Zašto slavuji prestaju pjevati kad procvatu ruže

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle

Snimio nedavno moj prijatelj E. B. materijal za album pa me pozvao da čujem šta je napravio. Da čujem i, usput, dam iskren, nepristrasan sud. Doduše, iznenadilo me je otkud mu, pored svih i meni znanih finansijski neisplativih poduhvata, snage i motiva za takvu besposlicu i, pride, neprimjerenu njegovim poodmaklim godinama, ali, kako sam i sam okorjeli tamburaš, njegovu snažnu potrebu da oslobodi i studijski zabilježi kompozicije koje mu godinama čame u grudima razumio sam, ipak, sasvim jasno.

A lijepe mu pjesme. Dvanaest kvalitativno ujednačenih kompozicija, svjesno ogoljelih poput dobre sevdalinke, uspio je E. B. s evidentnom lahkoćom stilski i tematski disciplinirati, posložiti i iznjedriti jedan od najzanimljivijih konceptualnih albuma ikada snimljenih na ovim prostorima.

Velim, pjesme mu lijepe, a mana im jedna jedina: snimljene su u pogrešnom gradu. Sličan osjećaj prožimao me je i desetak godina ranije kad sam preslušavao čudesno inovativni materijal najautentičnijeg tuzlanskog muzičara F. I., čije su pjesme, osim u uskim krugovima, u ovdašnjoj kulturološkoj žabokrečini ostale, i tada i danas, potpuno neprimijećene. A kako je u Tuzli autentičnost prezrena kategorija, slična sudbina, zapravo identična, očekuje i sjajni album E. B. I otvoreno sam mu to rekao. Da se ne lažemo.

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen (u jeku je nikad uspješnija turistička sezona na “Panonskim jezerima”) i, povremeno, kad nađe vremena od silnih kulturalnih, poslovnih i inih obaveza, gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.

Na koncu, jedno je sigurno: pelcer “pohvale ludosti” ovdje se uspješno primio, a čestitost, pak, ako je još ima, a nađe se, obitava u srcima i glavama šačice nepoćudnih i neprilagođenih, onih koji su na vrijeme shvatili da se voda zamutila na izvoru, onih koji su odavno shvatili da ne vrijedi dangubiti čekajući da se voda razbistri, onih koji se ne pojavljuju u javnosti i na ulici ih je nemoguće sresti, a ako se nekim čudom takvo šta desi, takva susretanja, barem za mene, istinska su blagodat. E, to je moj grad. I dok je takvih, nepoćudnih i neprilagođenih, drugi i ljepši grad ne želim niti mi treba.

I na koncu konca, kao kontrapunkt, sličica o bogtepitaj kakvim misionarima koje je, opet, nemoguće ne sresti na ulici. Idu mi u susret, vidim, spremaju se da me presretnu, pa im poizdaleka govorim:

– Dobar dan, dragi misionari! Obično vi prvi postavljate pitanja, pa, za promjenu, mogu li vam postaviti kratko i jednostavno pitanje?

– Naravno – gotovo s ushitom reče mlađahna djevojka, zadovoljna zato što me je ulovila bez imalo muke.

– Zašto slavuji prestaju pjevati kad procvatu ruže?

– Uh, ne znam! Nisam nikad o tome razmišljala!

– Slavuj je tvoje srce, a ruža tvoje tijelo!

– Ah, da! Sad shvatam! Kakva divna i duboka sentenca!

– Je li?! A šta si shvatila?

– Ovaj… Čujte, žurimo, nekom drugom prilikom ćemo o tome! Oprostite! Doviđenja!

– Doviđenja, dragi misionari!

 

 

PROČITAJTE I...

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!