Zbog čega se Čoviću toliko žuri

Poseban Čovićev hendikep u odnosu na Bobana predstavlja činjenica da se prvi predsjednik HZ HB s Karadžićem sastajao na neutralnom terenu, dok aktuelni šef HDZ-a BiH prvom čovjeku Republike Srpske Miloradu Dodiku uglavnom ide na noge u Banju Luku. Bez obzira što nisu ratni uvjeti, pa bi neko pomislio da se neutralni teren podrazumijevao, to je jako važan detalj koji ignoriraju samo neupućeni u prirodu političkih dogovaranja

Čini se da je priča o trećem entitetu uistinu najaktuelnije pitanje u BiH. Ne zbog medijskih kvalifikacija navedenog pitanja, njegovog sve izrazitijeg javnog potenciranja, nego, prije svega, političkih inicijativa koje vode takvoj logici razrješavanja “spornih problema” u zemlji. Da je politički angažman Dragana Čovića, prvog čovjeka najmoćnije stranke s hrvatskim prefiksom, gotovo u cijelosti podređen realizaciji navedenog cilja, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje. Na koncu, toliko je puta to i sam izjavio da samo naivci mogu pomisliti kako je pod tim podrazumijevao nešto drugo. Kad god bi se našao na udaru kritike, tu vrstu zalaganja obično bi prebacivao na kolosijek borbe za jednakopravnost, što bi samo privremeno relaksiralo napetosti, iako je suštinski “jednakopravnost” prema njegovim mjerama oduvijek bila u najdirektnijoj vezi s realizacijom ideje o trećem entitetu.

Iz perspektive novije političke historije, takav odnos spram rješavanja tzv. “hrvatskog pitanja” u BiH utemeljen je i ozvaničen u Karađorđevu na sastanku Miloševića i Tuđmana. Njegova operacionalizacija u najdrastičnijem smislu, koja je podrazumijevala uništenje Bošnjaka, “dogovorena” je prilikom “tajnog susreta” 6. maja 1992. godine između Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu. Uvjereni, međutim, da su se dogovorili, da njihova sila i moć nemaju granica, pritješnjeni sujetom da bi ih historija mogla zaobići kao glavne figure vremena, istog trenutka odlučili su skinuti veo tajnosti s dogovora koji suštinski nije razriješio ni njihova međusobna sporenja, prvenstveno oko budućeg statusa doline Neretve. Monstruozni plan, dakle, nije osujetila samo odlučnost Bošnjaka da se svim silama odupru vlastitoj sahrani nego i srpskohrvatska sporenja oko međusobne podjele teritorija.

Čović se, bez ikakve sumnje, bavi istim poslom. Istina, na nešto drugačiji način. No, njegov položaj puno je lošiji od Bobanovog iz više razloga. Istina, ovome se u javnosti snažno pridodaje teza o zainteresiranosti bošnjačke strane za takvo razrješenje problema, iako baš niko nikada za takvu vrstu opredjeljenja nije ponudio opipljivije dokaze. Ono što je nekada u pogledu kvalifikacija pratilo prvog predsjednika Republike BiH Aliju Izetbegovića na identičan način prati i današnje političke prvake kod Bošnjaka. Ako među Bošnjacima postoje zainteresirane “kafedžije” za vlastiti “fildžan”, trebalo bi za ta navodna šurovanja, tajna dogovaranja, misteriozne potpise, trgovine teritorijama, i tome slično, podastrijeti i odgovarajuću dokumentaciju, odnosno dokaze.

S druge strane, za razliku od ondašnjih političkih prilika kada su na stolu bile sve opcije, sadašnji status BiH definiran je Daytonom, iako po svojim nedorečenostima nije isključio mogućnost različitih mešetarenja. Stoji li Njemačka iza Čovića ili ne stoji, pitanje je na koje je u ovom trenutku teško pouzdano odgovoriti. Sagledamo li, međutim, takvu mogućnost u kontekstu odnosa međunarodne zajednice prema BiH, prije bi se moglo zaključiti da ne stoji. Ukoliko stranci hoće da se nekakav posao, bez obzira na posljedice, završi i prođe bez njihovog učešća, u pravilu se ogluše, kao što su se oglušili i o sporazum iz Graza, dopuštajući da oružje progovori.

Poseban Čovićev hendikep u odnosu na Bobana predstavlja činjenica da se prvi predsjednik HZ HB s Karadžićem sastajao na neutralnom terenu, dok aktuelni šef HDZ-a BiH prvom čovjeku Republike Srpske Miloradu Dodiku uglavnom ide na noge u Banju Luku. Bez obzira što nisu ratni uvjeti, pa bi neko pomislio da se neutralni teren podrazumijevao, to je jako važan detalj koji ignoriraju samo neupućeni u prirodu političkih dogovaranja. I na kraju, pozicija Dragana Čovića bitno je različita od Bobanove s obzirom na to da je on na raspolaganju imao daleko više Hrvata. Čović je suštinski predsjednik najmanjem broju hrvatske populacije u njihovoj historiji na bosanskohercegovačkim prostorima. Niko od njegovih prethodnika ih nije uspio toliko rastjerati. Baš se zato Čoviću toliko žuri i upravo zbog toga novim izbornim zakonom i nastoji ojačati vlastiti status koji bi mu osigurao pravo da svim bosanskim Hrvatima u brk skreše šta im je činiti, koga bespogovorno imaju slušati i poštovati, gdje će se, ukoliko im on takvo naređenje izda, preseliti itd.

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!