Zavidovićki zet

Krenuo vozom iz Sarajeva tamo nekad pred sami Drugi svjetski rat nekakav beg kući u Zavidoviće. Sjedi u kupeu, sumornom kao što je i on sam, vadi jezgru iz papirne kesice i brižljivo je krcka žutim zubima

Mudri ljudi uvijek su kadri vidjeti dva-tri koraka unaprijed u svakoj situaciji. Oni moraju –pretendiraju li da ih se drži mudrim – iz mnoštva mogućih scenarija odabrati četiri najozbiljnija, najgori i najbolji u svakom slučaju, koja će zatim odbaciti, i još po dva najrealnija. Potom odbaciti još jedan kao što deminer odabire žicu koju će presjeći na bombi. Ovoj tezi ide u prilog i priča koju sam neki dan čuo od prijatelja M.Š. na Ilidži.

Krenuo vozom iz Sarajeva tamo nekad pred sami Drugi svjetski rat nekakav beg kući u Zavidoviće. Sjedi u kupeu, sumornom kao što je i on sam, vadi jezgru iz papirne kesice i brižljivo je krcka žutim zubima, sve čekajući da se voz pomakne, sretan što ga je zapalo da putuje sam. Voz se već bio pomakao kad se otvoriše vrata kupea i begu se pridruži jedan fini, visoki mladić hitrih pokreta, obrijan, vragolastih očiju. Sav je bio razdragan i mio, ima 26-27 godina, u vrh glave 28 godina, vidi se da je pismeno i odgojeno čeljade. Nakon što se raskomotio, pokuša da se upusti u razgovor s begom: “Dokle ćete Vi?”

“U Zavidoviće”, mrzovoljno će beg.

“I ja sam tamo krenuo”, nastavi mladić iako ga niko ništa nije pitao. “Imam jarana tamo, studirali smo zajedno u Zagrebu pa hoću da ga posjetim. Doduše. nije baš iz Zavidovića, nego iz jednog sela, ondje je sad kod roditelja. Nadam se da selo nije daleko od grada i da ću za vida stići.”

Beg na to ne reče ništa. Vidi mladić da je ovaj beg šutljiv tip i da ne dijeli njegovu radost postojanja, pa zašuti. Beg krckao jezgru, a mladić čitao novine. Brda i doline promicali pored prozora. Kad su bili pred Zenicom, opet pita mladić, opet krajnje učtivo: “Izvinite, koliko je sati?” Beg šuti kao da mladića Bog nije dao, kao da nije apsolutno ništa čuo. Mladić samo diže ruke u znak neizmjernog čuđenja.

Tu im se u kupeu pridruži jedan krupni, neobrijani, znojavi seljak. A seljak k’o seljak – sav u brigama, valja čeljad prehraniti, valja porez platiti, valja zimu predeverati. I stoga, šutljiv, baš kao i beg. “Divno društvo”, promrsi mladić.

Tek što napustiše Zenicu onaj seljak kao da se nečega sjeti i grubo upita bega: “Koliko je sati?”

Beg razvedri lice, izvuče džepni sat i slatko izgovori: “Deset do šest.”

“Fala, živ bio”, odvrati seljak i vrati se svojim brigama.

I napokon voz stiže u Zavidoviće. Izađoše mladić i beg, a seljak produži za Posavinu.

“Kako ti ono onako? Ja te lijepo pitam koliko je sati, a ti ništa, k'o da me Bog nije dao. A kad te onaj seljak pitao, njemu reče.”

“Vidi, momak”, krenu da objašnjava beg. “Ti si krenuo u Zavidoviće i ondje nikoga i ništa ne znaš. Pitao si me koliko je sati. Da sam ti odgovorio, ti bi me onda pitao đe ima konak, đe ima hotel. Pošto sam ja dobar čovjek, pozvao bih te svojoj kući jer te ne bih mogao pustiti da sam tražiš konak po Zavidovićima. A ja kući imam lijepu kćerku. Vi biste se, možebit, zagledali i ti bi onda zbog nje došao u Zavidoviće još koji put. Na kraju bi me pitao da ti je dam. A kojeg će mi vraga zet koji nema sata?”

Prethodni članak

Četiri odreska i sprovod

Sljedeći članak

Slovo Gorčina

PROČITAJTE I...

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!