Zbog čega NATO smeta Dodiku i Čoviću

I Dodik i Čović dobro znaju da bi ulazak u NATO, odnosno priključenje zemlje najvećoj vojnoj alijansi na planeti, označio definitivno pospremanje svih ideologija podjele BiH na smetljište historije

Po ko zna koji put, Dodik je bez uvijanja ponovio kako će Republika Srpska svim sredstvima blokirati ulazak BiH u NATO. Posljednji put takvu informaciju lansirao je pripremajući se da u idiličnom zimskom ambijentu na Jahorini dočeka važnog gosta, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Namjerno ili slučajno, s obzirom na to da je Čović desetak dana ranije, ne nalazeći potrebu za bilo kakvim usaglašavanjima, adresirao jedno pismo upravo prema NATO‑u, upozoravajući najmoćniji vojni savez na potencijalne opasnosti koje ih vrebaju u BiH, ne spominjući pri tome ko se njihovim inicijativama najviše protivi. Dodikov javni istup, manifestaciju javnog protivljenja spram moćne vojne alijanse, nije ga, međutim, spriječio da požuri prema Jahorini, jer ondje je valjalo razgovarati o mnogo važnijim stvarima od NATO-a i, za njih dvojicu, sličnih marginalija. Javnosti su predočili da će na planini raspravljati o aktuelnom političkom stanju u zemlji.

Za razliku od Dodika, koji se u kontinuitetu protivi i opstruira sve aktivnosti vezane za evropske integracije i NATO, stav aktuelnog predsjednika HDZ-a daleko je zanimljiviji, ali i problematičniji. Čović ne izražava bilo kakva protivljenja spram ulaska BiH u NATO, dakako, ni u EU. No, pitanje je koliko je njegov odnos spram “velikih saveza” iskren s obzirom na to da prema njima odašilje klasične dezinformacije, ne libeći se pri tome da iste proslijedi i najmoćnijim političkim liderima svijeta, Donaldu Trumpu, Angeli Merkel i Theresi May. Umjesto već papagajskih ponavljanja o islamskom radikalizmu, bilo bi daleko primjerenije da, kad već pokriva Dodika, jasno predoči da on sam predstavlja drugi najveći problem u zemlji, s obzirom na to da javno vrijeđa najveće institucije, poput Haškog suda, čije je poštovanje u Evropi i svijetu aksiom, nešto o čemu je svaka rasprava naprosto nedopustiva.

Dvojac, dakako, ne djeluje usamljeno, zbog čega njihove rabote ne treba doživljavati kao čin hrabrosti. Dodik se posljednji put okuražio nakon sastanka sa srbijanskim ministrom odbrane Aleksandrom Vulinom, dovodeći po pitanju MAP-a čak i one stavke koje su do sada bile neupitne. Vulin, koji je uzgredno obišao i Marinu Pendeš, Čovićevu ministricu odbrane u Federaciji BiH, podsjećajući je da put prema NATO-u podrazumijeva dogovor dvaju entiteta i triju naroda, dodatno je ohrabrio Dodika obećavajući jačanje saradnje s manjim bh. entitetom. Vulin je, naravno, u cijelom slučaju tek poštar. Dodik je uvjeren da iza njega stoje ne samo Srbija nego i na Balkanu sve utjecajnija Rusija, sam Putin.

U cijelom tom spletu na prvi pogled čini se nedovoljno jasnim kako u cijeloj priči figurira predsjednik HDZ BiH. Otkud Čovića u jednoj takvoj priči? Dodikov animozitet spram EU i NATO donekle se može pravdati odanosti tradicionalnom saradnjom koju su Srbi ostvarivali s Rusijom. Realno govoreći, ni Dodiku ni Čoviću put prema Evropi i NATO-u u ovom trenutku ne odgovara. To što se Dodik javno protivi, dok bi Čović, naivno ih plašeći stanjem uzrokovan povratnicima iz Sirije i drugih ratišta Istoka, kao da su oni o tome neobaviješteni, ulazak u NATO odgodio za neko vrijeme. Cilj im je, međutim, isti. I Dodik i Čović dobro znaju da bi ulazak u NATO, odnosno priključenje zemlje najvećoj vojnoj alijansi na planeti, označio definitivno pospremanje svih ideologija podjele BiH na smetljište historije. Priključenje NATO-u učinio bi BiH sigurnom zemljom, a to je upravo ono od čega dvojac najviše strahuje. Sigurnost za BiH i njene građane, društveni život lišen strahova od mogućih sukoba, za njih bi predstavljao najveću nesigurnost, za njih, njihove planove, karijere i ambicije.

To što Dodik vlastite stavove ne krije niti umotava posljedica je njegovih uvjerenja da su njegovi mentori još uvijek daleko od takvih ambicija, uzgred i dalje snažno vezani za drugu vojnu silu oličenu u Putinovoj Rusiji. Čovićev je pokrovitelj, međutim, “zaglavio” u raljama Evrope. Mada, sudeći prema ponašanju u posljednje vrijeme, ne baš oduševljen izborom. Ali, sad je kasno za povratak. “Dala baba groš da uđe u kolo, dala bi stotinu da izađe”, kaže stara narodna poslovica. Valja nastaviti igru prema strogim evropskim pravilima, jer, odluči li se i dalje podržavati politiku Dragana Čovića, u kojoj on sagledava jedini način za vlastiti opstanak na političkoj sceni, Hrvatska bi se mogla naći u velikim problemima. Vjerovati je, međutim, da će hrvatski politički vrh imati dovoljno razboritosti. Valjda je interes hrvatske države važniji od ambicija njegove osobnosti, pogotovo njegovih beogradsko-banjalučko-moskovskih vršljanja koja im mogu donijeti samo probleme. Samo naivci mogu vjerovati u neobaviještenost visokih funkcionera NATO alijanse i EU o prirodi Čovićevih ekskurzija. Na koncu, Haški sud im je jasno stavio do znanja da je eksperiment u kojem se sudjelovalo isuviše pogibeljan, krajnje nepodesan za bilo kakva ponavljanja. Valjda će to Zagreb napokon shvatiti.

PROČITAJTE I...

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!