Zašto Al Jazeerin kolumnista obmanjuje javnost: 18 Srba presuđeno je za genocid u 6 općina BiH

Treba se prisjetiti svih presuda Srbima za zločin genocida u Bosni i Hercegovini koje su sudovi donijeli do sada, kojih je ukupno osamnaest u čak šest općina u BiH, a koje direktno pobijaju tvrdnje Dragana Bursaća, koje su, stoga, očito pisane radi dnevno-političkih „likvidacija“ - istodobno plašeći žrtve tužbama i sugerirajući netačni pravni alibi zločincima

U Bosni i Hercegovini desio se genocid, to je nesporna činjenica do sada potvrđena sudskim presudama u Bosni i Hercegovini, pred nacionalnim sudovima drugih zemalja i međunarodnim sudovima. Stoga je nejasno zašto dio uglednih medija u BiH dopušta iznošenje netačnih i štetnih činjenica. Zadnji takav pokušaj u nizu sličnih zabilježen je na Al Jazeeri Balkans u tekstu banjalučkog kolumniste i bivšeg vojnika Vojske Republike Srpske Dragana Bursaća koji tvrdi: „Politička i povijesna klika Republike Srpske i države Srbije, koja sad pravno potpuno nevina može raditi, bukvalno šta hoće. Ima tu jedna druga, gora stvar, koja će poput radijacije djelovati u budućnosti. Ishitrenost i bahatost Bakira Izetbegovića plaćaće i u bukvalnom smislu svi njegovi savremenici i generacije poslije njega. Promislite, samo, za svaku raspravu i realne optužbe na račun srbijanskih formacija, koje su činile genocid u ime Republike Srbije, ta ista Srbija ili pojedinci će moći da vas tuže. Na žalost, pravno, to je tako. Faktički, umjesto presude za genocid, u realnosti, mogu vas tužiti zato što smatrate da se desio genocid. Odbijanje revizije, sa izuzetkom Srebrenice, gotovo u potpunosti amnestira Republiku Srpsku od genocida” Na kraju Bursaćeva teksta stoji uobičajeni disclaimer da „stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere“, što bi valjda svakog istinoljubivog čovjeka trebalo radovati.

Tribunal u Hagu osudio je šest osoba za genocid, i to sve na prostoru Srebrenice. Za genocid na drugim područjima Tribunal nije donio ni jednu presudu. No, treba se prisjetiti svih presuda Srbima za zločin genocida u Bosni i Hercegovini koje su sudovi donijeli do sada, kojih je ukupno osamnaest u čak šest općina u BiH, a koje direktno pobijaju tvrdnje Dragana Bursaća, koje su, stoga, očito pisane radi dnevno-političkih „likvidacija“ – istodobno plašeći žrtve tužbama i sugerirajući netačni pravni alibi zločincima. Bošnjaci, kao i svi drugi koji traže istinu i pravdu za žrtve, temeljem prve presude Haškog tribunala iz 2007, kao i temeljem pojedinačnih presuda za genocid imaju puno pravo reći: “U BiH se desio genocid nad Bošnjacima”.  Zanimljivo je da su njemački sudovi, nakon Suda BiH i Tribunala u Hagu, izrekli najviše presuda za genocid. Razlog tome jeste činjenica da se sudije njemačkih sudova vode stavom Saveznog vrhovnog suda Njemačke da se genocid može počiniti unutar ograničenog geografskog područja. Namjera “djelomičnog” uništenja grupe tumači se kao namjera da se uništi neka grupa unutar geografskog područja.

Vrhovni sud u Düsseldorfu osudio je 1997. godine Nikolu Jorgića na četiri godine zatvora zbog počinjenog djela genocida. Jorgić je, kako je sud utvrdio, kriv za ubistva 22 mještana Grapske, brutalno mučenje 50 mještana Ševarlija, od kojih je šest ubijeno, te ubistvo zarobljenika u zatvoru. Zločini su počinjeni 1992. godine. Jorgić se žalio Saveznom vrhovnom sudu Njemačke, a ovaj mu je, umjesto četiri godine, dosudio jedinstvenu kaznu doživotnog zatvora kao vođi grupe.

 

Genocid u Vrbanjcima

Ninoslav Džajić također je osuđen za zločin genocida – četrnaest ubistava i jedan pokušaj ubistva 1992. godine. Vrhovni sud Bavarske 1997. godine osudio je Džajića na pet godina zatvora.

Za pomaganje i podržavanje genocida mučenjem barem pet zarobljenika u okolini sela Osmaci kod Kalesije Vrhovni sud Düsseldorfa osudio je 1999. godine Maksima Sokolovića na devet godina zatvora. Savezni vrhovni sud Njemačke 2001. godine potvrdio je presudu.

Za zločin genocida ubistvom šest Bošnjaka i naredbom za progon bošnjačkog stanovništva iz Vrbanjaca kod Kotor‑Varoši 1992. godine Vrhovni sud Bavarske osudio je 2001. godine Đurada Kušljića na doživotni zatvor. Savezni vrhovni sud potvrdio je kaznu i preinačio inkriminaciju u učestvovanje u izvršenju zločina genocida.

Borislav Herak 1992. godine izvršio je zločin genocida. On je počinio 32 ubistva i 16 silovanja. Okružni vojni sud u Sarajevu osudio je Heraka 1993. godine na smrtnu kaznu. Dom za ljudska prava BiH potvrdio je inkriminaciju, a kaznu smanjio na 20 godina zatvora.

Milorad Trbić, nekadašnji pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, i Radomir Vuković, bivši pripadnik Drugog odreda Specijalne policije Šekovići MUP-a RS, osuđeni su pred Sudom BiH za genocid. Trbić je proglašen krivim da je učestvovao ili pomagao ubistva muškaraca iz Srebrenice na različitim lokacijama na području općine Zvornik – Vojnoj ekonomiji Branjevo, Domu kulture u Pilici, školama u Orahovcu, Ročeviću i Petkovcima – te da je lično nadgledao ubistva više od 100 osoba.

Sud BiH prvobitno je osudio Trbića na 30 godina zatvora za učešće u genocidu, ali je Ustavni sud BiH tu presudu zbog greške u proceduri preinačio na 20 godina zatvora, što je maksimalna kazna za to djelo po krivičnom zakonu bivše Jugoslavije. Vuković je osuđen na 20 godina zatvora za pomaganje u izvršenju genocida i učešće u pogubljenju više od 1.000 zarobljenika u Kravici, općina Bratunac.

Za zločin genocida, što podrazumijeva zarobljavanje i ubijanje muškaraca Bošnjaka 1995. godine na području Srebrenice, Sud BiH je 2008. godine Petra Mitrovića osudio na 38 godina zatvora. Isti je sud ovu inkriminaciju potvrdio 2014. godine, a kaznu smanjio na 20 godina zatvora.

Milenko Trifunović, Branko Džinić, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević i Branislav Medan osuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. Nadređeni (Trifunović) nije poduzeo mjere kažnjavanja podređenih zbog osiguravanja ceste radi protjerivanja žena, sistematskog zarobljavanja, sprovođenja i ubijanja muškaraca Bošnjaka 1995. godine. Sud BiH je 2008. godine Trifunovića, Džinića i Radovanovića osudio na po 42 godine zatvora, a Jakovljevića i Medana na po 40 godina. Sud BiH je 2009. godine potvrdio inkriminaciju, a kazne smanjio – Trifunoviću 33 godine, Džiniću i Radovanoviću po 32, a Jakovljeviću i Medanu po 28.

No, prva od dviju najvažnijih presuda za genocid donesena je 24. marta prošle godine, kada je Tribunal nepravomoćno osudio na 40 godina zatvora Radovana Karadžića, bivšeg lidera bosanskih Srba.

Pored toga što je proglašen krivim za genocid, Karadžić je osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubistvo kao udruženi zločinački poduhvat, kršenje zakona i običaja rata, deportaciju, prisilno premještanje, teror kao kršenje zakona i običaja rata, protupravne napade na civile i uzimanje talaca.

Bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske Zdravko Tolimir osuđen je na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici, a Žalbeno vijeće Tribunala ukinulo mu je dio presude koji se odnosi na genocid u Žepi. Umro je u februaru prošle godine u Pritvorskoj jedinici u Scheveningenu.

 

“Krivaja ‘95”

Bivši komandant Drinskog korpusa Vojske RS-a Radislav Krstić, koji je koordinirao operacijom “Krivaja ‘95” sve do dolaska Mladića u Potočare u julu 1995. godine, osuđen je u Hagu na 35 godina zatvora.

U presudi se navodi da je Krstić znao za sistemsko ubijanje civila nakon pada Srebrenice te da je osiguravao za Glavni štab VRS-a municiju i vojnike koji su vršili ubistva. Presuda Krstiću ujedno je i prva pred Tribunalom u kojoj je upotrijebljena riječ “genocid”.

Vujadin Popović i Ljubiša Beara, bivši načelnici za bezbjednost – Popović u Drinskom korpusu, a Beara u Glavnom štabu VRS-a – osuđeni su na doživotne kazne zatvora zbog masovnih ubistava i genocida.

Ratni načelnik bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a Drago Nikolić osuđen je u Hagu na 35 godina zatvora za pomaganje i podržavanje genocida.

Tribunal je dokazao da je Nikolić, iako je o planu ubijanja Srebreničana prvi put informiran 13. jula, bio svjestan da se ta operacija vrši s namjerom počinjenja genocida te da je i on dijelio tu namjeru. Umro je u oktobru 2015. godine u svojoj kući u selu Gornja Koviljača kod Loznice.

Presuda u slučaju Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske RS-a, očekuje se krajem 2017. godine. Suđenje je počelo 2012. godine i ovo je jedan od najobimnijih slučajeva koji se vode u Tribunalu.

Ratko Mladić optužen je, između ostalog, za genocid počinjen u Srebrenici jula 1995. i u nekoliko drugih gradova u Bosni i Hercegovini 1992. godine, za progon civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz općina pod kontrolom bosanskih Srba, za teroriziranje građana Sarajeva artiljerijskom i snajperskom vatrom te uzimanje oficira međunarodnih snaga za taoce. Na početku se suđenja Mladić izjasnio da se ne osjeća krivim ni po jednoj od jedanaest tačaka optužnice za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid u Srebrenici, a optužbe protiv njega nazvao je “monstruoznim”.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Ali, ovaj argument pada u vodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!