Zašto je (zapadni) svijet histeričan zbog ustavnih promjena u Turskoj

Hrpa je gluposti napisana i/ili emitirana u inostranstvu glede ovih ustavnih promjena. Najveći je bauk, naravno, prodavan kako Erdoğan mijenja sistem u predsjednički da bi proširio svoju moć. Da je ova mantra istinita, do sada bi vladao univerzumom. Vajni “analitičari” nisu ni zavirili u postojeći Ustav da vide kakva (ogromna) ovlaštenja, a bez krivične (odnosno bez ikakve) odgovornosti ima predsjednik republike, a koja se ovim amandmanima uvodi

Više sam puta pisao da se posljednjih 5-6 godina gotovo sve na planu unutrašnje politike u Turskoj, a daleko je od istine da ona nije podložna stranim utjecajima, može objasniti (prelomiti kroz prizmu) kroz dva procesa. Prvi, u proljeće 2015. godine uspješno upokojeni, bio je pokušaj mirnog rješavanja sukoba između države i terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK). Da PKK ne predstavlja ni tzv. kritičnu masu turskih Kurda, objašnjavao sam toliko puta da se sad ne bih ponavljao. Drugi je proces donošenje novog Ustava Republike Turske. Taj proces započinjan je više puta od 2011. godine, ali se zbog “antiprotivne” opozicije, koja se najčešće ponaša po principu “e sad neću ni kako ja hoću”, nikad nije odmaklo daleko (preciznije, ustavna komisija nije odmakla od godinama usklađivanih i na kraju usklađenih 22 člana Ustava). Inače, to bi bio prvi građanski ustav u 93 godine Republike.

Tri ustava Republike Turske

Turska republika do sada je imala tri ustava. Prvi je proglašen 1924. godine za vrijeme koje se, uz svu benevolentnost prema mladoj turskoj republici, ne može drugačije okarakterizirati nego kao jednopartijska diktatura. Drugi je napisan i proglašen za vladavine vojne hunte, poslije puča kojim je zbačen (a poslije i pogubljen) na višestranačkim izborima prvi demokratski izabrani premijer Adnan Menderes. Treći, odnosno još važeći Ustav, napisan je i usvojen 1982. godine za vrijeme vladavine vojne hunte, koja se samopostavila na vlast nakon brutalnog vojnog puča izvršenog 12. septembra 1980. godine.

To je, osim kineskog i sjevernokorejskog, vjerovatno jedini ideološki ustav na svijetu koji u preambuli i drugom članu (prva četiri člana “zakucana” su i nepromjenjiva zauvijek) govori o Atatürkovom nacionalizmu i njegovim principima kao (nepromjenjivim) osnovama Republike. Jeste da, kao uostalom i onaj iz 1961. godine, a za razliku od prvog donesenog za života Kemal‑paše, Ustav definira republiku kao “demokratsku,” što je oksimoron, jer među šest Atatürkovih principa nema ni “d” od demokratije, ali to je (možda) najmanji problem tog dokumenta.

Najveći problem teško je izdvojiti, ali se može reći da je to Ustav koji je uspostavio sistem tutorstva vojske, pravosuđa i birokratije nad politikom i od naroda izabranim predstavnicima vlasti. Recimo samo da je u Nacionalnom vijeću sigurnosti ovim Ustavom dana većina mjesta armiji, te da je to tijelo postavljeno iznad kabineta Vlade. Osim toga, Ustav je u velikoj mjeri “nit’ riba nit’ djevojka” u smislu da nije niti potpuno parlamentarni niti predsjednički. Ono što se redovno gubi iz vida (slučajno, namjerno ili iz neznanja) jeste to da je taj Ustav krojen za pučističkog generala Kenana Evrena, koji je provizornim članom tog Ustava na istom referendumu “izglasan” za predsjednika Republike te da je važeći Ustav i “dvoglav” jer izvršnu vlast imaju i premijer i predsjednik. Procenti od više od 90 (u ovom slučaju 91,4%) uvijek govore o “demokratičnosti” procesa. Možda nepotreban “detalj” jeste opis procesa, na referendumu 1982. godine to je izgledalo ovako – listići “za” bili su bijeli, “protiv” plavi, a koverte u koje su ih glasači stavljali providne, na glasačkim mjestima dežurala je vojska. U vrijeme tog referenduma pjesme koje su sadržavale riječ plavo (more, oči i sl.) bile su redovno zabranjivane.

Brojni su primjeri kako je tako uspostavljeni sistem nanosio ogromne štete pojedincima i društvu u cjelini, ali se među njima izdvaja zabrana hidžaba (i brada) na turskim univerzitetima. Paradoksalno, ali istinito, ta zabrana, koja se mogla skinuti samo ustavnim amandmanom, nije potekla iz parlamenta ili bilo kojeg od naroda izabranog tijela. Ona je bila produkt Visokoškolskog vijeća (Yükseköğretim Kurulu YÖK), tijela ustanovljenog Ustavom iz 1982. godine, kojim su univerziteti izgubili i formalnu nezavisnost. Učvršćena je sudovima nakon što su studentkinje tužile univerzitete zbog diskriminacije, zaključno s dvjema odlukama Ustavnog suda.

Kad sudovi treniraju strogoću

Još paradoksalniji bio je svojevrsni pravosudni puč tog istog suda kada je oktobra 2008. godine poništio ustavni amandman koji bi omogućio podizanje te zabrane, stavivši se, po vlastitom priznanju, iznad parlamenta, jer po važećem Ustavu i zakonima ustavni sud NEMA prava da ocjenjuje niti donosi sud i/ili odluku o sadržaju amandmana. Jedino što može jeste da ocjenjuje da li je procedura njegovog donošenja po skupštinskom poslovniku. Procedura je bila O.K. i amandman je izglasan tročetvrtinskom većinom. No, sud je ocijenio da “marama nije kompatibilna sa sekularnom naukom”, te anulirao odluku iza koje je, po mjerenjima javnog mnijenja, u to vrijeme bilo oko 90% stanovnika. Zabrana je ukinuta tek 2010. godine nakon referenduma kojim je usvojen jedan paket ustavnih amandmana.

No, to je ilustracija načina na koji se pravosudna grana vlasti miješa u zakonodavnu. Još veći apsurd nastaje kada se miješa u izvršnu. Naprimjer, 8. marta 2010. godine Ankara je doživjela kolaps javnog gradskog prevoza, koji je potrajao nekoliko dana. Uzrok? Odluka pravosuđa da se neposredno umiješa u upravljanje gradom. Reagirajući na tužbu Asocijacije za potrošačka prava zbog poskupljenja ankarskog javnog saobraćaja, Deveti administrativni sud Ankare vratio je cijene na nivo iz 2003. godine. Savjet države, najviši administrativni sud, potvrdio je ovu presudu. Naravno, vozači dolmuša (privatni mini busevi, bitan elemenat javnog transporta u Turskoj) nisu imali blagu namjeru da voze za pare koje im ne pokrivaju ni cijenu goriva. Autobusa gradskog saobraćajnog preduzeća, koji su morali da voze po neekonomskim cijenama, naravno, nema u dovoljnom broju da preuzmu putnike koji se inače voze dolmušima i eto kolapsa. Cijena? Prava sitnica. Samo je grad izgubio nekih dvadesetak miliona eura.

O tutorstvu armije koja je 1997. godine uzimala sebi za pravo da memorandumom (tzv. “postmoderni puč”) skine legalnu i legitimnu Vladu (pokušala je isto aprila 2007. godine) ne vrijedi ni pisati, ali to je sistem koji se već godinama pokušava razmontirati i dovesti u sklad sa, gle, članom 6 (i) važećeg Ustava – da suverenitet pripada narodu.

Posljednje dvije nedjelje oči svjetskih medija bile su uprte u Parlament Turske i proces glasanja za 18 ustavnih amandmana. Do otvaranja mogućnosti za ustavne promjene (doduše, ne i za mijenjanje kompletnog Ustava) došlo je ujedinjenjem vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i opozicione Partije nacionalističkog pokreta (MHP). Zajedno one imaju više nego dovoljno glasova potrebnih za indirektno usvajanje amandmana, odnosno da bi bili ugrađeni u Ustav, oni moraju biti usvojeni na referendumu. Dva kruga debate i glasanja o pojedinačnim amandmanima prošla su i za očekivati je da glasanje o cijelom paketu otvori put referendumu na kojem će turski glasači dati konačnu riječ. Kažem “debate” svjestan da to ne zvuči uvjerljivo s obzirom na to da su glavne vijesti i slike iz tog dvonedjeljnog performansa govorile o tučama, ujedanjima, uništavanju mikrofona, pa vezivanju lisicama za mikrofon i sličnim nepodopštinama kojima su protivnici promjena – Republikanska narodna partija (CHP), odnosno kemalisti i tzv. “kurdska” Demokratska partija naroda (HDP) – pokušavali minirati proces.

Hrpa je gluposti napisana i/ili emitirana u inostranstvu glede ovih ustavnih promjena. Najveći je bauk, naravno, prodavan kako Erdoğan mijenja sistem u predsjednički da bi proširio svoju moć. Na stranu mantra o proširivanju moći. Da je mantra istinita, do sada bi vladao univerzumom, kako to jednom napisa kolumnista Adam McConnel na portalu Serbestiyet.com. Naravno, vajni “analitičari” nisu ni zavirili u postojeći Ustav da vide kakva (ogromna) ovlaštenja, a bez krivične (odnosno bez ikakve) odgovornosti, ima predsjednik Republike, koja se ovim amandmanima uvodi. Da ne govorim o tome da nisu ni svjesni da ovoj promjeni prethode decenije debate o predsjedničkom sistemu te da je Erdoğan samo posljednji u nizu političara koji su se zalagali za tu promjenu (među njima rahmetli Turgut Özal i Suleyman Demirel).

Ni riječi o pozitivnim promjenama

No, opsesivno-kompulzivni poremećaj Erdoğanom teško je izlječiva boljka, a copy‑paste novinarstvo valjda još teže. Tako su korijena uzele faktičke “greške” koje se ponavljaju, pomenuh li copy‑paste novinarstvo? Jedna od njih, “najdramatičnija”, jeste da će predsjednik imati pravo raspustiti parlament. Istina je potpuno drugačija. Naime, raspuštanjem parlamenta ili izglasavanjem nepovjerenja predsjedniku Republike prostom većinom u parlamentu aktivira se “mehanizam giljotine”, odnosno raspisivanje vanrednih izbora na oba nivoa – predsjedničkom i parlamentarnom. Drugi kliše jeste da će predsjednik odlučivati o budžetu. Nije istina, on/ona će ga predlagati, a parlament usvajati ili odbijati. Veto na zakone izglasane u parlamentu u tim paskvilama predstavlja se hem kao nešto novo (a nije), hem kao “diktatorsko” ovlaštenje. Ne spominje se da parlament može anulirati predsjednički dekret pravljenjem zakona o istoj temi. Panično se piše o tome da će predsjednik moći postavljati i razrješavati ministre koji ne moraju biti izabrani parlamentarci. A ko je birao Rexa Tillersona za američkog državnog sekretara? Amerikanci ili Trump?

U stranoj štampi nema ni riječi o ukidanju vojnih sudova, osim za disciplinske prekršaje. Ni riječi o ispravljanju nelogičnosti da ljudi od 18 godina mogu birati, ali ne mogu biti birani dok ne napune 25. Da se povećava broj poslanika s 550 na 600 kako bi se broj uskladio s brojem stanovnika. Zapravo, nema nijedne pozitivne riječi o promjeni koju većina turske populacije želi.

Ukratko, manipulira se percepcijom, sve udarajući na orijentalističke žice, a terciraju domaći protivnici promjena. U svim tim analizama uglavnom nema riječi od čega se polazi (kakav je to Ustav iz 1982. godine) i činjenice da su ove promjene potrebne, između ostalog, kako bi se brže i lakše državni aparat očistio ne samo od spomenutog tutorstva nego i metastaza terorističke organizacije Fethullaha Gülena, koja je koristila ovakav sistem za reprodukciju svojih kadrova.

Zašto je (zapadni) svijet histeričan oko ustavnih promjena u Turskoj? Tu se možemo vratiti na prvi pasus ovog teksta. Sistem tutorstva (vojske, pravosuđa i birokratije) bio je jedna od poluga kojom se mogla kontrolirati klijent-država. Kemalistička elita njime je održavala relativnu kontrolu bez da je ikada osvojila izbore. Zavaljena udobno u poziciju transmisije, ona je činila malo ili ništa u interesu zemlje i njenih stanovnika. Naravno da joj gubitak te pozicije teško pada, a još teže onima čiji je klijent Turska bila.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!