ZAVNOBiH je naša svakodnevnica

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

Na večerašnjoj dodjeli književne nagrade “25. novembar” časopisa Stav Irfanu Horozoviću, prisutnima u sarajevskom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti obratio se član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, koji je govorio o primarnim zadacima i ciljevima kulture u kontekstu očuvanja identiteta.

Čini mi veliku čast da sam drugu godinu zaredom pokrovitelj književnoj nagradi 25. novembar, koja se dodjeljuje bosanskohercegovačkim književnim klasicima, doajenima naše misli i duhovnosti. Čestitam organizatorima na istrajnosti i želji da očuvaju ovo vrijedno postignuće.

O značaju kulture i umjetnosti može se dugo i svakojako govoriti.

Ja to večeras neću činiti, ali ću kazati nešto o primarnim zadacima i ciljevima kulture u kontekstu očuvanja identiteta.

Čini se da književnost nigdje kao u Bosni i Hercegovini nije imala tako važnu ulogu u sučeljavanju različitih političko-ideoloških obrazaca koji su nastupili sa početkom 20. stoljeća, zaključenih u krizi obrasca suživota i tolerancije kao polazišta za sva ozbiljnija definiranja odnosa u zemlji. Napuštanje hiljadugodišnjega obrasca zajedničkoga života u Bosni i Hercegovini od strane lidera i ideologa drugih nacionalnih zajednica, unutar čega će dehumanizacija Bošnjaka biti podignuta na razinu državnoga programa, sa fizičkim i političkim progonima velikoga dijela intelektualne i vjerske uleme, rezultirala je i u radikalizaciji kulturloškoga dikursa, do tada u funkciji integracija i zajedništva.

Zašto su Bošnjaci bili najviše pogođeni dovođenjem u pitanje obrasca suživota i tolerancije? Zato što ga ispravno i utemeljeno smatraju neodvojivim dijelom svojeg nacionalnog bića.

Zašto je toliko problematična činjenica koja insistira na obrascu da je Bosna mirna samo u periodima bošnjačke jednakopravnosti? Zato što je u periodima minimiziranja i poništavanja Bošnjaka kao autohtone nacionalne zajednice Bosna i Hercegovina vegetirala kao gotovo nepostojeća zemlja, podijeljena između dva dominantna nacionalno-politička koncepta.

Bez uzimanja u obzir ovih prilika u kojima se odvijala povijesno-kulturološka i političko-nacionalna revizija odnosa u Bosni i Hercegovini, od pada Austro-Ugarske do uspostavljanja komunističke vlasti,  ne možemo razumjeti izvore i čvorišta kako ukupne bosanskohercegovačke kulturološke gradacije, tako kritičkih i vankritičkih optužbi i osporavanja kulturnoga identiteta zasnovanoga na povijesnom obrascu zajedništva.

Kultura je pažljivo utkana u biće svih autohtonih evropskih nacionalnih zajednica. Ona ostaje kada je sve drugo dovedeno u pitanje. Otuda je političko-nacionalnu reviziju odnosa u Bosni i Hercegovini tokom čitavog 20. stoljeća s razlogom pratilo snažno međusobno potiranje kulturnih identiteta u vidu jezičkih reformi, standardizacije, normativnih zahvata, a sve u cilju devijacije identiteta, najviše na štetu bošnjačkog naroda.

Na tragu takvih procesa, sa jedne strane zatičemo opuse koji problematiziraju duhovni razvoj Bošnjaka pod turskom vlašću, smatrajući ga , citiram: anomalijom u duhovnom i materijalnom razvoju koji su dostigle nacije i kulture koje islam nije dohvatio. Opusi koji insistiraju na toj rezerviranosti prema duhu i kulturi islamskoga Orijenta, uz tendencioznu i dalekosežnu, bogumilskom krivicom opterećenu identifikaciju Bošnjaka sa Osmanlijama, zadatak književnosti vide u naporima da se ta anomalija, ako ne ispravi, onda barem ublaži. Ovakvi pogledi bivaju nametnuti kao normativi.

Sa druge strane, kao brana takvim vještačkim procesima čije ciljeve smo jasno prepoznali, na autentičnoj kulturološkoj simbolici, jezičkoj autonomiji i zanatskoj naraciji, posebno u drugoj polovini 20. stoljeća stoje djela profesora Muhsina Rizvića i Alije Isakovića koji insistiraju na tvrdnji da „Bosna nije zemlja mržnje i straha već fundus različitosti koje se time ne isključuju već predstavljaju kaleidoskop bogate tradicije i duhovnosti“.

U sučeljavanju ta dva pristupa kulturnoj politici u BiH, stoje odgovori na to – što se doista očekuje od kulture? A očekuje se da bude neporeciva u odnosu na autentičnost prostora koji je njena duhovna matica.

Ta neporecivost koju su neki u našem društvu i savremenom životu pomalo zaboravili, ima za cilj samo jedno, da upozori kako je zadatak umjetnosti, književnosti, kulture uopšte, da bude istinito svjedočanstvo a ne krivotvorina.

Svjedočanstvo je kod Tolstoja stavljeno u okvire povijesne činjenice koje ne mogu, ili barem ne bi trebale biti podređene potrebama nečijeg političko-ideološkog obrasca. Nema tog imaganiranog straha koji može učiniti da laž postane opravdano utočište piscima. Ne može se povijesni okvir koristiti kao periferno obilježje, scenografija, u kojoj je porijeklo bitnih odnosa podređeno mitološkoj projekciji. Treba pročitati Hadži-Murata, kojeg nije pisao Čečen nego Rus, i vidjeti šta znači biti objektivan, i što je doista zadatak književnosti i kulture.

Zadatak književnosti nije da falsifikuje nečiju duhovnost zarad ideološko-političkih programa uz koje je pisac pristao. Prihvatljivo je da pisac mijenja svoja uvjerenja, pa i političke patrone, ali nije prihvatljivo da književnost, ma kako velika bila, učestvuje u stigmizaciji jedne duhovnosti, naroda ili kulture u kojima ili sa kojima je ponikla.

Upravo to se u dobroj mjeri dogodilo i ZAVNOBIH-u i AVNOJ-u. Prema prirodi stvari ova dva možda i najznačajnija okupljanja u istoriji južnoslovenskih naroda, nisu mogla ni nastati drugdje osim u Bosni. Ali je njihova revizija, upravo najviše pogodila našu zemlju. Na račun Bosne su uslijedila krivotvorenja ovih dviju ideja, zaobilaženjem, tačnije izbacivanjem Bošnjaka iz ustava nove države.

Mi danas slavimo ideju ZAVNOBIH-a, ali moramo istovremeno biti svjesni da u bivšoj državi ta ideja kao takva nikada nije potpuno zaživjela. Nažalost ni danas, osim u sredinama gdje su istinski Bosanci i Hercegovci statistička većina. Zadatak kulture je da svjedoči, politika nerijetko falsificira, ali je osnovna zadaća istorije da sve to dokumentuje. Nažalost, u kontekstu ove teme istorija je nerijetko tek niz iskrivljenih i prešućenih istina.

Je li duh ZAVNOBiH-a i dalje živ? Jeste, itekako. Tačnije, taj duh nikada nije ni prestao da živi u Bosni. On traje još od vremena naših bogumilskih predaka od kojih smo pored ostaloga naslijedili i stigmu kojoj su oni bili izloženi od strane istih neprijatelja.

Kada to Bošnjaci nisu bili za okupljanje, za ujedinjenje? Među soluncima, autonomašima, skojevcima, istinskim antifašistima, među svim rodoljubima, Bošnjaci su se uvijek isticali nadajući se da će u svakoj od njih i sami biti ravnopravni sa drugima. Nažalost, većina tih ideja okupljanja, kreirana je sa ciljem da se upravo Bošnjacima poništi identitet, da ih se raspline i rastavi među jačima. Tako se vještački stiglo do dojma da su Bošnjaci nedorasli tim idejama, da su sami sebe anatemisali kroz vjekove jer se nisu uspjeli održati kao homogena zajednica.

To se više neće ponoviti. Zadaća naših pisaca i kulturnih radnika je da svjedoče, istoričara da dokumentuju, a politike da to odbrani.

Čujemo sve češće i sve glasnije pozive kako treba obnavljati i jačati vrijednosti ZAVNOBiH-a. Među Bošnjacima to sigurno nije potrebno. Pogledajte samo zadnju agresiju, ona je najbolji pokazatelj naše međusobne iskrenosti i odnosa prema tekovinama začetim u Mrkonjiću. U Sarajevu niti jedan spomenik kulture i duhovnosti nije uništen. ZAVNOBiH je naša svakodnevnica. Mi nikada nismo drugačije ni osjećali ni živjeli. Naš čovjek ne umije da mrzi. Zlonamjernici će kazati da se upravo zbog toga i ponavljaju zločini nad Bošnjacima. Pa čak i da je tako, naši ljudi ne prihvataju mržnju, jer to nije njhovo prirodno stanje.

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

Razina modernosti li progresivnosti ne može se mjeriti nečijom vjerskom ili nacionalnom pripadnošću. Ne može zemlja biti manje ili više progresivna ako ostane vjerna svojoj temljnoj duhovnosti.  Kao što ni zločini, podvale i vjekovna lukavstva koja rađaju nepravde ne mogu biti suštinski promijenjeni ako ih ogrnemo u drugo ruho. Zločin je zločin, nepravda je nepravda.

Na koncu, ne možete opravdanje za nedjela naći niti u jednoj istinskoj književnosti, pa čak i ako potvorite žitelje toga kraja, ako falsifikujete njihovu duhovnost, kulturu i običaje. Zadatak književnosti je kako kaže Tolstoj, da posvjedoči, da bude na tragu istine.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!