Zašto se Bursać služi nalazima ratnog huškača koji je učestvovao u srebreničkom genocidu

Rijetko je kome poznato da je Snježan Lalović, osvjedočeni ratni huškač i lažov sa Srpske radiotelevizije, u produkciji Saveza logoraša RS, 2005. godine uradio dokumentarac o Mirjani Dragičević, devetogodišnjoj djevojčici koju su navodno silovala i ubila trojica pripadnika 7. muslimanske brigade 28. decembra 1992. godine prilikom zauzimanja sela Donja Bioča. U filmu o slučaju navodnog silovanja i ubistva svjedoči majka Radmila, koja je nakon 13 godina od akcije “Koverat”, dakle, 2005. godine, odlučila progovoriti o ovom slučaju. Bez obzira na Lalovićev filmić iz 2005. godine, o ovom slučaju nije se znalo sve dok o poginuloj djevojčici Mirjani Dragičević za web-portal Al Jazeere Balkans nije tekst napisao novinar Dragan Bursać

 

Dvadeset i sedmi je decembar 1992. i vojnici 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije RBiH, osnovane tek sedmicu dana ranije, nalaze se u Visokom. Sutra ujutro, 28. decembra, kreću u akciju, a cilj je deblokada Sarajeva. O čemu razmišljaju tu večer, teško je pretpostaviti, a izvještaji govore da je borcima moral bio na visokoj razini. Ono o čemu sigurno ne razmišljaju tog 27. decembra jeste da, kada probiju neprijateljske linije, ulaze u srpske kuće i siluju devetogodišnje djevojčice.

Akcija je krenula u ranim jutarnjim satima 28. decembra 1992. Cilj je bila deblokada Sarajeva preko Kralupa, Ahatovića i Sarajevskog polja. Brigada je tada bila pod rukovodstvom Operativne grupe Visoko. Probijaju se srpske linije. Kasnije su srpski mediji snimke mrtvih srpskih vojnika s linija prikazivali kao ubijene srpske civile. Borci su oslobodili selo Gornja Bioča i objekt “Višegrad” i faktički došli na ulaz u Ilijaš, koji se nalazi oko 18 kilometara od Sarajeva i u kojem je u maju i junu 1992. godine – nakon napada Vojske Republike Srpske (VRS), hapšenja ili izvođenja iz različitih zatočeničkih objekata – ubijeno oko 200 mještana. BIRN je u svom izvještaju naveo da su, prema tvrdnjama onih koji su preživjeli, srpska vojska i policija napale u maju i junu 1992. godine sela Bioču, Lješevo, Kadariće, Luku i sami centar Ilijaša.

Muškarci koji nisu bili ubijeni, prema tvrdnjama preživjelih, zatvarani su i zlostavljani u osnovnoj školi u Gornjoj Bioči, u skladištu “Iskre” i podrumu Željezničke stanice u Podlugovima, u Osnovnoj školi “27. juli” u Ilijašu i drugim objektima. Gornja Bioča prvo je selo koje je napadnuto 29. maja 1992. godine. Tokom napada ubijene su dvije i ranjene tri osobe, a muškarci su odvedeni u zatočeničke objekte. Za ove zločine još niko nije odgovarao. Optuženi Srpko Pustivuk je u Sudu BiH nepravomoćno oslobođen krivice za sudjelovanje u napadu na civile u selu Gornja Bioča, kada su ubijena dva, a teško ranjena tri civila.

NISU IMALI KONTAKT SA SRPSKIM CIVILNIM STANOVNIŠTVOM

Međutim, 28. decembra 1992. za pripadnike 7. muslimanske brigade pobjeda se čini izvjesna, a deblokada Sarajeva već im se zrcalila pred očima. Zasigurno ne razmišljaju o silovanju i ubijanju devetogodišnjih srpskih djevojčica.

Ostale jedinice Armije RBiH ne prate njihovo vojno napredovanje, padaju lijevi i desni bok, a špica napada u kojoj se nalazi i nekolicina dobrovoljaca iz stranih zemalja našla se u poluokruženju, odnosno okruženju. Kod Bioče, gdje se zadržavaju nepuna dva sata, našli su se pod teškom vatrom iz svih mogućih smjerova. Veliki je broj ranjenih. Izvlači se dio vojnika, a ranjeni ostaju u džepovima pružati otpor.

Zatim nastaje tišina, bitka je posve završila, deblokada Sarajeva u operaciji poznatoj kao “Koverat” nije uspjela. Međutim, tišinu prekidaju pojedinačni pucnji i kratki rafali. Srpski vojnici zarobljene ranjenike ubijaju po kratkom postupku, što metkom, a što nožem. Tačan broj poginulih nikada nije utvrđen, ali je poznato da je u neuspjeloj akciji bilo riječ o oko 50 ubijenih pripadnika Armije RBiH.

Preživjeli tvrde da nikada nisu imali niti jedan kontakt sa srpskim civilnim stanovništvom, da kuće koje su se nalazile na privremeno zauzetim linijama nisu bile nastanjene i da se akcija i protunapad u Bioči toliko brzo odvijao da nema nikakve šanse da je bilo ko uradio bilo kakav zločin nad civilima. Uz to, i danas potvrđuju kodeks boraca 7. muslimanske brigade koji je nalagao da je bilo kakav zločin prema zarobljenicima i civilima nedozvoljen i da se kažnjava strijeljanjem na licu mjesta. Rušenje kršćanskih bogomolja također je bilo nedozvoljeno, a ako bi se ko na takvo nešto usudio odlučiti, čekala bi ga kazna “kao da je srušio džamiju”.

Srpski mediji su nakon neuspjele akcije propagandno prikazivali snimke gomila ubijenih “Alijinih mudžahedinskih hordi” i isticali svoj vojni uspjeh.

FIKCIONALIZACIJE SRPSKIH RATNIH HUŠKAČA I LAŽOVA

U to vrijeme na Srpskoj radioteleviziji svoju karijeru započinje mladi novinar koji krajem 1992. godine, po svemu sudeći, sudjeluje u prenošenju fiktivnih vijesti o tome da “u Sarajevu mudžahedini srpskom nejači hrane lavove u Pionirskoj dolini” i da “Mirza Delibašić i Davorin Popović u Sarajevu vode bordele sa zatočenim Srpkinjama”. Ime mu je Snježan Lalović. Rodom je iz Sarajeva. S ocem Mihajlom i majkom Bahrom do rata je živio u sarajevskom naselju Ali‑pašino Polje. Tokom ratnih godina bio je  perjanica paljanske televizije. Ovaj se novinar 12. jula 1995. našao u Srebrenici te u svrhu širenja srpskih propagandnih laži čuje se njegov glas kada ispituje prestravljene bošnjačke civile. Ovaj novinar dobitnik je velikog broja priznanja u Srbiji nakon 1995. godine radi svog rada na dokazivanju etničkog čišćenja Srba u BiH.

U dokumentarcu više puta prikazanom na Al Jazeeri Balkans pod naslovom My Own Private War autorice Lidije Zelović iz 2016. godine saznajemo da do današnjeg dana nije promijenio svoja stajališta. Raskrinkan je od svoje bivše kolegice na katarskom svjetskom medijskom brendu kao nepopravljivi sljedbenik medijskog zločina iz 1992. godine – srpske ratnohuškačke propagande koja je imala jednu od ključnih uloga u izazivanju i opravdavanju rata u BiH.

No, malo je poznato da je ovaj ratni huškač i lažov sa Srpske radiotelevizije u produkciji Saveza logoraša RS 2005. godine uradio petnaestominutni film o Mirjani Dragičević, devetogodišnjoj djevojčici koju su navodno silovala i ubila trojica pripadnika Sedme muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH 28. decembra 1992. godine, prilikom zauzimanja sela Donja Bioča.

U filmu o slučaju svjedoči majka Radmila, koja je nakon 13 godina od akcije “Koverat”, dakle, 2005. godine, odlučila progovoriti o ovom slučaju. Majka spominje i da je Mirjanin brat Janko bio prisutan događaju, ali njegovog iskaza nema. Majka tvrdi da se Janko podvukao pod krevet nakon što su u kuću upala trojica vojnika i da ga je pokrilo ćebe. Otac djece se u izjavi majke, a niti u dokumentarcu ne spominje u bilo kojem svojstvu. Bez obzira na Lalovićev film iz 2005. godine, o ovom slučaju slabo se znalo sve dok o poginuloj djevojčici Mirjani Dragičević za web-portal Al Jazeere Balkans tekst nije napisao novinar Dragan Bursać.

O ovom slučaju nema traga ni u srpskim arhivama, a, koliko nam je poznato, Srbi su bili vrlo ažurni u dokumentiranju svega što je moglo mirisati na ratni zločin. Uradili su to uz pomoć i po direktivi Beograda. Srpska politika, naime, naredila je da se pošto-poto mora relativizirati rat u BiH i minimalizirati srpsko učešće u genocidu. Neumitno je to da je nevina djevojčica poginula, ali o navodnom silovanju i ubistvu, osim Lalovićevog filmića i nalaza u njemu, nema dodatne zabilješke.

Teško je vjerovati da srpska propaganda ne bi, da je bilo imalo osnovane sumnje, iskoristila silovanje devetogodišnje djevojčice od muslimanskih boraca. Uostalom, ovakav bi slučaj za srpsku propagandu bio corpus delicti da opravda svoje ratne ciljeve, da potvrdi da je bila u pravu kada je upozoravala na muslimansku prijetnju i izmišljala stotine hiljada mudžahedina koji se, nakon što završe posao u Bosni, spremaju krenuti na Evropu.

Ništa se od toga do sada nije dogodilo, osim što se u dijelu srpskih medija tokom 2012. godine pojavila priča o Mirjani, i to povodom preseljenja njenih posmrtnih ostataka u Sokolac. Majka je tada za medije ponavljala identičan iskaz kao i 2005. godine za Lalovićev dokumentarac. A onda se javio Dragan Bursać tekstom na Al Jazeeri Balkans i iskoristio filmić zloglasnog srpskog ratnog huškača, koji je u dokumentarcu prikazanom na istoj toj Al Jazeeri Balkans raskrinkan kao takav.

Bursać je doslovno preuzeo Lalovićev sadržaj i napravio vrlo emotivnu rekonstrukciju navodnog silovanja i ubistva devetogodišnje djevojčice od muslimanskih boraca. Uradio je to Bursać bez ograde i bez ikakvog objektivnog odmaka, dokumentirajući silovanje i ubistvo nevine djevojčice kao nepobitnu činjenicu i posve istinitu faktografiju. Time se može postići da se ratni put 7. muslimanske brigade etiketira kao krajnje zločinački.

FIKCIONALIZACIJA DRAGANA BURSAĆA I GORAN MILIĆ KAO RATNI ZLOČINAC

Naravno, postoji li i promil mogućnosti da se silovanje i ubistvo doista dogodilo, potrebno je ovaj slučaj detaljno istražiti, što bi trebao biti interes ne samo Bošnjaka nego svakog moralnog ljudskog bića. Ako se dokaže da se dogodio, potrebno je kazniti i s krajnjim prijezirom osuditi počinioce takvog djela. Do tada nije prihvatljivo iznositi neprovjerene i nedokazane podatke kao da su apsolutna istina jer u tom slučaju možemo govoriti o zlonamjernom zakuhavanju međuetničkih odnosa u BiH, ili pak možemo tvrditi da su iznijeti podaci nastavak iste one srpske propagande (specijalnog rata) u koju ni 1992. godine nije povjerovao niti jedan ozbiljan čovjek.

Ratni zločini izvršeni su i nad civilima iz srpskog naroda, to niko ne spori. Nisu bili dio političke strategije i nisu bili masovni, ali ih je bilo, te bi interes srpskog naroda trebao biti da se objektivno istraži ko ih je i pod kojim okolnostima izvršio. Sve ostalo bit će na štetu upravo srpskog naroda.

Asim Koričić, prvi komandant 7. muslimanske viteške brigade Armije RBiH, u jednoj reportaži novinara Avde Huseinovića objašnjava da je brigada formirana jer je postojala želja da se organizira jedna jedinica po vjerskim i moralnim principima, te odbacuje svaku povezanost 7. muslimanske brigade s mudžahedinima.

“Mi zaista s ponosom možemo gledati na svoju borbu, na svoje pobjede, jer iza nas nisu ostali ucviljeni, iza nas nisu ostali spaljeni objekti, niti oskrnavljene vjerske svetinje, niti pak ono što nije humano i što nije dostojno časnih i čestitih ljudi. Moj borac nije smio biti pijan i takav ići na zadatak, nije smio ustuknuti u borbi, nije smio ubiti dijete neprijatelja jer bi bio odmah strijeljan, a to mu ni vjera ne dozvoljava”, rekao je Koričić.

Dakle, kada se pristupa rekonstrukciji ratnih događaja i ratnih zločina, piše se ili prema podacima iz presuda i optužnica (što uključuje sudske svjedoke, forenzičke nalaze obdukcije i slično) ili se pristupa istraživačkom novinarstvu. Presuda nema niti je zabilježeno da je pokrenut optužni predmet u slučaju devetogodišnje Mirjane Dragičević. Jedino svjedočanstvo jeste ono Mirjanine majke koje je dato 2005. godine, 13 godina nakon slučaja. Bursać ne spominje druge svjedoke, niti objašnjava širi kontekst događaja, niti je prema pravilima objektivnog novinarstva kontaktirao i tzv. drugu stranu, koja bi u ovom slučaju posve demantirala navodni događaj.

Nasuprot tome, Bursać u potpunosti fikcionalizira služeći se jakim emotivnim nabojem i predočava događaj kao apsolutnu istinu i činjenicu. “Hoćemo li ćutati i u ćutanju biti saučesnici u zločinu? Hoćemo li racionalizovati smrt i silovanje djeteta i biti zločinci? Hoćemo li okrenuti glavu na drugu stranu pod teretom istine i biti kukavice i ćutolozi? Ili ćemo, barem, sačuvati ovu neprebolnu priču i boriti se za kažnjavanje zločinaca?”, poručuje Bursać. I doista, njegov tekst postavljen je tako umješno i s tako jakim emotivnim kodovima da je bilo kakva racionalizacija ovakvog događaja pod prijetnjom da upadne u njegovu emotivnu zamku, a da mogući činjenični kontraargumenti budu shvaćeni kao opravdavanje teškog ratnog zločina. Međutim, za nadati se da je glad za istinom ili potraga za dokazima jača od podmetanja koje karakterizira novinarstvo jednog Snježana Lalovića, za kojim se Bursać povodi.

Ako bismo se usudili ovako pristupati temi ratnih zločina, onda je polje mogućnosti poprilično široko i fikcionalizacija je moguća u svim smjerovima. Naime, mogli bismo fikcionalizirati da je bivši direktor programa Al Jazeere Balkans Goran Milić ratni zločinac koji je kriv za protjerivanje 300.000 Srba iz Sarajeva, koji je direktno odgovoran na poticanje Mušana Topalovića Cace da ubija Srbe na Kazanima i slično.

Naime, Bursać se ipak pozvao na neke izvore navodeći da je Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo (MUP RS) podnio izvještaj protiv 11 lica koja se terete za krivično djelo ratnog zločina u selu Donja Bioča, ali da se ništa u tom slučaju ne događa. Ovim slučajem posebno se pozabavio inspektor u Upravi za terorizam MUP RS i koordinator tima za istrage krivičnih djela ratnog zločina nad srpskim narodom Simo Tuševljak. Ovaj notorni medijski manipulator i negator genocida nad Bošnjacima svojevremeno je kao svjedok odbrane Ratka Mladića iznosio nevjerovatne brojke o ubijenim srpskim civilima u Sarajevu pod opsadom. Tužioci su tokom unakrsnog ispitivanja dokazivali da je Tuševljak, nekim čudom, u broj stradalih ubrajao i žrtve granatiranja Sarajeva sa srpskih položaja.

Upravo je isti taj Tuševljakov MUP RS iz Istočnog Sarajeva u jednoj od ukupno 273 krivične prijave (podatak iz 2016, intervju Sime Tuševljaka) za navodne bošnjačke ratne zločine optužio bivšeg direktora programa Al Jazeere Balkans Gorana Milića, označivši ga kao novinara koji je poticao na ubistva Srba u Sarajevu: “Milić Goran, novinar Jutela; – odgovoran je što je kao šef televizijske ekipe, koja je uz ucjene i prijetnje, prisiljavala uhapšenog Jovanović Dušana da da lažnu izjavu na koju nije pristao, a njegova izjava je montirana u Sarajevu 7.04.1992. god.” (Izvod iz krivičnih prijava protiv optuženih za ratne zločine u BiH 1992-1995. – 1, Dokumentacioni centar RS za istraživanje ratnih zločina, Banja Luka, 2002, str. 277.)

Goran Milić nije kriv za ratni zločin, to je očigledno i zvuči komično, ali ako bismo slijedili trag montiranja prijava koje je podnosio MUP RS, a zatim obrađivao medijski ratni huškač i lažov Snježan Lalović pa preuzimao Dragan Bursać, mogao bi biti kriv, mogao bi biti uhapšen, mogao bi biti osuđen i mogao bi zajedno s navodnim silovateljima devetogodišnje Mirjane služiti zatvorsku kaznu. Na koncu, po sili zakona, po pravdi Boga, a bome i po šerijatskom zakonu, možda bi i zaljevska država Katar u tom slučaju morala isporučiti nekog svog državljanina, dobrovoljca s bosanskog ratišta iz 1992. godine.

Budući da govorimo tek o fikciji i pretpostavkama za koje nemamo ama nikakve dokaze, bilo bi svrsishodnije da za početak neko (mogao bi i Bursać jer Lalović to sigurno neće učiniti) istraži ko je 1992. pobio stotine Bošnjaka na području općine Ilijaš. Jer, to su nepobitne činjenice. Ili, barem, gdje se nalaze kosti ilijaških Bošnjaka za kojima se još uvijek traga i koji su zakopani u nekoj od skrivenih masovnih grobnica s tog područja. Ljudi su nestali i do danas se nisu pojavili, a činjenica je da su zadnji put viđeni nakon što ih je u nepoznatom pravcu odvela srpska vojska.

“Naše komšije znaju gdje su ih pobili, gdje su im kosti, a neće da kažu”, tvrdi Zekija Avdibegović, naglašavajući da je njen sin imao 17 godina kada je odveden iz škole u Ilijašu i kada mu se gubi svaki trag. Među nestalima s područja općine Ilijaš, kako kažu oni koji su preživjeli, ima i žena. U Institutu za traženje nestalih BiH ističu podatak da je među 152 ekshumirane žrtve – 11 žena i troje djece od četiri do 18 godina. Nažalost, more je ovakvih sudbina iz bošnjačkog naroda, a postaju tek žalosna statistika.

 

 

 

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!