Zašto Čović štiti Dodika na štetu svojih Hrvata

Zbog čega se Dragan Čović opredijelio za politiku suprotstavljanja ne samo vodećoj bošnjačkoj stranci već i demokratiji, legalizmu, pa i crkvi kao nekad čvrstom osloncu HDZ-a, i zasad ostaje nedovoljno jasno. Osim ako se ne računa da će u Hrvatskoj prevladati političke snage koje naivno vjeruju da je moguće ujedno pripadati evropskom političkom okviru i nastavljati s politikom Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini

Početak ove godine na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni prošao je u znaku novog, retorički žešćeg od prethodnih, bundžijstva Milorada Dodika, predsjednika RS-a. Ni gorljivo uvjeravanje sebe i vlastitog biračkog tijela u razboritost i uspješnost strategije zasnovane na odmetništvu, preziranju legalizma i na prkosu bez pokrića, Dodiku nije bilo dovoljno da prikrije stvarne domete i rezultate onoga što on pokušava podmetnuti pod politiku. A rezultati su toga, između ostalog, sadržani u otužnom i komičnom prizoru predsjednika RS- koji novom američkom predsjedniku šalje pismo s izvinjenjem što neće doći na inauguraciju na koju nije ni pozvan, te u činjenici da je lista njegovih političkih saveznika po svoj prilici siromašnija od njegove kućne liste.

Dovršavanje Karadžićevih namjera i prema Hrvatima

Ako se podrška nekadašnjeg srbijanskog radikala Tomislava Nikolića još i može razumjeti bez dubokog zadiranja u političku analitiku, pošto je tu riječ o subratstvu dvaju skučenih, mitomanskih i neprikriveno šovinističkih nazora, nije lahko shvatiti šta među malobrojnim Dodikovim saveznicima radi i šef bosanskohercegovačkog HDZ-a i član Predsjedništva BiH Dragan Čović, pošto razum govori da bi upravo Čović, imajući u vidu da Dodikova agenda podrazumijeva dovršavanje Karadžićevih namjera ne samo prema Bošnjacima već i prema Hrvatima, morao biti jedan od njegovih najdosljednijih protivnika. Odbijanje da se preuzme uloga branitelja stvarnih interesa bosanskohercegovačkih Hrvata ostavlja mogućnost da nešto nije kako treba ili s načinom na koji Čović doživljava vlastitu poziciju kao najistaknutijeg glasa hrvatske politike u Bosni i Hercegovini ili s političkom strategijom stranke kojoj se on nalazi na čelu, a koja za sebe zahtijeva monopol na brigu o hrvatskom nacionalnom interesu u ovoj državi.

U pokušaju da objasni svoju neskrivenu simpatiju za ilegalni i nezakoniti praznik 9. januar, Čović je zaboravio ono što je još u augustu prošle godine izjavio u intervjuu za Glas Srpske: “Nadam se da će RS u skladu sa zaključcima Narodne skupštine RS znati na pravi način sve definirati tako da se na bilo koji način ne osporava odluka Ustavnog suda BiH.” Dodikova vlast nije znala na pravi način definirati problem s praznikom i devetojanuarsku je proslavu pretvorila u paradu ksenofobije, šovinizma i nacionalističke isključivosti, ali to nije predstavljalo prepreku hrvatskom članu Predsjedništva BiH, koji ima ustavnu obavezu štititi legalizam u državi, drsko očitati lekciju pobornicima legaliteta, rekavši da “bez potrebe dižemo tenzije i bojim se da nas ovakav pristup neće odvesti daleko. Bolje bi bilo da se bavimo životnim pitanjima, a manje datumima i referendumima na koje smo potrošili cijelu godinu. Tenzije nas samo vraćaju unatrag.”

Ovakva izjava uvreda je zdravom razumu jer je teško povjerovati da Čović ne shvata kako ovdje nije riječ o datumima i referendumima, već o legalitetu i ustavnosti, kao temeljima i žirantima demokratije i slobode. Razum teško da može shvatiti i Čovićevu motivaciju da dva dana uoči banjalučke proslave neustavnog 9. januara otvoreno najavi uspostavljanje trećeg entiteta, ovaj put s eksplicitno definiranim granicama: “U svakoj organizaciji Bosne i Hercegovine u kojoj će Hrvati biti definirani kao konstitutivan i suveren narod, bit će i naša Posavina i naše Žepče i dio središnje Bosne, kao i dio Hercegovine. To je odgovor svima.” Bilo bi korisno i po Čovića i po političku scenu u Bosni i Hercegovini kada bi se on odrekao navade da više ili manje diskretno ugrađuje drčnost i prijetnje u svoje izjave, odnosno kada bi objasnio zašto je na izravno postavljeno pitanje ponudio “odgovor svima” i koji su to svi kojima se obraća.

Katolička crkva protiv trećeg entiteta

O samoj ideji trećeg entiteta besmisleno je raspravljati jer je riječ o temi koja se već dvije decenije kao pantljičara provlači kroz bosanskohercegovački politički prostor, a da za to vrijeme iz hrvatskog nacionalnog, političkog i intelektualnog registra nije došla nikakva smislena vizura te ideje, makar da posluži kao osnova za javnu raspravu, već se svela na oruđe ucjene i gorivo za loženje artificijelnog nacionalnog mita. To shvataju i čelnici rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini, svjesni da bi avantura s trećim entitetom bosanskohercegovačke Hrvate iz statusa konstitutivnog naroda regresirala u status plemenske zajednice.

“Sadašnja podjela BiH na dva entiteta je nepravedna i kroz nju je legalizirano etničko čišćenje. Uspostavom trećeg entiteta od Federacije BiH nepravda ne bi bila ispravljena nego dodatno legalizirana. Štoviše, bila bi dodatno legalizirana nepravda u bilo kojem od takva tri entiteta ne samo prema druga dva naroda koji bi bili manjinski nego i prema dijelu vlastitog naroda izvan pojedinog entiteta. Zagovaratelji takvog rješenja ne samo da ne žele raditi na ispravljanju nepravdi nego i dio vlastitog naroda živog sahranjuju”, izjavio je glavni tajnik Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević, ozvaničavajući tako stav crkve prema secesionističkoj ideji, koja joj se po prvi put otvoreno suprotstavlja.

Zašto se Dragan Čović opredijelio za politiku suprotstavljanja ne samo vodećoj bošnjačkoj stranci već i demokratiji, legalizmu, pa i crkvi kao nekad čvrstom osloncu HDZ-a, i zašto je sinhrono s Dodikom odlučio pokretati nerješiva pitanja, zasad ostaje nedovoljno jasno. Osim ako se ne računa da će u Hrvatskoj prevladati one političke snage koje naivno vjeruju da je moguće ujedno pripadati evropskom političkom okviru i nastavljati s politikom Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Ili možda računa, poput Milorada Dodika, da će političke transformacije i jačanje nacionalističkih i desničarskih stranaka Evropu pretvoriti u kontinent na kojem je dovoljno uperiti prstom na bilo šta što ima veze s islamom i ispaliti rafal neutemeljenih optužbi, pa da politički uspjeh bude zagarantiran.

Nije zgoreg, čisto radi uvida u njegov intelektualni i etički kredibilitet, podsjetiti se na još jednu izjavu iz augustovskog intervjua Dragana Čovića Glasu Srpske: “U Švicarskoj koja ima puno višu razinu demokracije o svakom mogućem pitanju se organizira referendum i čuje se glas naroda. Ne vidim zašto bi se zasjedanje PIC-a trebalo organizirati oko toga hoće li neka općina, županija/kanton ili entitet imati svoj dan i obilježavati ga.” Iz ove se izjave, između ostalog, može iščitati i Čovićev neskriven prijezir prema razumu svog biračkog tijela, ali i svih građana Bosne i Hercegovine, jer on polazi od pretpostavke da im je moguće prodati jeftino poređenje sa Švicarskom, u kojoj je, istina, referendum često korišteni politički mehanizam, ali u kojoj se ti referendumi provode u skladu sa zakonom i bez diskriminacije, a ne kao demonstracija sile s unaprijed projektiranim ishodom.

Pored toga, ne bi bilo zgoreg čuti ni šta Dragan Čović, kad se već poziva na švicarska rješenja, ima reći o tome kako je ta evropska i demokratska država riješila pitanje kladionica. I da li bi on bio voljan podržati takvo rješenje i u Bosni i Hercegovini? Tek s odgovorom na to pitanje znali bismo da li imamo posla s Draganom Čovićem kao zaštitnikom interesa bosanskohercegovačkih Hrvata ili s Draganom Čovićem kao patronom hercegovačkih vlasnika kladionica, koje bi, kada bi se političke igre uvrstile u kladioničku ponudu, nudile veoma niske kvote na uspjeh hrvatske politike u Bosni i Hercegovini ako se ona bude vodila na Čovićev način – štetnim koaliranjima, protežiranjem ideja koje su na međunarodnim sudovima označene kao zločinačke, političkim ucjenama, hipokrizijom i zaštitom kriminala.

 

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!