Zbog čega je Turska na meti terorista

Frojdovski ili ne, pitanje je koje ćemo ostaviti psihoanalitičarima, ali više nikakve sumnje nema da je Güngör javnosti predočio zbog čega Erdoğan nije simpatičan faraonima našeg doba

Na više nego indikativan način poznati svjetski mediji tretiraju terorizam kao pošast modernog svijeta. Ne samo iz perspektive kvalificiranja njegovih idejnih inspiratora i izvršilaca nego i samog karaktera borbe protiv terorizma. Aršini su, naravno, najveći problem u tim tretmanima. Dogodi li se u Evropi, onda je nasilje razlog da se u njegove podstrekače i izvođače upre prstom, da ih identificiraju ukoliko se oni sami ne prijave, odnosno “preuzmu odgovornost”, te povećaju budnost ojačavajući budžetska izdvajanja ukoliko se kalkulacija pokaže isplativom pokrenu i bombardere… Dogodi li se takva vrsta užasa negdje drugo, pogotovo u Turskoj, onda takvu vrstu nasilja ne treba pretjerano medijski obrađivati jer je to ionako predaleko od važnih prostora na planeti. Samim tim, i žrtve su, bez obzira na njihovu brojnost, manje značajne, gotovo nebitne.

Stanje se, međutim, u posljednje vrijeme u velikoj mjeri promijenilo. Kako su teroristički nasrtaji u Turskoj ne samo učestali nego i prevršili mjeru, čak je i “slobodne medije” teško iskontrolirati da takvu vrstu događanja zaobilaze i programski ih ne tretiraju. Bilo bi prenapadno da je potrajalo, zbog čega je sračunato i promijenjen kurs. S druge strane, javnost bi mogla posumnjati bez obzira na njene reducirane sposobnosti razumijevanja uzrokovane standardima modernog obrazovanja, usklađenih s temeljnim ciljevima modernih vladara da svijet pretvore u veliku farmu pripitomljenih jednoumaca.

Razloge za naglu promjenu odnosa, međutim, ne treba tražiti u moralnom otrežnjenju, sažaljenju, bilo kakvim emocijama, humanom nastojanju da se žrtve kao takve doživljavaju bez obzira na geopolitički prostor, boju kože itd., što su omiljene sintagme svih zapadnjačkih proklamacija. Razloge treba tražiti isključivo političkoj ideologiji protkanoj uvjerenjima o ekskluzivnom pravu na vladavinu svijetom, konkretnije, finansijskim tokovima i zgrtanju novca. Zato ideološki karakter posljednjih izvještaja koji se penju u sam vrh važnih informacija, odnosno način na koji se predočavaju javnosti, nije teško prepoznati. Ideološka farba navedenih izvještaja preuočljiva je da bi se priča o nepristrasnosti, ali i krajnje namjere cijelog “projekta” mogle sakriti.

Medijske refleksije na posljednji napad terorista koji se dogodio na aerodromu “Atatürk”, za sve koji vlastita promišljanja nisu uskladili s globalnom rikom sa svjetske farme, u šta se moderni svijet sve više pretvara, zorno su svjedočanstvo o dominaciji politike koja u potpunoj kontroli nad svim zbivanjima u svijetu prepoznaje jedini smisao svog “demokratskog bivstvovanja”. Tako u tekstu pod naslovom Erdoǧan je pripremio teren za terorizam Bahaeddina Güngöra, urednik turske redakcije DW-a, turskom predsjedniku sugerira najpametnije rješenje “da momentalno prestane da se kočoperno razračunava s kritičarima i da umjesto toga radi u skladu s evropskim vrijednostima”. Frojdovski ili ne, pitanje je koje ćemo ostaviti psihoanalitičarima, ali više nikakve sumnje nema da je Güngör javnosti predočio zbog čega Erdoǧan nije simpatičan faraonima našeg doba.

Erdoǧan, dakle, odbija da njegova zemlja bude posvojče licemjernih evropskih vrijednosti, ne dozvoljava da se LGBT populacija preko svake mjere razmahuje, ne pozajmljuje novac od MMF-a, izvan je blaženog stanja dužničkog ropstva. Jednostavno, ne uklapa se u moderne trendove poželjnog ponašanja, zbog čega ga se po svaku cijenu treba zaustaviti. Ako je turski predsjednik na taj način pripremio teren za terorizam, izazvao njihov gnjev, bojati se je da će logika otkriti povijesno nove inspiratore na mjestima izvan jazbina po Siriji ili Afganistanu, gdje ih je do sada rijetko ko tražio, gdje ih shodno “demokratskim rezonima” nije uputno tražiti, ma koliko i najveći poznavaoci terorizma poput Johna Esposita tvrdili da uzrok zla nije u vjeri nego u politici i ekonomiji. Rodonačelnici demokratskog totalitarizma u cijeloj priči, međutim, previđaju jednu činjenicu – svakim danom raste broj onih koji gunđaju, koji vrlo dobro znaju ko podstiče nasilje u svijetu i ko od njega ima najviše koristi.

PROČITAJTE I...

Te metuzaleme u likovima kancelarijsko-birokratskih moljaca ne bi bilo zgoreg mjesec dva spustiti i u rudarska okna, ili istjerati na građevinske skele i slične destinacije. Da se na licu mjesta uvjere kako je u šezdeset i nekoj uzeti krampu, mistriju i druge alatke. Možda bi to bio jedini način da shvate da su samo nasilnici u stanju ljude u tim godinama zakonski primorati da se pentraju po skelama ili spuštaju u rudarska okna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!