Zašto je zamrla višedecenijska borba za bosanski jezik u Hrvatskoj

Zagrebački simpozij o bosanskom jeziku kao prilika za problematizaciju važnih pitanja identiteta

Predstojeći znanstveni simpozij o bosanskom jeziku u Zagrebu (“Bosanski jezik u vremenu”, od 21. do 23. aprila, Hotel “Westin”), kao jedan u nizu višedecenijskih pokušaja bošnjačkih udruženja i institucija da se taj jezik napokon i službeno afirmira i omogući njegovo uređeno i organizirano učenje i izučavanje u Hrvatskoj, u skladu s njezinim vlastitim normama, biva dobrim povodom da se o ovom prevladavajuće političkom fenomenu nešto napiše i prije nego rezultati simpozija budu dostupni u vidu zbornika radova i očekivanog početka promjene paradigme.

Hrvatska je dugo, dulje i od Srbije, imala probleme s priznavanjem Bošnjaka kao naziva za naciju, a i danas ima problema s priznavanjem bosanskog jezika. Iako je jedna od potpisnica Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, čiji je jedan od službenih jezika bosanski, iako sve veći broj i hrvatskih lingvista priznaje factum postojanja četiriju standardnih jezika, među kojima je i bosanski, koji su bivšim unitarističkim metodama bili “ugurani” u ono što nedavna besmislena deklaracija naziva zajedničkim jezikom te iako sama kao oparena reagira na svaku pomisao koja bi u pitanje dovela postojanje baš ovako standardiziranog hrvatskog jezika… Uprkos vlastitom Ustavu, evropskim temeljnim dokumentima i načelima demokratske države, rezultatima popisa stanovništva od 1991. godine, koji pokazuju rast njegovih govornika, učenje i naučno izučavanje bosanskog jezika u Hrvatskoj nije moguće.

PRIMARNO POLITIČKO PITANJE

Nekoliko je dubinskih, historijskih, ali i parahistoriografskih uzroka ovomu. Nacionalne ideologije 19. stoljeća u Evropi polazile su od zajedničkog jezika na velikoj teritoriji na kojoj su željeli zaokružiti kapitalu potrebnu državu kao temeljnog uvjeta za stvaranje i učvršćenje nacije. Stoga su italijanski nacionalisti, naprimjer, toskanski jezik Danteove književnosti (koji je, uzgred, bio službeni jezik Dubrovačke republike) nametnuli kao novi, nacionalni italijanski jezik koji dotad, pod tim nazivom, službeno nije ni postojao. Svi drugi govori i jezici proglašeni su dijalektima i mnogi su s vremenom odumrli. Slično su se ponašali francuski, njemački i drugi evropski nacionalisti, pa ni ovdašnji nisu izlazili iz tako zadatih okvira. Uz jednu differentia specificu.

Bečkim sporazumom južnoslavenskih slavista 1850. bosanski je jezik, dotad, za razliku od drugih susjednih, par stoljeća književan, međunarodno priznat i upotrebljavan u korespondenciji pod tim nazivom, nazvan novoštokavskim narječjem i proglašen osnovom novog srpskohrvatskog jezika, temelja južnoslavenskog političkog jedinstva. Svi drugi govori i književni jezici, poput kajkavskog ili čakavskog, proglašeni su narječjima, a nekada bogata književnost na tim jezicima danas se označava zavičajnom. Takav jezik nakaradnog naziva, artificijelan i ukraden jednom narodu komu je njegov bosanski administrativnom odlukom bečke uprave nad Bosnom 1907. dokinut, čak nije nazvan jugoslavenskim, prema unitarnoj državi nove nacije kojoj se težilo. Međutim, to nije slučajno. Nisu kreatori Bečkog dogovora bili nimalo kreativni, osim u politikantskom, kafanskom dogovaranju, na račun trećeg koga na taj dernek nisu ni pozvali. Još od Jurija Križanića, jednog od prvih ideologa sveslavenstva i jugoslavenstva, pa preko lingvista Bartula Kašića, Katolička crkva nastojala je iznaći narodni jezik na kojem bi se mogla vršiti propaganda fidei, posebno kada se Osmansko carstvo bude moralo povlačiti, a narodne mase vraćati u “pradedovsku veru”.

Jedini stvarno teritorijalno raširen jezik bio je jezik Bosanskog pašaluka, službeno i u narodu nazivan bosanskim, kojim se govorilo i na svim susjednim teritorijama pod upravom Osmanskog carstva u današnjoj Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Taj su jezik Križanić, Kašić i ostali jednostavno nazvali ilirskim (po bivšoj rimskoj provinciji Iliriji, koja je zauzimala najveći dio teritorije buduće Jugoslavije) i s vremenom je nametnut liturgiji Katoličke crkve na ovim prostorima. Stoga je jedini novum bečkih sporazumaša bio kompromis oko naziva i paralelne upotrebe ekavskog i ijekavskog (ne i originalno bosanskog ikavskog) izgovora staroslavenskog jata i toleriranje novog slovenačkog jezika čiji i naziv kazuje da je bio govorom slavenskog naspram govora njemačkog stanovništva u Kranjskoj i Štajerskoj.

Nadalje, Bosna je bila političkom metom nacionalnih ideologija Srba i Hrvata, i to je do danas ostala. Naravno da, baš kako su to definirali nacionalni pokreti Evrope, jezik određuje nacionalne granice, pa je prihvaćanje postojanja bosanskog jezika ona ultimativna prepreka odricanju od velikodržavnih ambicija na račun Bosne, bez obzira na stvarnost. Refleksije tih pretenzija danas su vidljive u protuhistorijskom projektu nazvanom Republika Srpska, u kojem se, protivno ustavu, temeljnim ljudskim pravima, a uz mlaku reakciju središnjih vlasti Bosne i Hercegovine, ne priznaje bosanski jezik u školama. Jezik modernih Srba i Hrvata u Bosni bio je uvijek bosanski jer je navlas isti jeziku kojim govore Bošnjaci i koji se i od katoličkih prelata u Bosni nazivao stoljećima bosanskim, dok je različit od jezika kojim govore Srbi i Hrvati u svojim “matičnim” domovinama, baziranima na bosanskom.

Doduše, bosanski Hrvati nastoje kroatizirati jezik kojim govore i nazivaju ga službeno hrvatskim, što im priznaje Ustav BiH i sve institucije. Takva nasilna kroatizacija nije naširoko prihvaćena, pa svakodnevni govor bosanskih Hrvata sve više postaje nekim nestandardiziranom mješavinom. No, zove se hrvatskim, njime bezuspješno i nezgrapno nastoje govoriti novinari Hrvati na javnim servisima i može se smatrati legitimnim istočnim oblikom hrvatskog jezika, jednog od triju službenih jezika u BiH i jedinim službenim jezikom u Hrvatskoj. S vremenom će se lingvistika, ovisno o razvoju tog oblika, prema njemu početi odnositi kao prema istočnom ili bosanskom narječju standardnog hrvatskog jezika.

NOVE GENERACIJE BOŠNJAKA U HRVATSKOJ UDALJAVAJU SE OD BOSANSKOG JEZIKA

Jezik kojim govore Bošnjaci u Hrvatskoj nije jednostavno niti moguće ukalufiti u neku od standardnih formi. Naime, kako Bošnjaci u Hrvatskoj već žive četvrtu i petu generaciju, poprimaju karakteristike lokalnih govora, posebno akcentuacije i fonetike. Ti su govori u Hrvatskoj jako različiti, baš kao i službena narječja, pa se jezik ili govor “fetivog” Bošnjaka u Splitu itekako razlikuje od jezika ili govora “domaćeg” Bošnjaka u Zagrebu ili “domatjeg” Bošnjaka u Rijeci. Kako je hrvatski jezik jedini službeni, a manjinski se jezici proučavaju ograničeno ili, kako smo naglasili, bosanski niti ograničeno, te se generacije sve više udaljuju od bosanskog jezika, posebno standardnog, a zbog velike sličnosti, ne osjećaju preveliku potrebu čuvati ga i ne smatraju ga suviše bitnim za nacionalni identitet.

Bošnjaci u Njemačkoj ili Švedskoj, naprimjer, izloženi su asimilacijskim procesima na stranom jeziku, pa je njihov odnos prema očuvanju drukčiji. To se osjeti i na djelovanju dobrog dijela nacionalnih asocijacija Bošnjaka u Hrvatskoj koje složenom problemu materinjeg jezika kao manjinskog ne pridaju previše značaja, a bosanski se “prepoznaje” u korištenju glasa “h” i tamo gdje mu nije mjesto ili nezgrapnoj akcentuaciji te pokojem turcizmu, počesto krivo upotrijebljenom. Za mlađe ljude rođene, recimo, u Zagrebu, čiji stanovnici Hrvati imaju ozbiljnih problema s tzv. novoštokavskim akcentom, njihov je jezik, zapravo, jezik sredine u kojoj žive i ne opterećuju se prošlostoljetnim sintagmama poput “materinjeg jezika”, a nemaju problema s bošnjačkim nacionalnim identitetom, čak su na njega i ponosni.

Takvu paradigmu, čini se, prepoznaju bošnjačke institucije i asocijacije, pa njihovi zahtjevi za bosanskim jezikom nisu previše glasni. Višedecenijska borba za priznavanje bosanskog jezika u jednom je trenutku, činilo se, čak i stala, a dobar dio vrlo vidljivih, javnosti poznatih Bošnjaka nastoji, katkad i nezgrapno, govoriti hrvatskim standardnim jezikom, poput bosanskih Hrvata. Uz ignoranciju politike zbog već iznesenih nacionalnih pretenzija i projekata, ovaj konformistički stav nekih u javnosti najprisutnijih Bošnjaka razlogom je zamiranja inicijativa i projekata uvođenja bosanskog jezika i književnosti čak i u manjinske programe, a kamoli u državne kurikulume na svim nivoima, posebno slavističkim studijima, barem u cilju komparativnog proučavanja gramatika, što je slučaj sa srpskim jezikom.

Stoga, možda nije pogrešno reći da problem nije samo u prevladavajućoj paradigmi u Hrvatskoj, već da su možda veći problem sami Bošnjaci. Opće i poznate generalizacije i predrasude u Hrvatskoj doprinose pasivnom i nelagodnom stavu Bošnjaka prema svome jeziku. Čitav je niz, čak i u Bosni produciranih “humorističkih” serija i reklamnih spotova (na razini kafanskih viceva) u kojima se s izrazitom afektacijom koristi bosanski jezik, pejorativno u cilju ruganja s mentalitetom ljudi iz BiH. Svojevrsni stid od javnog govora bosanskim jezikom time se u Hrvatskoj samo povećava. Nadalje, ako već treća do peta generacija u nekim slučajevima Bošnjaka živi u Hrvatskoj, a poprima karakteristike govora svoje sredine, koji to jezik starija prenosi mlađoj generaciji? Vjerovatno bi bilo korektno, baš kao u slučaju bosanskih Hrvata, govoriti o zapadnom narječju bosanskog jezika, kao što je specifičan jezik sandžačkih Bošnjaka zapravo vrlo jasno definirano njegovo istočno narječje. Bilo bi dobro da predstojeći zagrebački simpozij problematizira ova pitanja, a da bošnjačke udruge to iskoriste i pronađu unutar sebe snage da na njih adekvatno odgovore.

PROČITAJTE I...

Kolonama ekonomskih emigranata iz zaostalih krajeva Hrvatske pridružit će se uskoro i ostaci ostataka nekada vrlo primjetne građanske klase koju su upropastili tranzicijski kapitalizam i stvarna refeudalizacija zemlje, popraćena strašnom nacionalističkom ideologijom i propagandom, saturacijom mitovima, izmišljotinama i lažima. Naime, niti tzv. lijeva ili liberalna opcija nije ništa više građanska niti manje ekstremna, samo u drugom smjeru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!