Zašto laže Miroslav Tuđman

Šta tvrdnje Miroslava Tuđmana znače za BiH u trenutku dok hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iznosi da “u BiH živi 10.000 ljudi s radikalnim namjerama koji djeluju i prema Hrvatskoj”? Imaju li ovakve tvrdnje ikakve veze s aktuelnim ponašanjem lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji djeluje u saradnji sa srpskim liderom Miloradom Dodikom

Nije ovo prvi put da bivši prvi čovjek svih hrvatskih obavještajnih službi dr. Miroslav Tuđman nasrće na Bošnjake i prvog predsjednika nezavisne BiH Aliju Izetbegovića. U 2017. godini to čini povodom izlaska svoje knjige Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića, a 2013. godine to je činio gotovo na identičan način povodom izlaska svoje knjige Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije: korespondencija predsjednika dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990.-1995.

Tada je Tuđman mlađi bio u funkciji predsjednika Odbora za nacionalnu sigurnost Sabora Republike Hrvatske, a danas je saborski zastupnik i voditelj Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a. Izneseni stavovi u obama slučajevima potvrđuju ocjene o historijskim greškama Hrvatske prema Bosni i Hercegovini prije, tokom i poslije rata devedesetih godina 20 stoljeća. U oba se slučaja Tuđman mlađi neslučajno javlja kao dio strategije amortizacije posljedica presude šesterici hercegovačkih Hrvata u Hagu, 2013. godine nakon osuđujuće presude, a 2017. godine uoči vrlo izvjesne potvrde presude. Ona bi Hrvatima mogla vrlo ozbiljno narušiti željeni ugled nosilaca evropskih vrijednosti u BiH i zacementirati njihovu zločinačku ulogu u BiH tokom devedesetih pod vodstvom Franje Tuđmana i njegovih hercegbosanskih ratnih vođa.

GENERAL JANKO BOBETKO DEMANTIRA MIROSLAVA TUĐMANA U 2013. GODINI

Zanimljivo je da Tuđman mlađi iznosi svoje teze u trenutku dok se u Hrvatskoj vode žustre polemike može li krajnje sramni ustaški natpis “Za dom spremni” stajati na spomen-ploči HOS‑ovcima u Jasenovcu, dok se usred Zagreba javno pale srpski manjinski časopisi, a tamošnje društvo krajnje se polariziralo i nakon što je promijenjeno ime Trga maršala Tita usred Zagreba. Uprkos sve žešćim prozivkama da se Tuđmanov HDZ radikalizira i kontinuirano koketira s ustaštvom, sin prvog hrvatskog predsjednika bavi se dolaskom mudžahedina u BiH, terorizmom i islamskom prijetnjom, Islamskom deklaracijom, nacionalnim i vjerskim identitetom Bošnjaka, Osmanskim carstvom, sporazumima Cvetković-Maček, tumačenjem misli Alije Izetbegovića, a sve u svrhu skretanja pozornosti s društveno-političkog kolapsa u vlastitoj državi, te da, na koncu, u potpunosti isključi bilo kakvu mogućnost da je Republika Hrvatska imala bilo kakve pretenzije prema BiH.

Putem svojih knjiga, Miroslav Tuđman poručuje da je njegov otac Franjo Tuđman vodio pravednu politiku prema BiH, a da je “hrvatsko-bošnjački” sukob nastao krivnjom bošnjačkog političkog vodstva i međunarodne zajednice. Čak i bez uvida u sadržaj knjiga, samo na osnovu stavova iz njegovih intervjua, i 2013. i 2017. godine, jasno je da Miroslav Tuđman svoja djela priprema u pokušaju ideološkog i političkog zataškavanja brojnih činjenica i demantiranja sve učestalijih ocjena da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na BiH, a da je vodstvo Hrvatske na čelu s njegovim ocem Franjom Tuđmanom odgovorno za rat i ratna stradanja u BiH.

Ako se vratimo na teze koje je iznosio 2013. godine, treba zabilježiti da prepiska Franje Tuđmana s autoritetima međunarodne zajednice, nastala tokom rata, nikako ne može biti relevantna za dokazivanje da Hrvatska nije izvršila oružanu agresiju na BiH i da državni vrh Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom nije odgovoran za rat i ratna stradanja u BiH. Ona tek može biti dokaz da je odvraćao pažnju međunarodne zajednice od činjenica o oružanoj agresiji Hrvatske na BiH maskirajući takve činjenice i iskrivljeno ih predstavljajući, što je imalo karakter obmanjivanja javnosti i međunarodne zajednice o karakteru rata u BiH.

Dakle, Miroslav Tuđman samo nastavlja praksu svog oca Franje u pogledu obmanjivanja javnosti o karakteru rata u BiH, a koliko laže, uvjerljivo pokazuje usporedba njegove izjave da se Hrvatska tokom rata nije vojno angažirala u BiH sa sadržajima u knjizi Sve moje bitke generala Janka Bobetka, komandanta Glavnog stožera Hrvatske vojske koji je u obliku teksta i faksimila raznih dokumenata iznio dokaze da je Hrvatska upravo na teritoriji BiH angažirala jedinice i komande svoje vojske, za šta nije tražila ni dobila odobrenje Predsjedništva i Skupštine RBiH. Tuđman mlađi će reći: “Nikada, ni u jednom trenutku, nikakvo zapovjedništvo Hrvatske vojske nije bilo u Bosni i Hercegovini, a ne možete voditi vojsku ako nemate zapovjedništva.” A general Bobetko će ga u svojoj knjizi demantirati ovim riječima: “Izdao sam odmah zapovijed o formiranju svog isturenog zapovjednog mjesta u Grudama. Ovom zapovijedi približio sam svoje zapovjedno mjesto, što je očito, i na taj način stvorio veći uvid i veću operativnost na sređivanju prostora. Interesantno je da sam drugi ili treći dan poslije formiranja ovog IZM-a bio izravno raketiran specijalnim avionom MIG-21.” Dakle, njegovo naređenje nije ostalo samo na papiru, već je realizirano. Bobetko je u svojoj knjizi Sve moje bitke objavio brojne dokumente sa zaglavljem: “ZAPOVJEDNIŠTVO JUŽNOG VOJIŠTA IZM GRUDE”. U jednom od takvih dokumenata, koji je potpisao general Bobetko, navedeno je: “U cilju učinkovitijeg i operativnijeg zapovijedanja činim odgovornim: general-bojnika Ante Roso za područje Livna, brigadira Miljenko Crnjec za Tomislavgrad – Prozor – Konjic.”

Bio bi zanimljiv odgovor Miroslava Tuđmana na pitanje smatra li da su mjesta Grude, Livno, Tomislavgrad, Prozor, Konjic u Hrvatskoj ili smatra da su u BiH. Ako smatra da su u BiH, onda mora priznati da je Hrvatska vojska tokom rata borbeno angažirana u BiH, a ako smatra da nabrojana mjesta nisu u BiH, onda to pokazuje da politička stranka kojoj on pripada (HDZ Hrvatske) faktički još uvijek ne priznaje BiH u njenim međunarodno priznatim granicama, otkrivajući svu dubinu političkih motiva ratnog prisustva Hrvatske vojske u BiH, ali i svu dubinu svojih, odnosno HDZ-ovih motiva zbog kojih laže da Hrvatska vojska tokom rata nije bila angažirana u BiH.

JOSIP MANOLIĆ DEMANTIRA MIROSLAVA TUĐMANA U 2017. GODINI

Međutim, kako se 2013. godine Tuđmana mlađeg moglo vrlo lahko demantirati s konkretnim zapisima hrvatskog ratnog vodstva poput Bobetkovih, tako ga se i u 2017. godini može doslovno razmontirati ako mu se suprotstave dokumentarna svjedočanstva Josipa Manolića koje je drugi čovjek Republike Hrvatske početkom devedesetih, tik uz Franju Tuđmana, kao i čovjek koji je ustanovio obavještajnu zajednicu u nezavisnoj Hrvatskoj, objelodanio 2015. godine u svojoj knjizi Politika i domovina. Pripajanje Hercegovine Hrvatskoj bila je ideja vodilja hrvatske državne politike gotovo pet godina, smatra Manolić u svojoj knjizi, dakako samo jednog njezinog dijela, onog koji se krio iza dvostruke linije zapovijedanja i koji je bio zadužen osigurati dogovor s Miloševićem. U tom je kontekstu Srbima svjesno prepušten veći dio Bosne, dok je Bošnjake trebalo svesti na Sarajevo i dijelom na tuzlansko-zenički okrug. Manoliću je neshvatljivo bilo kako je Franjo Tuđman mislio da može očuvati hrvatske granice ne priznajući istodobno bosanskohercegovačke. Kad je međunarodna zajednica zaprijetila, Tuđman je bez ikakvog oklijevanja, hladno, kao da nikada nije bio s njima u kontaktu, žrtvovao izvršioce svoje političke vizije Banovine Hrvatske koji su završili u Hagu. Ako se vratimo unatrag, tvrdi Manolić, nakon pada Bosanskog Broda, glavni stožer HVO-a učinio je sve da upropasti mogućnosti vojne saradnje Hrvata i Bošnjaka. Riječ je o naredbama zapovjednicima brigada da isključe Bošnjake iz svojih postrojbi i da ih razoružaju. Još je prije toga upućena naredba o skidanju muslimanskih zastava na području pod nadzorom HVO-a u Posavini. Možemo samo zamisliti, zaključuje Manolić, kakvu je to reakciju izazvalo u onim postrojbama HVO-a u kojima se borilo od 20 pa čak do 60 posto Bošnjaka, koji su s Hrvatima pod hrvatskom šahovnicom krenuli u rat protiv velikosrpske agresije.

U knjizi Politika i domovina izneseno je toliko inkriminirajućih činjenica da se Tuđmanu mlađem i sličnima vjerovatno još uvijek vrti u glavi, a Manolić nije skrivao da je Franjo Tuđman bio pod direktnim utjecajem hercegovačkog lobija Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Ante Belje, kao ni to da je hrvatska strana organizirala koncentracijske logore za Bošnjake.

Koncem 1989. godine, tj. 29. novembra, za Dan Republike, vrh HDZ-a izradit će jedan od prvih letaka o političkom programu stranke. Autor je teksta dr. Franjo Tuđman. Posebno je za Manolića interesantan dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Naime, HDZ je za Hrvatsku tražio njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman, prije istupa Miloševića, napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske, da traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH usklađena evidentno puno prije sa srpskim nacionalističkom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije. Bilo je to svojevrsno poništenje ustava iz 1974. godine. Mnogi su to shvatili, nastavlja Manolić, “kao ponudu Miloševiću da trgujemo oko Bosne”, ali je to probudilo svojevrsne pretenzije kod Italijana i Mađara. Manolić priznaje da tada nije ni slutio “kamo će nas ta prva javna objava naših (Tuđmanovih) namjera odvesti i nisam se dovoljno jasno suprotstavio tom tekstu. Mislio sam da je riječ o propagandi, a da se stvarno ne namjeravamo tako ponašati”.

No, Manolić svjedoči da sve počinje u Karađorđevu 25. marta 1991. godine, kad se sastaju Tuđman (koji je zagovarao direktni razgovor sa srpskim “voždom”) i Milošević, s kojim je postignut načelni dogovor “što će biti s Bosnom”. Manoliću je Tuđman pokazao karte podjele. Ustvrdio je da je Kosovo unutarnje pitanje Srbije, a Srbi u Hrvatskoj unutarnje pitanje Hrvatske, a da je Miloševićev interes – Srbi u BiH. Svima je u vrhovništvu bilo jasno da je Karađorđevo bilo sastanak o podjeli Bosne po principu da Srbi neće osporavati stvaranje hrvatske nacionalne države ako Hrvati podrže stvaranje nove samostalne srpske države, uključujući Vojvodinu i Kosovo. Manolić je došao do spoznaja da je na sceni bio naum o “humanom” preseljenju muslimana u Tursku s ciljem ostvarenja Tuđmanove i Miloševićeve ideje o Bosni bez muslimana.

Miroslav Tuđman danas tvrdi da se u Karađorđevu nije govorilo o podjeli BiH i da ono i dalje služi Bošnjacima “kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike”, a da su upravo Bošnjaci vođeni Izetbegovićem željeli unitarnu muslimansku državu, dok su Hrvati sve vrijeme bili dosljedni u zalaganju za cjelovitu i (kon)federalnu BiH. Tuđman mlađi će se pritom pozivati, ne bi li osnažio svoje tvrdnje, na generala Sefera Halilovića i Fikreta Abdića.

BOŠNJACI SAMO ŽELE DA BIH BUDE NORMALNA DRŽAVA

Šta tvrdnje Miroslava Tuđmana znače za BiH u trenutku dok hrvatska predsjednica Kolinda Grabar‑Kitarović iznosi da “u BiH živi 10.000 ljudi s radikalnim namjerama koji djeluju i prema Hrvatskoj”? Imaju li ovakve tvrdnje ikakve veze s aktuelnim ponašanjem lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji djeluje u saradnji sa srpskim liderom Miloradom Dodikom?

Iskustvo raspada federalne Jugoslavije velikohrvatski nacionalisti, kao i velikosrpski, smatraju korisnim za svoje savezničko djelovanje s ciljem da se, ako se već BiH ne može odmah podijeliti, a njene teritorije priključiti Srbiji i Hrvatskoj, u skorom razvoju događaja ostvari federalizacija BiH putem usiljenog, ničim argumentiranog isticanja da Bošnjaci teže unitarizaciji i islamskom poretku, a da neka od budućih generacija, kad se Bošnjaci “uspavaju” (ili zabave međusobnim sukobima), po federalnim šavovima podijeli BiH, pa dio udijeli Srbiji, a dio Hrvatskoj. Za postizanje tog cilja potreban je hrvatsko-srpski savez koga su pred rat, marta 1991. godine, uspostavili Tuđman i Milošević, a koga, uz dalje paternalističke utjecaje iz Beograda i Zagreba simbolizira “sporazum na dugoročnim osnovama” između HDZ-a na čelu s Draganom Čovićem i SNSD-a na čelu s Miloradom Dodikom.

U tom smislu, antibosanskohercegovački paternalizam iz Zagreba indicira izjava Miroslava Tuđmana da u BiH “postoji sukob triju nacionalnih ideja”, a da “bošnjačka elita zagovara politički program unitarne Bosne i Hercegovine, a hrvatska politika program federalnog ili konfederalnog uređenja”, dok srpski predstavnici žele “da imaju državu u državi”, što je postignuto statusom “Republike Srpske”. U Tuđmanovom smislu riječi, federalizacija ili konfederalizacija BiH nije sama sebi cilj, već je sredstvo na putu ostvarivanja krajnjeg cilja, konačne podjele i nestanka države BiH. Težnja hrvatske “nacionalne ideje” za federalno ili konfederalno uređenje BiH jeste ustvari prikrivena težnja za uspostavu hrvatske države u državi BiH, što je sasvim isto što i velikosrpska težnja u obliku “Republike Srpske”. Dakle, Miroslav Tuđman protiv BiH hoće isto što hoće svaki srpski ekstremista, i na taj način razumijevamo i Čovićevo i Dodikovo savezničko djelovanje.

Uvjeti za trajnije stabiliziranje međunacionalnih i međudržavnih odnosa na Balkanu postići će se kada srpski i hrvatski nacionalisti svoje neargumentirane stavove da Bošnjaci teže unitarnoj državi BiH zamijene shvatanjem da Bošnjaci samo žele da BiH bude normalna država.

Prema stavovima Miroslava Tuđmana, zvanični Zagreb budno prati svaki sadržaj i oblik prisustva Turske u BiH, vjerovatno sumnjajući da je taj utjecaj koristan samo Bošnjacima. Također, zvanični Zagreb budno prati i prisustvo Rusije u BiH, vjerovatno sumnjajući da je taj utjecaj koristan samo Srbima. Ipak, zvaničnom Zagrebu manje smeta prisustvo Rusije u BiH nego Turske, jer se podrazumijeva da je velikosrpska politika ušla u “sporazum na dugoročnim osnovama” s velikohrvatskom politikom, upravo putem usaglašavanja stavova o tome s Rusijom. Zvaničnom Zagrebu ostaje da oponira ruskom prisustvu u BiH samo u onim pitanjima koja su značajna za SAD kao prioritetnijeg saveznika Hrvatske.

MEĐUBOŠNJAČKI SUKOBI NAŠA SU NAJVEĆA PRIJETNJA

Nažalost, postoji podudarnost tvrdnji Miroslava Tuđmana i stavova nekih bošnjačkih (ili probosanskih) političara o navodnim težnjama političkih faktora iz SDA za unitarnom BiH i za uspostavom islamske države na Balkanu. Kontinuirano se kroz protekle dvije decenije neki izjašnjavaju da je predsjednik Alija Izetbegović djelovao na podjeli BiH i uspostavi islamske države, te da na isti način djeluju i njegovi politički sljedbenici. Iz toga proizilazi pitanje: Zašto takvi uopće zamjeraju Miloradu Dodiku i Miroslavu Tuđmanu kada ukazuju na opasnosti od unitarne BiH, jer u suštini iznose isto?

Miroslava Tuđmana i Milorada Dodika rijetko ko od Hrvata i Srba ometa kada zastupaju destruktivne teze na štetu opstanka BiH, mira i sigurnosti, ali to nije slučaj s Bošnjacima kada član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović zastupa konstruktivne stavove u korist očuvanja BiH. Razlike, pa i politički sukobi među Bošnjacima, moraju postojati, ali ne moraju postojati sukobi izvan opravdanih demokratskih vrijednosti. Među Bošnjacima se odvijaju sukobi, upravo izvan onoga što se može opravdati potrebama i vrijednostima demokratije.

Iluzorno je tražiti od političara da ne lažu, ali je sasvim opravdano tražiti da ne lažu na štetu temeljnih vrijednosti društva i države, mada nikakva laž ne može biti društvu korisna. Kada govorimo o bošnjačkoj političkoj sceni, apsurd je što je za neke bošnjačke (ili probosanske) političare laž osnovni model političke borbe bez razlikovanja neprijatelja države od političkih protivnika njihove partije.

Indikator političke nedoraslosti pojedinih Bošnjaka jeste njihovo preferiranje dnevnopolitičkog, uskostranačkog interesa u borbi za prestiž i vlast, što je na štetu istine i budućnosti BiH, umjesto da se preferira dugoročni interes u korist istine i bolje perspektive BiH. Na taj se način gubi i kredibilnost naspram političkih faktora i lidera srpskog i hrvatskog naroda, kao i međunarodne zajednice. Kredibilni politički autoriteti Bošnjaka mogu, a nekredibilni ne mogu rješavati složene nacionalne, društvene i državne probleme. Kako stvari stoje, teško je očekivati da će do 2018. godine prestati međubošnjački medijski rat, a takva situacija može samo pogodovati onima koji bi željeli uništiti BiH. Stoga se još jednom potvrđuje da se niko ne može urušiti izvana ako se prije toga ne uruši iznutra, a Bošnjaci i dio njihovih političkih programa pokazuju upravo takve destruktivne namjere. Pri tome se ne misli na prestanak sukoba koji se mogu opravdati načelima i vrijednostima demokratije, a, kako rekosmo, politička konkurentnost, ako je na zdravim osnovama, može biti i pozitivna i poticajna. S druge strane, prestanak međubošnjačkih sukoba koji izlaze izvan okvira demokratskih vrijednosti nužan je ako se želi očuvati BiH, a bošnjački narod afirmirati kao politički i državotvorni faktor.

PROČITAJTE I...

Hrvatska postaje međunarodno izolirana, a ne može više računati ni na njemačku podršku. Više od 150.000 ljudi se iselilo, i dalje odlaze u talasima, a vlast besramno izjavljuje da je bitno smanjena nezaposlenost. Otud verbalna ofanziva na BiH i megalomanija u izvještavanju o posjeti Rusiji. Za skretanje pažnje s ozbiljnih problema u zemlji, osim domoljubne retorike i revitalizacije ustaštva, potrebni su makar i izmišljeni ekstremisti na granicama i umišljena veličina

Raspoloženje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u pogledu Pelješkog mosta, ako je suditi prema onome šta govore zastupnici, takvo je da se Bošnjaci protive izgradnji mosta prije nego što se riješi pitanje granice na moru i izlaza na otvoreno more, Hrvati bezrezervno podržavaju izgradnju mosta, oni su već zauzeli stranu Hrvatske, dok su Srbi neutralni, mada se čini da su bliži stavovima Bošnjaka nego Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!