Zbog čega se medijima sve manje vjeruje

Ako građani, odnosno ispitanici, najmanje vjeruju političarima, a medije zbog “uočavanja” njihovih “veza” s politikom skidaju s prve pozicije kad je povjerenje u pitanju, onda je nedvojbeno da krivca za gubitak prve pozicije treba tražiti ne samo u politici nego i u samim medijima, odnosno “logici” na kojoj su koncipirali vlastito djelovanje

Po prvi put nakon 2009. godine, od kada se provodi istraživanje, a povodom 3. maja – Svjetskog dana slobode medija, građani na čelno mjesto povjerenja nisu stavili medije, što su pojedini komunikolozi primili s čuđenjem, pa i zabrinutosti. Značajan dio medijskih eksperata problem sagledava u odsustvu medijskih sloboda koje se ogledaju u svojevrsnoj ugroženosti novinara prilikom obavljanja poslova, koji je navodno drastičan u odnosu na druge profesije i zanimanja. Većina građana, međutim, medije ne doživljava kao nevinašca u cijelom slučaju, nego smatra da su mediji pod velikim utjecajem politike. To je u suštini zaključak koji su iz odgovora ispitanika izveli provoditelji ovog istraživanja, Fondacija “Friedrich Ebert” i Udruženje “BH novinari”. Istovremeno je politika, što je posebno zanimljiva korelacija, u pogledu nepovjerenja građana zadržala uvjerljivo prvu poziciju.

Ako opreznije analiziramo navedene činjenice, zabrinutost koju pojedini komunikolozi, komentirajući pad povjerenja u medije, nastoje pronaći u novinarskoj nesigurnosti ne djeluje uvjerljivo. Štaviše, takav je stav krajnje problematičan? Naime, ako građani, odnosno ispitanici, najmanje vjeruju političarima, a medije zbog “uočavanja” njihovih “veza” s politikom skidaju s prve pozicije kad je povjerenje u pitanju, onda je nedvojbeno da krivca za gubitak prve pozicije treba tražiti ne samo u politici nego i u samim medijima, odnosno “logici” na kojoj su koncipirali vlastito djelovanje.

Politika je u cijelom slučaju najmanje kriva. Njena nastojanja da podrede medije potpuno su racionalna i razumljiva. Politika je vještina vladavine, a vlast traži podanike. U pristajanju na takvu vrstu saradnje leži problem. Priče o ugroženim medijskim slobodama, napadima na novinare i slično, kao razlozi koji se navode za takvu poziciju, pored jedne takve tendencije koja ih tjera pod skute vlastodržaca, naprosto padaju u vodu gubeći minimum snage koja bi se mogla ocijeniti argumentiranom.

Vratimo li se, međutim, rezultatima spomenutog istraživanja, bez imalo ustručavanja može se zaključiti da su oni, sa stanovišta mentalnog stanja građana BiH, više nego ohrabrujući?! Ovakav rezon, naravno, traži i odgovarajuće obrazloženje, pogotovo zbog “nametnutog” uvjerenja da se stepen mentalnog zdravlja modernog čovjeka mjeri stepenom povjerenja u medije. Ali, u tome i jeste ključni problem. Bezrezervno vjerovanje medijima jeste koncept koji je osmišljen u politici, a ne u medijima, zbog čega se navedeni fenomen može tretirati najopasnijom stupicom u koju je upao čovjek modernog demokratskog društva.

Uobičajena podjela medija na zavisne i nezavisne, napravljena prema načinu na koji se finansiraju, već je odavno pod talasima neoliberalne diktature i ništa drugo do obesmišljena definicija stanja koje se radikalno promijenilo. Na takvoj podjeli, pribjegavajući lukavstvu, moćnici koji upravljaju svijetom podredili su i jedne i druge; jedne javnim, druge tajnim finansiranjem. Zahvaljujući takvoj vrsti eminentno političkog projekta, najmoćniji komercijalni svjetski mediji postali su dijelom politike, ma koliko njihovo javno šepurenje o nezavisnoj poziciji izgledalo napadno. Izvještavanja o drami koja na Bliskom istoku traje decenijama na najbolji način pokazuju u čijoj su službi. Najmoćniji svjetski mediji, opet, prvenstveno zahvaljujući moći, samo na najsofisticiraniji način šminkaju laži iz političkih kuhinja, a vlastitu premoć u domenu izvještavanja imaju zahvaliti isključivo savezu s politikom. Njihova sporadična “otkrića” iz domena prekoračenja ovlaštenja “potrošnog materijala” u liku vojnika koje naivno javno mnijenje doživljava kao šamar velikim svjetskim silama samo su demagoški paravan iza kojeg se krije revnosna saradnja i velike novčane transakcije.

Građani BiH, prema istraživanjima sudeći, djelomično odolijevaju strategiji koju provode razni mentori u cilju njihovog formatiranja da bezrezervno vjeruju u sve što im mediji saopće i kažu. Odsustvo političkog jedinstva u zemlji po većini pitanja, doživljaj države koji se manifestira u dijametralno suprotnim stajalištima, uz senzacionalistički pristup gotovo svim pitanjima, kako važnim, tako i nevažnim, onemogućava takvu vrstu tranzicije. Taj primordijalni defekt medija, koji se ogleda u napadno prisutnoj ambiciji da javnost formiraju, a ne informiraju, čini se da građani uočavaju, zbog čega taj gubitak povjerenja treba doživljavati kao svojevrstan poziv jednoj profesiji da se vrati temeljnim razlozima vlastitog poslanja.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!