Zašto je Angela Merkel bila u Turskoj

Još će se vidjeti da li je za Merkelovu ova posjeta bila uspješna. Namjerno personaliziram jer tursko-njemački odnosi teško da su bilo šta njome dobili ili izgubili. Posjeta je za (skoro) jedini cilj imala spašavanje njene (političke) glave spašavanjem dogovora o izbjeglicama. Dok je boravila u Ankari, objavljena su istraživanja javnog mnijenja u Njemačkoj po kojima bi je njen rival na predstojećim izborima, lider socijaldemokrata Martin Schulz, u direktnim izborima otpuhao sa scene

Izigravanje strogoće, koje je karakteriziralo nastup njemačke kancelarke Angele Merkel na dvjema konferencijama za štampu prilikom njene jednodnevne posjete Ankari 2. februara, nije moglo sakriti činjenicu da je ona ranjiviji partner u razgovorima s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom, a zatim i premijerom Binalijem Yıldırımom. Naime, bez obzira na podužu listu gorućih pitanja između dviju zemalja o kojima je razgovarano, vrlo je jasno da je za Merkelovu prioritetni cilj ove prilično nevoljne posjete bio uzimanje garancija da dogovor Evropske unije i Turske glede izbjeglica neće propasti.

Kancelarka trenira strogoću

S obzirom na to da je Evropska unija ta koja nije ispunila svoj dio dogovora, odnosno da se oteže po svakoj stavci na koju se obavezala, gospođa Merkel ličila je u Ankari pomalo na hodajući dvojni standard. Pritisnuta opozicijom (i štampom) kod kuće, koja joj je zamjerala što će tajming posjete biti viđen kao “podrška” Erdoğanu pred referendum o ustavnim promjenama, ali i očajničkom potrebom da osigura da s proljećem i lijepim vremenom novi val izbjeglica ne krene put Evrope, što bi joj moglo ugroziti pobjedu na septembarskim izborima, njemačka kancelarka dovela se u situaciju da s jedne strane izigrava strogoću za domaću (njemačku) publiku pričajući o ljudskim pravima, a s druge da objašnjava, naprimjer, zašto je, skoro godinu nakon postignutog dogovora, od obećanih milijardu eura pomoći za izbjeglice svega 700 hiljada stiglo do Turske. O kontradiktornostima zajedničke borbe protiv terorizma i činjenici da teroristi svih boja i ideologija nalaze utočište upravo u Njemačkoj i širom Evropske unije da ne govorimo.

Za ovo drugo izuzetno zgodno dođe sakrivanje iza nezavisnog pravosuđa. Međutim, nezavisnost pravosuđa ne znači i njegovu nepristranost, pa ako imamo slučaj da sudija u Hamburgu oslobađa finansijera Radničke partije Kurdistana (PKK), koja je uredno na listi terorističkih organizacija u Evropskoj uniji, uz riječi da poštuje njihovu borbu, svaka priča o nezavisnosti zvuči licemjerno. Ništa manje licemjeran nije bio ni odgovor na pitanje da li je razgovarano o velikoj podršci Njemačke i zapadnog svijeta PKK-u (i ostalim granama te vrlo razgranate terorističke organizacije) i zaustavljanju te podrške. Odgovor se sveo na to da jeste razgovarano te da Njemačka “veoma pažljivo proučava ono što dobija iz Turske”. Kada se zna da je za deset godina (2006–2016), od 136 zahtjeva za izručenje poznatih PKK terorista, Njemačka ispunila svega tri (3), “pažnja” dobija sasvim drugačiji smisao. Opaska kancelarke da obavještajne službe i ministarstva unutrašnjih poslova i pravde trebaju imati tješnju saradnju dok eho odluke njemačkog federalnog ministarstva pravde da neće sarađivati s turskim ministarstvom pravde izrečene prije četiri nedjelje još snažno odjekuje zvuči kao ruganje.

No, izigravanje “neinformiranosti” kancelarke Merkel dostiglo je vrhunac kada je govorila o potrebi “konkretnih dokaza” glede umiješanosti pripadnika terorističke organizacije Fethullaha Gülena (FETÖ) koji su našli utočište u Njemačkoj nakon pokušaja puča 15. jula. Kao što Daily Sabah piše u uvodniku od subote 4. februara, “to je nešto što bi mogla dobiti jednim telefonskim razgovorom s Federalnom obavještajnom službom Njemačke (BND)”. Dan nakon posjete, turski ministar pravde Bekir Bozdağ, govoreći o tom problemu, izjavio je da njemačke vlasti uopće ne gledaju materijal koji im njegovo ministarstvo šalje, što je u skladu s gore spomenutom odlukom njemačkog ministarstva.

Napad je najbolja odbrana, kažu. Shodno tome, Merkelova je potegla pitanje “špijunaže” koju su protiv pripadnika FETÖ-a navodno provodili imami Turske islamske unije za religiju (DITIB) za račun Turske. To se može posmatrati kao gülenistički pokušaj da naprave buru u čaši vode, ali i kao desperatna potreba da se zaštite FETÖ i njegova infrastruktura u Njemačkoj, koja nije mala. Druge žaoke Merkelove, ponavljam da je to za njenu domaću publiku, bile su vidljive dok je komentirala ustavne promjene. Narod koji je 15. jula odbranio demokratiju zaslužuje separaciju grana vlasti, kaže kancelarka, kao da se dodatkom riječi “nepristrano” u amandmanu koji (u članu postojećeg ustava) govori o nezavisnosti sudstva ukida ta podjela.

Koliko je posjeta bila uspješna

Kad je riječ o ustavnim promjenama, referendumu i uopće o percepciji turske političke stvarnosti koja je izbijala na površinu u tim dvjema šturim konferencijama za štampu, pitanje koje se nameće jeste da li kancelarka Angela Merkel (a to se zapravo odnosi na skoro sve zapadne lidere) zaista vjeruje propagandi koja se servira u zapadnim medijima ili je ta miopija samo dio igre. Iako se ne zna šta je gore, nadam se da je ovo drugo, jer bi bilo veoma opasno vjerovati, recimo, svemu što Deutsche Welle piše o Turskoj. Kao nedavni primjer, baš vezan za ustavne promjene, spomenuta kuća prenijela je izjavu lidera Republikanske narodne partije (CHP) da Erdoğan insistira na ustavnim promjenama jer se plaši suđenja. Koliko to nema veze s realnošću, govori činjenica da se kriminalna odgovornost predsjednika Republike prvi put spominje upravo u vezi s ovim ustavnim promjenama te da mu se po sadašnjem ustavu praktično ne može suditi. “Slobodni novinar” Deutsche Wellea nije se (iz neznanja ili malicioznosti?) suprotstavio ovoj blatantnoj laži.

Ono što je bolo oči potpunom odsutnošću iz izjava i (vrlo ograničenog broja) pitanja na konferencijama za štampu bilo je pitanje İncirlika – turske vojne baze i aerodroma koje koristi i njemačka vojna avijacija. Samo su dan prije Merkelove posjete mediji objavili da Njemačka odbija dijeliti fotografije koje njeni izviđački avioni (koji polijeću iz te baze) prave iznad Sirije kao dio borbe protiv ISIL-a. Što reče jedan komentator, to liči na podstanara koji odbija platiti kiriju, ali, u krajnjoj liniji, nameće se pitanje da li je Njemačka na istoj strani u ratu protiv ISIL-a i terorizma.

Iako je na konferenciji za štampu s predsjednikom Erdoğanom kancelarka Merkel bila dovoljno uviđavna da spomene PKK kao terorističku organizaciju, bila je i dovoljno neuviđavna da upotrijebi sintagmu “islamistički terorizam”. Na to je Erdoğan reagirao podučivši je da je takav izraz neprihvatljiv. “Neprihvatljivo je koristiti termin islamistički terorizam zbog terorističke organizacije ISIL. Islam i terorizam nikada ne mogu biti stavljeni u istu ravan. Islam znači mir i stavljanje te riječi pored terorizma vrijeđa pripadnike te vjere”, kazao je Erdoğan. U pokušaju da cijepa dlaku na dvoje, Merkelova je rekla da zna razliku između “islamskog” i “islamističkog”, pokazavši da odbija razumjeti šta joj se govori.

Još će se vidjeti da li je za Merkelovu ova posjeta bila uspješna. Namjerno personaliziram jer tursko-njemački odnosi teško da su bilo šta njom dobili ili izgubili. Posjeta je za (skoro) jedini cilj imala spašavanje njene (političke) glave spašavanjem dogovora o izbjeglicama. Dok je boravila u Ankari, objavljena su istraživanja javnog mnijenja u Njemačkoj po kojima bi je njen rival na predstojećim izborima, lider socijaldemokrata Martin Schulz, u direktnim izborima otpuhao sa scene. Međutim, izbori nisu direktni, a Merkelovi demokršćani još vode. No, septembar je daleko i, bez obzira na trenutne rezultate ove posjete, da sam na njenom mjestu, ne bih računao na vječno strpljenje Turaka.

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!