomenutog istraživanja, bez imalo ustručavanja može se zaključiti da su oni, sa stanovišta mentalnog stanja građana BiH, više nego ohrabrujući?! Ovakav rezon, naravno, traži i odgovarajuće obrazloženje, pogotovo zbog “nametnutog” uvjerenja da se stepen mentalnog zdravlja modernog čovjeka mjeri stepenom povjerenja u medije. Ali, u tome i jeste ključni problem. Bezrezervno vjerovanje medijima jeste koncept koji je osmišljen u politici, a ne u medijima, zbog čega se navedeni fenomen može tretirati najopasnijom stupicom u koju je upao čovjek modernog demokratskog društva.

Uobičajena podjela medija na zavisne i nezavisne, napravljena prema načinu na koji se finansiraju, već je odavno pod talasima neoliberalne diktature i ništa drugo do obesmišljena definicija stanja koje se radikalno promijenilo. Na takvoj podjeli, pribjegavajući lukavstvu, moćnici koji upravljaju svijetom podredili su i jedne i druge; jedne javnim, druge tajnim finansiranjem. Zahvaljujući takvoj vrsti eminentno političkog projekta, najmoćniji komercijalni svjetski mediji postali su dijelom politike, ma koliko njihovo javno šepurenje o nezavisnoj poziciji izgledalo napadno. Izvještavanja o drami koja na Bliskom istoku traje decenijama na najbolji način pokazuju u čijoj su službi. Najmoćniji svjetski mediji, opet, prvenstveno zahvaljujući moći, samo na najsofisticiraniji način šminkaju laži iz političkih kuhinja, a vlastitu premoć u domenu izvještavanja imaju zahvaliti isključivo savezu s politikom. Njihova sporadična “otkrića” iz domena prekoračenja ovlaštenja “potrošnog materijala” u liku vojnika koje naivno javno mnijenje doživljava kao šamar velikim svjetskim silama samo su demagoški paravan iza kojeg se krije revnosna saradnja i velike novčane transakcije.

Građani BiH, prema istraživanjima sudeći, djelomično odolijevaju strategiji koju provode razni mentori u cilju njihovog formatiranja da bezrezervno vjeruju u sve što im mediji saopće i kažu. Odsustvo političkog jedinstva u zemlji po većini pitanja, doživljaj države koji se manifestira u dijametralno suprotnim stajalištima, uz senzacionalistički pristup gotovo svim pitanjima, kako važnim, tako i nevažnim, onemogućava takvu vrstu tranzicije. Taj primordijalni defekt medija, koji se ogleda u napadno prisutnoj ambiciji da javnost formiraju, a ne informiraju, čini se da građani uočavaju, zbog čega taj gubitak povjerenja treba doživljavati kao svojevrstan poziv jednoj profesiji da se vrati temeljnim razlozima vlastitog poslanja.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!