ZAPISI O STOPAMA I SLIKAMA KOJE PAMTIMO

Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora

Stara pekara

 

– Požuri – rekla je majka. – Doručak samo što nije gotov.

Dječak je potrčao. Jutarnja hladnoća obuhvatila ga je sa svih strana. Iz usta mu je sukljala gusta magla, preobražavala se i nestajala. Kao da pušim, pomislio je dječak. A njegove neizgovorene riječi, zgusnute u magli, razočarano su se razilazile.

Pred pekarom je bila gužva. Ljudi su trupkali napolju, a oni bliži vratima prosto su se ugurivali u vruće grotlo, gdje je mlada pekareva kćerka, tanko odjevena, dijelila tople okrugle hljebove i štruce.

Dječakove uši bile su sleđene. Tanka bol je pucketala u njima. Nije imao kesu. A i što će mu?! Kad je uzeo dva vrela kruha iz pekaričinih ruku, istrčao je napolje. Stavio je kruhove na uši i pošao polahko kući. Nije želio da beskrajno zadovoljstvo koje je pritom osjetio tako brzo prođe. Miris brašna, žestok i jestiv, golicao mu je nosnice, a čudesna vrelina obuzela je njegove uši, potjerala onu zmijicu studeni i otvorila vrata ljeta u njegovoj svijesti. Zaista, kao da je oduvijek ovako išao, po strašnoj hladnoći, s vrućim hljebovima na ušima koji su ga čuvali, koji su mu pričali.

 

Gustijerna

 

Penjem se, poročan pješak.

Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora.

Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora.

Iznad su pčelinjaci.

Iznad je lavanda i ruzmarin.

Možda je jezik samo uobličavanje i sublimiranje imena i pojmova.

Rekoh samo, a riječ je o djelanju koje je tako nalik vasionskoj fascinaciji sobom.

Kao što je djetinjstvo nalik groblju od mora.

Pčelinjaci iznad grobnica – grobljanski med.

Uspinjem se ka jedinom višem mjestu, ka Gustijerni.

Tek raspupali limunovi i mandarine sputani su raznobojnim mrežama i tkaninama u začuđujuća torza što se bude u vrtovima, što bezuspješno pokušavaju da pobjegnu na uličicu, u hladnu planinu ili u žedno more.

Ili do Gustijerne, u središtu sela, gdje mještani love more iz neba, oslobođeno svoje straže od soli.

Piramida je to bez bokova i vrha, doticaj nevidljive zvijezde.

U svoje podnožje vraća se samo u nebeskoj vodi.

Žeđ je od mora, blaži je samo kiša, koja se zbira poput riječi u kamenu sabirnicu sve dok se u zatamnjenoj čatrnji ne pojavi lice žednog.

Piramidu je izgradio i pojeo Veliki Mrav.

Faraonska priča:

mravi nose orijaški leš skakavca (ili je to bogomoljka?) i leptira staklenih krila (posisali su i raščinili sliku koju je nosio raskriljenu u svom dvostrukom letu). Užurbani, kao krvožedne interpunkcije koje komadaju riječi, gamižu, jedni nose trup, drugi pipke…

Metafora je srušila Kulu babilonsku, rastočila Toranj Jezika Nejezika.

Od krhotina Kule žitelji sredozemni grade svoje groblje u moru, groblje pokraj mora. Morsko groblje.

Iznad je samo Gustijerna, sabirnica uzletjelih kapi, kapi od zvjezdanog meda.

 

 

Starica iz Budimpešte

 

Neki nepoznati instinkt me tjera kad sam na putu, a pogotovo u nepoznatom gradu, da ustajem rano izjutra i hodam ulicama.

Svi se gradovi bude na sličan način, ali opet u svakom od njih ima nešto neponovljivo, nešto što odaje istinsku njegovu dušu. Od izraza lica polijevača ulica do osmijeha raznosača kruha. Od lica zgrada i kapija prije nego što ih zasjene koraci i glasovi prolaznika do okusa zraka i daha grada kojima se nesvjesno hrane njegovi stanovnici.

Prolazio sam stazom ispod mosta zagledan u buđenje grada s druge strane Dunava.

Nisam primijetio staricu dok se nisam gotovo sudario s njom.

Željela je nešto.

Cigaretu.

Dok sam joj pripaljivao, lice joj je oblila rumen, ne stid, nego stidljivost, pradavna djevojačka stidljivost zbog koje je sklonila pogled ustranu.

Stajali smo tako, a onda sam nastavio koračati i gledao sam samo u stazu ispred sebe.

Nekoliko godina kasnije, pročitao sam Cortazarovu priču koja se zbiva na mostu u Budimpešti, i, siguran sam, prepoznao u njoj staricu koju sam vidio kod mosta.

 

Egipatski pisar

 

Zapisujem javansku cigaretu koju sam smotao i pušim je na čibuk.

Zapisujem olovni vjetroviti novembar koji poput magle zakriljuje vrt.

Zapisujem nadu da će iz tupog bola proviriti jednom slobodni, raspojasani suncokret. Njegova glava tinja u noći kojom koračamo toliko dugo, toliko već dugo da su se na sunčanoj kapi uhvatile teške niti paučine.

Zapisujem: zašto je ikad išta igdje zapisano?

Zapisujem pitanje. Pitanje gleda u mene. Ili odgovor?!

U kamenu, u Egipatskom muzeju, sjedi zapisivač i nešto zapisuje. Izvukli su ga iz egipatske zemlje, iz hrama u kojem je bio i gdje je predstavljao jasan znak i donijeli su ga ovdje, gdje u prigušenoj svjetlosti, pred očima posjetilaca i prolaznika, i dalje bilježi svoje znakove – on koji je sam znak.

O njegovom jednom kamenom drugaru, pisaru-piscu, briljantan esej je napisao pisac Ruku i Kiklopa Ranko Marinković.

Kadgod pomislim na Ranka, dođe mi u svijest njegovo nasmiješeno lice u trenutku kad sam mu rekao da sam dobio sina.

– Djeca su jedino što ima smisla na ovom svijetu. Mi pišemo svoje knjige, one izlaze i čitaju se, lijepo je sve to, ali djeca… Djeca!

I dok je to govorio, lice mu je otkrivalo istinsku sreću.

Zapisujem to čudo o kojem razmišljam u ovom trenutku, u Egipatskom muzeju, u Berlinu, pred kamenim lucidnim pogledom našeg dalekog spisateljskog prethodnika.

 

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!