Zašto slavuji prestaju pjevati kad procvatu ruže

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle

Snimio nedavno moj prijatelj E. B. materijal za album pa me pozvao da čujem šta je napravio. Da čujem i, usput, dam iskren, nepristrasan sud. Doduše, iznenadilo me je otkud mu, pored svih i meni znanih finansijski neisplativih poduhvata, snage i motiva za takvu besposlicu i, pride, neprimjerenu njegovim poodmaklim godinama, ali, kako sam i sam okorjeli tamburaš, njegovu snažnu potrebu da oslobodi i studijski zabilježi kompozicije koje mu godinama čame u grudima razumio sam, ipak, sasvim jasno.

A lijepe mu pjesme. Dvanaest kvalitativno ujednačenih kompozicija, svjesno ogoljelih poput dobre sevdalinke, uspio je E. B. s evidentnom lahkoćom stilski i tematski disciplinirati, posložiti i iznjedriti jedan od najzanimljivijih konceptualnih albuma ikada snimljenih na ovim prostorima.

Velim, pjesme mu lijepe, a mana im jedna jedina: snimljene su u pogrešnom gradu. Sličan osjećaj prožimao me je i desetak godina ranije kad sam preslušavao čudesno inovativni materijal najautentičnijeg tuzlanskog muzičara F. I., čije su pjesme, osim u uskim krugovima, u ovdašnjoj kulturološkoj žabokrečini ostale, i tada i danas, potpuno neprimijećene. A kako je u Tuzli autentičnost prezrena kategorija, slična sudbina, zapravo identična, očekuje i sjajni album E. B. I otvoreno sam mu to rekao. Da se ne lažemo.

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen (u jeku je nikad uspješnija turistička sezona na “Panonskim jezerima”) i, povremeno, kad nađe vremena od silnih kulturalnih, poslovnih i inih obaveza, gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.

Na koncu, jedno je sigurno: pelcer “pohvale ludosti” ovdje se uspješno primio, a čestitost, pak, ako je još ima, a nađe se, obitava u srcima i glavama šačice nepoćudnih i neprilagođenih, onih koji su na vrijeme shvatili da se voda zamutila na izvoru, onih koji su odavno shvatili da ne vrijedi dangubiti čekajući da se voda razbistri, onih koji se ne pojavljuju u javnosti i na ulici ih je nemoguće sresti, a ako se nekim čudom takvo šta desi, takva susretanja, barem za mene, istinska su blagodat. E, to je moj grad. I dok je takvih, nepoćudnih i neprilagođenih, drugi i ljepši grad ne želim niti mi treba.

I na koncu konca, kao kontrapunkt, sličica o bogtepitaj kakvim misionarima koje je, opet, nemoguće ne sresti na ulici. Idu mi u susret, vidim, spremaju se da me presretnu, pa im poizdaleka govorim:

– Dobar dan, dragi misionari! Obično vi prvi postavljate pitanja, pa, za promjenu, mogu li vam postaviti kratko i jednostavno pitanje?

– Naravno – gotovo s ushitom reče mlađahna djevojka, zadovoljna zato što me je ulovila bez imalo muke.

– Zašto slavuji prestaju pjevati kad procvatu ruže?

– Uh, ne znam! Nisam nikad o tome razmišljala!

– Slavuj je tvoje srce, a ruža tvoje tijelo!

– Ah, da! Sad shvatam! Kakva divna i duboka sentenca!

– Je li?! A šta si shvatila?

– Ovaj… Čujte, žurimo, nekom drugom prilikom ćemo o tome! Oprostite! Doviđenja!

– Doviđenja, dragi misionari!

 

 

PROČITAJTE I...

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!