Zašto burkiniju nije mjesto na plaži

Pravo pitanje, kad je burkini u pitanju, jeste šta osobu koja se opredijelila za poštovanje Božijih zakona može motivirati da vršlja u ambijentu neprikladnom i neprimjerenom standardima svjetonazora za koji se opredijelila. Ništa, osim konformizma ili traženja konfrontacije kao globalizacijskog trenda ponašanja

Savremeno društvo rasadnik je svakojakih fobija. Islamofobija je, bez sumnje, samo jedno u nizu težih oboljenja čovjeka kojem je tzv. moderno demokratsko društvo ubilo sve potence osim jedne, da vjerno i poslušno služi novcu, novoustoličenom božanstvu novog svjetskog poretka, uzgredno ga uvjeravajući da je njegova statusna pozicija ujedno i njegov lični, slobodni izbor. Služenje božanstvu modernog vremena podrazumijeva i novi molitveni obred po kojem podanici imaju “pet dana da rade – praznikom se slade”, kako je to, govoreći o spomenutom redukcionizmu, predočio čuveni njemački sociolog kulture Ludwig Giesz. Ne treba, međutim, zaboraviti da je Giesz o tako koncipiranom bogosluženju govorio prije gotovo četiri decenije i da se mnogo toga promijenilo, na račun “slađenja”, naravno. Svako slađenje, nije li u funkciji proizvodnje profita, iz perspektive neoliberalne vizije svijeta doima se suvišnim, društveno nepoželjnim.

No, vratimo se islamofobiji, koja se u posljednje vrijeme sve više i sve drastičnije svodi na stajalište o tzv. burkiniju, kostimu za kupanje skrojenom za muslimanke, ali i druge kojima se otkrivanje tijela kosi sa svjetonazorom. U cijeloj priči, međutim, ne treba smetnuti jedan veoma važan detalj. Naime, jednostrana objašnjenja u pravilu ne mogu ponuditi istinu u njenoj punoći, zbog čega se problemi oko navedenog fenomena sve više usložnjavaju, najčešće poprimajući konfliktni karakter. Na društvenoj se pozornici u kontekstu tumačenja prava i sloboda sve više i snažnije etabliraju “zaraćene strane” čija prepucavanja mogu prouzročiti ne samo retoričke nesporazume ili pravosudne reperkusije. Probleme, da ne bi bilo zabune, producira i “druga strana”, koja je, htjela to priznati ili ne, upala u zamku neoliberalnih bogosluženja stranih prakticiranju islama.

Morska voda predstavlja opće dobro i nikome, kako po Božijim tako ni ljudskim zakonima, ne smije biti uskraćena, što znači ni muslimanki. Njena ljekovita svojstva ne podrazumijevaju bilo kakvu vrstu diskriminacije. Pravo pitanje, kad je burkini u pitanju, jeste šta osobu koja se opredijelila za poštovanje Božijih zakona može motivirati da vršlja u ambijentu neprikladnom i neprimjerenom standardima svjetonazora za koji se opredijelila. Ništa, osim konformizma ili traženja konfrontacije kao globalizacijskog trenda ponašanja. Ono što je sigurno jeste da ni jedan ni drugi s autentičnim islamom nemaju bilo kakve veze.

Muslimankama, koje su vlastiti identitet izgradile na tradicionalnim načelima islama, nije padalo na pamet da i pomisle, a kamoli se nađu u jednom takvom ambijentu. Ne samo zbog neprimjerenosti nego prije svega zbog činjenice da će, nađu li se u tzv. burkiniju, zasigurno biti u centru pažnje, kako zbog odjeće koja odudara, tako i nezaobilaznog isticanja konfiguracije tjelesnosti kao posljedice kvašenja, što je islamskom svjetonazoru, također, neprimjereno.

Uvjerene da je iluzorno očekivati da bi se postojeća ikonografija plaža mogla promijeniti, još manje njima prilagoditi, muslimanke odrasle u tradicionalnom okruženju izbjegavale su u pravilu takvu vrstu odmaranja ili su nerijetko na morskim obalama tražile osamljenija mjesta. Oni su u izvjesnom smislu sugerirali rješenje problema za koji hendikepirana kreatura u liku modernog čovjeka, bez obzira na svjetonazor, očito nema sluha. Slijedeći takvu vrstu sugestije, prirodno pravo na morsku vodu treba tražiti izvan postojećih mjesta, dakle plažama gdje bi takva vrsta oblačenja bila uobičajeni standard ponašanja. Takve plaže zasigurno ne bi posjećivali oskudnije odjeveni, taman kao što ni bikini nema šta tražiti niti traži na nudističkim plažama s obzirom da “viškom odjeće” narušava pravila uspostavljena na takvim kupalištima. U osiguranju prostora koji usvaja pravila primjerena svjetonazoru koji podrazumijeva pokrivanje tijela treba tražiti rješenje. U protivnom, neko će se u ovom globalizacijskom mahnitluku, koji jedino u formalizmu prepoznaje suštinu, dosjetiti da za osobe koje bi puno više trebale biti okrenute sadržaju a manje formi zatraži i pravo ulaska u javne kuće, kockarnice i slične destinacije.

Prethodni članak

Ah meraka

Sljedeći članak

Iz Rusije s ljubavlju

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!