Zatvorski život Alije B.

Jedne nedjelje, nakon opetovanog Vasićevog izljeva antikomunizma i antiislamizma, rekao sam mu da ću knjige ipak birati spram vlastitog ukusa, jer je, očito, njegova, Vasićeva, intelektualna oštrica, uslijed predanog čitanja ksenofobne i rasističke literature, ne samo otupjela nego i zahrđala; da s nedovršenim intelektualcima, sužene, jadne percepcije i uma nadojenog mržnjom, ne želim imati nikakvog posla i da se, ma koliko to Vasiću paralo srce, ne zovem Ilija, niti ću se ikada tako zvati

Ni slutio nisam da će nekoliko tekstova u kojima sam tematizirao političku emigraciju u mojoj užoj i široj porodici rezultirati desetinama telefonskih poziva (listom dobronamjernih, moram to naglasiti), presretanjima na ulici, nuđenjem obilja materijala vezano za politički progon ove ili one osobe, te, nije teško pogoditi, molbama da političko stradalništvo određene osobe uobličim u novinski tekst.

Svjestan u šta sam upao, a ne htijući nikoga uvrijediti, čupao sam se kako sam znao i umio, govorio kako su mi se ti tekstovi “oteli”, kako takvo šta nije u fokusu moje spisateljske pažnje, no, ipak, neke od zatvorskih ili postzatvorskih zapisa nevoljko sam uzeo i pročitao. Teške, mučne priče i uglavnom ispisane rukom polupismenih, neobrazovanih ljudi. Ipak, zatvorska bilješka izvjesnog Alije B., ispisana na dva iskrzana i kao vosak požutjela papira, privukla mi je pažnju, a autorova ganutljiva želja na kraju teksta, kao i evidentna erudicija, nije me ostavila ravnodušnim:

“Kaznu izdržavam u Nišu, zajedno s drugim političkim zatvorenicima u, od drugih zatvorenika, izolovanom zatvorskom krilu. Stražari nasumice i kad im se prohtije maltretiraju ‘političare’, kako nas posprdno nazivaju, a naročito loše prolaze oni koji se zbog ovakvih postupaka žale upravi zatvora ili pružaju verbalni otpor. Mene ne diraju. Shvatio sam da je u šutnji sigurnost. Radim u vešeraju, naporno i do granica potpune iscrpljenosti, od ranog jutra do kasnog popodneva. Navečer, nakon večere i obaveznog televizijskog dnevnika, sprovode me u ćeliju koju dijelim s B. Vujkovom, profesorom sociologije iz Novog Sada. Do povečerja, Vujkov i ja čitamo knjige pozajmljene iz zatvorske biblioteke, a nakon prozivke i gašenja svjetla, tiho razgovaramo o ‘zabranjenim’ temama. Tokom vremena, saznao sam da je Vujkova u zatvor dovela opsesivna sklonost ka filozofskom sistemu francuskog marksističkog filozofa Henrija Lefebvrea, preciznije, Lefebvreova ideja totalnog čovjeka koju je Vujkov oduševljeno preuzeo, razvio, produbio i, mimo nastavnog programa, zažareno prezentirao zbunjenim studentima, a, nedugo potom, i nešto manje zbunjenim agentima DB-a.

‘Totalni je čovjek slobodan pojedinac u slobodnoj zajednici. On je individualnost rascvjetana u beskonačnoj raznolikosti mogućih individualiteta. Totalni je čovjek granica u beskonačnom’, objašnjavao je Vujkov isljednicima koji, dakako, pojma nisu imali o čemu govori, ali su u sintagmama ‘slobodan pojedinac’ i ‘slobodna zajednica’ maglovito nazirali revolucionarne, anarhističke primisli, a kad su doznali da je i sam Lefebvre zbog svojih stavova isključen iz Komunističke partije Francuske, sumnje u njegovu krivicu više nije bilo i ‘zabava’ je mogla početi.

Od Vujkova sam doznao i naučio mnogo toga. Osim njega, Dimitrije Vasić, novinar i književnik, osuđen na dvije godine zbog pretjeranog srbovanja, ničim ni pozvan ni izazvan, pomagao mi je, sve do jednom, pri odabiru vrijednih knjiga. Nedjeljom, tokom obavezne šetnje u zatvorskom dvorištu, Vasić mi je povjerljivo šaputao o licu i naličju komunističkog režima (uzgred, uvijek me je zvao Ilija, a ne Alija), o Titovoj autokratskoj prirodi i političkoj prostituciji, o Rankovićevom, po Vasiću sasvim opravdanom, čvrstorukaškom odnosu prema kosovskim Albancima, o naglom snaženju muslimanskog ‘faktora’ u Jugoslaviji kojeg je, zarad dobrih odnosa s državama islamskog svijeta, svjesno i, prema Vasiću, potpuno pogrešno forsirao Tito, jer koncept jugoslavenskog društva, kako je rekao, trebao bi stremiti evropskim, demokratskim i hrišćanskim vrijednostima, a ne orijentalnim, gdje, osim nafte koja Tita najviše zanima, kulture i civiliziranosti nikad nije ni bilo.

Jedne nedjelje, nakon opetovanog Vasićevog izljeva antikomunizma i antiislamizma, rekao sam mu da ću knjige ipak birati spram vlastitog ukusa, jer je, očito, njegova, Vasićeva, intelektualna oštrica, uslijed predanog čitanja ksenofobne i rasističke literature, ne samo otupjela nego i zahrđala; da s nedovršenim intelektualcima, sužene, jadne percepcije i uma nadojenog mržnjom, ne želim imati nikakvog posla i da se, ma koliko to Vasiću paralo srce, ne zovem Ilija, niti ću se ikada tako zvati.

Vujkov, koji je slušao naš razgovor, povukao me je ustranu, od srca se nasmijao i rekao da sam jezgrovito i tačno definirao ono što ovdje svako zna: Vasić je mali fašista, intelektualni balvan i jedini zatvorenik koji sasvim opravdano truhne u ovoj buhari.

Eto, toliko, ne mogu više pisati, ponestaje mi snage. Nadam se da će nekad i neko dobronamjeran ovo pročitati, možda i objaviti. Bilo bi mi drago.

Ove redove napisao sam u Tuzli, marta mjeseca 1967., tri mjeseca po izlasku iz zatvora. Alija B.”

I evo. I pročitano i objavljeno. Znači li to išta ostarjelom i, kako sam čuo, dementnom Aliji, ne znam, ali meni znači mnogo.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!