Zašto nisam glasao za Hillary

Danas na poslu, na pauzi za ručak, krenu rasprava o izborima i važnosti glasanja. Dvojica Kolumbijaca, koji rade na pješčarenju kalufa, rekoše da će glasati za Trumpa jer će on popraviti ekonomiju, smanjiti dug, bombardirati ISIS i šta već neće. Ostali počeše hvaliti Hillary i pljuvati Trumpa, spominjući njegov rasizam, odnos prema izbjeglicama, nipodaštavanje žena i sl. Najobičnija pauza za ručak pretvorila se za tren u žučnu političku debatu. Sva sreća pa je došlo vrijeme da se vratimo poslu, imao sam utisak da bi se uhvatili za vratove

Neku noć, pred početak TV debate Trumpa i Hillary, ležim duboko zavaljen u kauču i čitam knjigu. Kad je počelo, moja supruga Leslie dogegala se iz druge sobe, odvrnula TV do daske upijajući svaku riječ obaju kandidata koji su, kako to ovdje obično biva, častili jedno drugo raznoraznim prljavštinama. Zamolio sam je da stiša ton jer mi to sve skupa ide na živce. Dobih iz suprotnog smjera lavinu riječi koje nisam očekivao da ću ih čuti. Razapet između čekića i nakovnja udaljih se u drugu sobu. Kad je debata konačno završena, zazvonio je telefon. Leslie je skočila, podigla slušalicu i krenula sa svojom sestrom razvlačiti o tome ko je šta rekao. Počelo je pljuvanje po Trumpu i hvaljenje Hillary. Nisam imao izbora, zaključao sam se u kupatilo, legao u praznu kadu i nastavio s čitanjem u relativnoj tišini.

Ludnica je gora nego onda kada se Bush mlađi gurao da postane predsjednik. Tih sam dana slušao kako se spominje kraj svijeta, da treba zaustaviti idiota koji bi mogao preuzeti vlast i započeti rat. Sve je odjednom postalo politika, što je ljude u mojoj okolini bacalo u depresiju. Daleko od toga da sam bio ravnodušan mogućnošću da narod izabere kretena, ali ja tu nisam mogao ništa učiniti. Čak sam, protivno vlastitim principima, izašao na izbore i popunio glasački listić, ne zbog toga što sam htio istinski glasati za Al Gorea, već da onaj drugi majmun ne dobije izbore. Za nešto za šta bih istinski htio glasati nije bilo opcije.

Sjećam se dobro tamo neke predratne godine kada sam krenuo “prvi put s ocem na izbore”. Glasalo se ko će biti predstavnik Bosne i Hercegovine u Predsjedništvu Jugoslavije. Došli smo do biračkog mjesta i pitao sam starog: “Za koga ćemo glasati? Je l’ za ovog Živka Radišića?”

“Ma jok”, diskretno će stari, “naš je Bogić Bogićević.” I tako, glasah a da nisam imao pojma ko su kandidati niti šta oni predstavljaju. Vjerovao sam svom ocu. To je bilo dovoljno.

Za sljedeće, prve opće demokratske izbore 1990. godine dobio sam poslić od mjesne zajednice da pomažem članovima komisije i kontrolorima na izbornom mjestu, ne bih li zaradio koju kintu. Sjedim tako u dosadi i gledam ljude kako dolaze i glasaju, kad u prostoriju uđe moj drug Boro iz Jug Bogdanove. Priđe kontrolorima iz SDS-a i upita ih: “Kako stojimo?” Oni mu odgovoriše, a on onda zamišljeno nešto naškraba na papir, podiže pogled i ugleda mene. Nisam imao pojma da se Boro aktivno bavio politikom, uvijek je izgledao apolitično i benigno. Umjesto pozdrava i nekoliko rečenica koje bismo inače izmijenili, on mi nešto kao namignu, izađe iz prostorije i ode dalje, do sljedećeg glasačkog mjesta kojeg je morao obići po partijskoj dužnosti. Tu shvatih da je društvo u kojem sam živio već duboko podijeljeno i da povratka unazad nema. Boru više nikad nisam vidio.

Danas na poslu, na pauzi za ručak, krenu rasprava o izborima i važnosti glasanja. Budući da se u New Yorku redovno glasa za Demokrate, zna se da će Trump dobiti mnogo manje glasova. Dvojica Kolumbijaca (naturaliziranih Amerikanaca), koji rade na pješčarenju kalufa, rekoše da će glasati za Trumpa jer će on popraviti ekonomiju, smanjiti dug, bombardirati ISIS i šta već neće. Ostali počeše hvaliti Hillary i pljuvati Trumpa, spominjući njegov rasizam, odnos prema izbjeglicama, nipodaštavanje žena i sl. Najobičnija pauza za ručak pretvorila se za tren u žučnu političku debatu. Sva sreća pa je došlo vrijeme da se vratimo poslu, imao sam utisak da bi se uhvatili za vratove.

Kada sam prvi put stigao u Ameriku, zemlja je već bila debelo polarizirana, ali je ipak postojao poneki političar u Kongresu i Senatu koji je znao glasati mimo volje svoje partije, za suprotnu stranu, vjerujući da je program za koji je dao glas bolji od programa njegova partija. To mi se činilo prilično cool jer ondje odakle sam ja došao takav bi bio izbačen, prognan iz partije i proglašen izdajicom. Kako se Bosna u poplavi totalnog neoliberalizma sve više amerikanizirala, tako se Amerika više “bosnizirala”: podjele su postajale sve gore, a narod je kupovao zalihe hrane i vode.

Moj punac, koji o politici zaista nema pojma, svaki put glasa za nekog drugog, tako da Leslie, njeni brat i njena sestra pred svake izbore zovu starog u Floridu (“swing state”) satima i danima ga uvjeravajući da glasa za Demokrate. Posljednji put to im je uspjelo kada je Obama postao predsjednik. Pošto stari igra golf, kao i Trump, čiji teren za golf nije daleko od njegove kuće, ovaj će put biti povuci-potegni.

“Ti zaista nećeš glasati?”, upita me jutros tužno moja supruga. “Jok”, odgovorih. Shvativši da neću promijeniti svoje mišljenje, otpuhnu razočarano i ode na čas plivanja. Za koga god glasao znam da se politika ove zemlje neće mijenjati voljom naroda, već po želji onih 1% čiji su interesi iznad interesa “prosječnog Džoa”. Teško je živjeti s prividom demokratije, ogromnom količinom laži koja nam se svakodnevno plasira, s osjećajem da je sve velika utopija i da nema šanse da nešto drugačije zamijeni postojeći sistem. Taman kad se pojavi tračak svjetlosti s nekog dalekog svjetionika koji nam ulije nadu, neki nevidljivi pendrek opali sve po leđima i podsjeti nas da je “big brother” tu i da su naši novčanici u tuđim džepovima.

PROČITAJTE I...

Zajednicu muslimana “Milli Görüş” osnovali su Turci koji su šezdesetih godina 20. stoljeća otišli na privremeni rad u Njemačku. Grupa entuzijasta oformila je organizaciju koja je prvo tražila prostor za obavljanje molitve. S vremenom je izrasla u jednu od najvećih islamskih nevladinih organizacija u Evropi, a područje djelovanja prošireno je na polje obrazovanja, humanitarni rad, pružanje socijalne pomoći

Ustavne promjene, kada se primijene poslije izbora 2019. godine, imaju potencijal da donesu Turskoj prijeko potrebnu političku stabilnost na duge staze. U kvaziparlamentarnom sistemu tokom 95 godina, umjesto normalnih 20, promijenjeno je čak 65 vlada. Ova dinamična zemlja “vožena” je kao “pod ručnom”, a slabe koalicije otvarale su kapije vojnim pučevima. Želja Zapada da Turska ostane sapeta u nefunkcionalnom sistemu kada jednom više ne bude bilo moguće napraviti većinsku vladu nije prijateljska

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!