Zašto smo odabrali Karahasana?

Na zasjedanju održanom 16. novembra 2016. godine Žiri za dodjelu Nagrade “25. novembar” jednoglasno je odlučio da se nagrada za životno djelo iz oblasti književnosti dodijeli akademiku prof. dr. Dževadu Karahasanu. Svoju odluku Žiri temelji na ocjeni cjelokupnog književnog i književnonaučnog rada Dževada Karahasana, kao i njegove recepcije u Bosni i Hercegovini te inostranstvu.

Obrazloženje za dodjelu Nagrade “25. novembar” za životno djelo iz oblasti književnosti akademiku prof. dr. Dževadu Karahasanu

Dževad Karahasan bosanskohercegovački i bošnjački je romansijer, pripovjedač i dramatičar, esejist te teoretičar i historičar književnosti, odnosno teoretičar i historičar drame i teatra, kao i redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, akademik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije za jezik i književnost te aktuelni predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Jedan je od ključnih, temeljnih autora savremene književne prakse u Bosni i Hercegovini, s izuzetnom pozicijom i u širem južnoslavenskom kontekstu, kao i autor izrazito cijenjen u međunarodnim okvirima, gdje funkcionira kao najreprezentativniji predstavnik savremenog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja. Riječ je, dakle, o piscu izvanrednih književnih vrijednosti i postignuća i u Bosni i Hercegovini i u inostranstvu, o čemu svjedoči i bogata kako domaća, tako i međunarodna recepcija njegova književnog djela, s prijevodima na većem broju stranih jezika, kao i brojne domaće i, posebno, inostrane nagrade koje su mu dodijeljene za njegov književni rad.

Dževad Karahasan rođen je 25. januara 1953. godine u Duvnu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je komparativnu književnost i teatrologiju 1976. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a doktorirao iz oblasti drame i teatra na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1986. godine. Niz godina bio je urednik za kulturu sarajevske revije Odjek te urednik časopisa za književnu i umjetničku kritiku Izraz iz Sarajeva, kao i dramaturg Narodnog pozorišta u Zenici, Narodnog pozorišta u Sarajevu i Društva za muziku i teatar “Arbos” u Salzburgu, a predavao je i na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu te na brojnim inostranim univerzitetima, između ostalog i u Salzburgu, Innsbrucku, Berlinu, Baselu, Grazu, Göttingenu i Beču.

U književnosti se javio početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, najprije kao pripovjedač, potom kao dramatičar te, napokon, kao romansijer, istovremeno nastupajući i kao književni i teatarski kritičar te kao esejist, odnosno kao teoretičar i historičar književnosti, posebno dramske, i teatra. Iako je, skupa s teatrom, drama i dramsko ono za što je i lično i profesionalno vezan prije svega drugog, Karahasan je danas i u domaćem i u međunarodnom kontekstu prepoznatljiv prvenstveno kao vrsni romansijer, pri čemu njegov golemi književni opus čine i sljedeći romani: Stidna žitija (Novi Sad, 1989), Stid nedjeljom (Zagreb, 1990), Istočni diwan (Sarajevo, 1989), Šahrijarov prsten (Sarajevo, 1994), Sara i Serafina (Zagreb, 1999), Noćno vijeće (Zagreb, 2005), Sjeme smrti (Sarajevo, 2012), Utjeha noćnog neba (Zagreb, 2014) i Što pepeo priča (Sarajevo, 2016). U uskoj vezi s njegovim romansijerskim radom, razvijalo se i Karahasanovo pripovjedačko djelo, koje uključuje sljedeće zbirke pripovijetki: Kraljevske legende (Sarajevo, 1980), Kuća za umorne (Zagreb, 1993) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (Zagreb, 2007). Uz kontinuiranu prisutnost dramskog i u ostatku njegova književnog djela, Karahasan je od vremena svojih književnih početaka pa nadalje posvećen i samom dramskom pisanju, te je objavio ili za teatarsko izvođenje napisao i sljedeće drame: Kralju ipak ne sviđa se gluma (Sarajevo, 1986), Misionari (Sarajevo, 1989), Al-Mukaffa (Klagenfurt / Salzburg, 1994), Der entruckte Engel / Povučeni anđeo (Salzburg, 1995), Das Konzert der Vögel / Koncert ptica (Klagenfurt / Beč, 1997) i Gozba (Salzburg, 2005). Karahasanovi teatarski komadi igrali su se i igraju i u Bosni i Hercegovini i u inostranstvu, između ostalog i u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Francuskoj (Pariz), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Makedoniji (Skoplje, Kumanovo, Bitola), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival), Sjedinjenim Američkim Državama (Washington) i drugdje. Karahasan je i glasoviti esejist, pa je, uz knjige iz oblasti teatarske kritike te teorije i historije drame i teatra Kazalište i kritika (Sarajevo, 1980) i Model u dramaturgiji (Zagreb, 1987), objavio i sljedeće knjige eseja: O jeziku i strahu (Sarajevo, 1987), Dnevnik selidbe (Zagreb, 1993), Dosadna razmatranja (Zagreb, 1997), Knjiga vrtova (Zagreb, 2002), Dnevnik melankolije (Zenica, 2004), Die Fragen an den Kalender (Beč, 1999), Die Schatten der Städte (Berlin, 2010) i Sarajevo – četiri godišnja doba (Sarajevo, 2011).

Književno djelo Dževada Karahasana veliko je i složeno i po svojem obimu i po svojoj raznolikosti, a prije svega po svojoj književnoestetskoj vrijednosti, pri čemu je njegov značaj višestruko nadišao tek lokalne, bosanskohercegovačke okvire, pa su Karahasanovi književni radovi odavno prepoznati i u međunarodnom kontekstu. Brojni su stoga i prijevodi autorovih djela na strane jezike, uključujući i prijevode na engleski: Sarajevo, Exodus of a City (New York, 1994); francuski: Un demenagement (Pariz, 1993), L`age de sable (Pariz, 2000) i La roue de Sainte Catherine (Pariz, 2005); italijanski: Il centro del mondo (Milano, 1993), Il divano orientale (Milano, 1997) i Al limitare del deserto (Piacenza, 1996); njemački: Der östlichle Diwan (Klagenfurt, 1993), Tagebuch der Aussiedlung (Klagenfurt, 1993), Der entrückte Engel (Salzburg, 1995), Königslegenden (Berlin, 1996), Schahrijars Ring (Berlin, 1997), Das Konzert der Vögel (Salzburg, 1997), Die Fragen an den Kalender (Beč, 1999), Sara und Serafina (Berlin, 2000), Das Buch der Gärtner (Frankfurt/M, 2002), Der nächtliche Rat (Frankfurt/M, 2006), Berichte aus der dunkle Welt (Frankfurt/M, 2007), Die Schatten der Städte (Berlin, 2010) i Der Trost des Nachthimmels (Berlin, 2016); španski: Sarajevo, diario de un exodo (Barcelona, 2005) i Sara y Serafina (Barcelona, 2006); švedski: Sara och Serafina (Uppsala, 2007); odnosno bugarski: Писма от тъмния вилает (Sofija, 2010); češki: Loučení se Sarajevem (Prag, 1999); holandski: Sarajevo. Portret van een in zichzelf gekeerde stad (Amsterdam, 1994); mađarski: Keleti díván (Budapest, 2007); poljski: Sarajewska sevdalinka (Sejny, 1995) i Doniesenia z krainy ciemnosci (Sejny, 2014); slovački: Východný díwán (Bratislava, 2007); slovenački: Vzhodni divan (Ljubljana, 2007), Sara in Serafina (Ljubljana, 2011) i Nočni shod (Ljubljana, 2011); turski: Gece Meclisi (Istanbul, 2010) i druge jezike. Osim ovog, književno djelo Dževada Karahasana predmet je sad već čitavog niza pojedinačnih književnonaučnih studija domaćih i stranih autora, uključujući i nekoliko doktorskih disertacija odbranjenih na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu, prvenstveno u zemljama njemačkog govornog područja, gdje je Karahasan posebno uvažen.

Književna postignuća Dževada Karahasana praćena su i nizom nagrada koje su mu dodijeljene za njegov rad, uključujući i domaće nagrade: Nagrada “Veselin Masleša” za knjigu godine (Sarajevo, 1981), Književna nagrada Željezare Sisak (Sisak, 1990), Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena (Sarajevo, 1991), Nagrada “Skender Kulenović” (Bosanski Petrovac, 2008) i Nagrada za najbolji dramski tekst Susreta pozorišta / kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom (Brčko, 2005, 2013), odnosno inostrane nagrade: Evropska nagrada za esej “Charles Veillon” (Pariz, 1994), Nagrada “Bruno Kreisk” za političku knjigu (Beč, 1995), Gradski pisac Graza (Graz, 1996), Herderova nagrada (Beč, 1999), Nagrada za evropsko razumijevanje Sajma knjiga u Leipzigu (Leipzig, 2004), Međunarodna književna nagrada Vilenica (Vilenica, 2010), Nagrada “Heinrich Heine” (Hamburg, 2012) i Goetheova medalja (Weimar, 2012).

Ušavši u književnost u vrijeme kad se u domaćoj književnoj praksi dešava i vrlo važna zamjena modernističke književne paradigme postmodernističkom, Dževad Karahasan već u svojim prvim književnim tekstovima javio se s inovacijama koje će vrlo brzo kao posebno književno vrijedne biti prepoznate kako u bosanskohercegovačkom, tako i u ondašnjem jugoslavenskom književnom okviru. I Karahasan je, naravno, pisac svjestan vlastitog neposrednog životnog konteksta i vlastite kulture, što su i njegova izrazito važna književna polazišta, ali jedna od ključnih Karahasanovih književnih strategija jeste cjelovito univerzaliziranje njegova književnog svijeta, pa tako i uvezivanje vlastite kulture u znatno širi, globalni kontekst, u skladu s autorovim širokim kosmopolitskim doživljajem svijeta i života. I Karahasan piše ovdje i sada, ali ne piše samo za ovdje niti samo za sada, što i njegovu vlastitu kulturu čini svjetskom i neograničenom trenutnim okvirima, pri čemu je Karahasanov književni uspjeh sadržan prvenstveno u ostvarivanju onog što je primarni, prastari suštinski cilj književnosti da jezikom, od jezika i u jeziku priča priče i stvara paralelne, fikcionalne književne svjetova, čija je istina prije svega u njihovoj književnoj autentičnosti i stvarnoj komunikaciji s čitaocem.

Za Karahasana je književnost, naravno, umjetnost, ali i umijeće, pa od samih svojih književnih početaka pa nadalje Karahasan upravo ispituje mogućnosti književnosti. Biti majstor priče i čitaocu otvoriti uvijek nove i drugačije književne vidike jeste dio onog čemu ponajviše teži Karahasan. Zato je svaki njegov književni tekst i svojevrstan eksperiment, nepredvidivo književno istraživanje, avantura teksta koja podrazumijeva, između svega ostalog, i poigravanje njegovim žanrovskim okvirima, naročito u smislu esejiziranja, ali i dramatiziranja naracije. Tako kod Karahasana nestaju stroge žanrovske granice, uključujući i granice između književnosti i teorijskog mišljenja, koje se duboko uvlači u autorovo književno pisanje, uz i obratnu pojavu literariziranja teorijskog diskursa, prije svega u njegovim esejima. Kod Karahasana književni tekst postao je dokraja otvoren i spreman da u sebe primi i druge tekstove, ali i čitaoca kao autorova ravnopravnog sagovornika i sustvaraoca njegova literarnog univerzuma, čime i čitalac postaje sudionik Karahasanova užitka u tekstu.

Karahasan je pisac našeg doba, savremeni pisac u punom smislu riječi, i pritom izrazito komunikativan pisac svi njegovi književni tekstovi svjesno su pisani na više različitih razina koje ne isključuju jedna drugu, pa se tako mogu i čitati. Svako, dakle, može čitati “svog Karahasana”, i ovdje, u Bosni, i bilo gdje u svijetu. Jer, Karahasan jeste nesumnjivo koliko bosanski, toliko i književni klasik svjetskog formata, kako je to najavio već svojim prvim romanom Istočni diwan, potvrdio kasnijim radovima kakvi su, npr., također romani Šahrijarov prsten ili Noćno vijeće, a onda trijumfirao sasvim nedavnim romanom Što pepeo priča, sasvim očekivanim vrhuncem u njegovu dosadašnjem, više od tri i po desetljeća dugom književnom radu. Interkulturalnost Bosne Karahasanova je interkulturalnost, i on je prirodno, kao suštinu vlastitog kulturalnog bića, iz svojeg bosanskog zavičaja unosi u svjetsku književnost kao svoj stvarni književni domet i svoj konačni književni okvir. Utoliko prije Karahasanovo životno književno i književnonaučno djelo u svoj svojoj veličini, složenosti i raznolikosti jeste i vrijednost nesumnjivo dostojna nagrade nazvane po Danu državnosti Bosne i Hercegovine, zemlje koja se danas u svijetu književnosti i kulture s punim pravom može ponositi imenom Dževada Karahasana.

Predsjednik žirija, Sanjin Kodrić

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!